četvrtak, 24. kolovoza 2017.

Župa Podhum kod Livna - mjesto za život i duhovni rast



Župa Podhum se nalazi osam kilometara jugoistočno od Livna na magistralnom putu Mostar – Split, tik uz Buško jezero, jedno od najvećih europskih akumulacionih jezera nastalih ljudskom rukom. Krajolik Livanjskog polja u kojemu se smjestila i upečatljiva podhumska župna crkva sv. Ivana Krstitelja uljepšavaju planine Tušnica na sjeveroistoku, Kamešnica na jugozapadu te brda Huma i Tribnja na sjeveru, što čitavom kraju daju veličanstven izgled...










Činjenica je da naš čovjek ne zna mnogo o svojoj domovini i njezinim prirodnim ljepotama dok glorificira sve tuđe što je možda samo na fotografiji vidio, a u njegovoj se blizini nalazi tako veličanstvena priroda s bogatom duhovnom i turističkom ponudom.

Podneblje na tromeđi...

Jedno od takvih oku predivnih područja „za razglednice“ je i prostor Buškog jezera smještenog u dinarsko kraškom kraju kao prirodni nastavak Livanjskog polja. Jezero koje se nalazi na nadmorskoj visini od 700 metara s površinom od čak 56 km², u ljetnim mjesecima izrazito je toplo te ugodno za kupanje. Također je pogodno za gotovo sve sportove koji trebaju vjetar ili čamac... Osim spomenutoga, ono je jako atraktivno ribičima jer obiluje endemskim vrstama kao što su oštrulja i podbila... Ulovljeni i fotografirani primjerci riba od čak 40 kilograma privlače lovce na trofejne primjerke i bude maštu. I to naravno nije sve, potencijali brdskog biciklizma, izletništva i planinarenja nemjerljivi su, a blizina Jadranskog mora koje je udaljeno nešto više od sat vremena vožnje dodatno daje vrijednost ovome kraju na tromeđi Bosne, Dalmacije i Hercegovine...
Osim Buškog jezera tamošnji stanovnik se treba ponositi i Livanjskim poljem koje je kao krška tektonska rasjelina, okružena visokim i zimi vrlo surovim planinama. Riječ je o najvećem vlažnom staništu u BiH sa značajnom populacijom rijetkih ptica kao što su kosac, veliki ronac i bukavac. Sa svojih 46 000 hektara veliko kraško polje također je jedno od najvećih u Europi i svijetu. U Bosni (a i Hercegovini) dosta je toga „naj“, međutim očito je da to ne znamo cijeniti...

A gdje je tu župa?

Livanjsko polje i prostor oko Buškog jezera ima jake katoličke korijenje. Samostani i župe tijekom vremena su rasli, ali nažalost i propadali. Promatrajući danas crkveno-administrativnu podjelu shvatili smo kako župa Podhum pripada Banjalučkoj biskupiji i Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Čudno, graniči s pet župa i drugom biskupijom: na istoku s Prisojem i na jugu s Rašeljkama koje pripadaju Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, na zapadu s Bilom i Čuklićem te na sjeveru s Vidošima od koje je nastala odvajanjem najprije kao kapelanija 1909., a 1935. je pravno utemeljena kao župa.
U Podhumu danas pastoralno djeluju dvojica fratara: župnik fra Kazimir Dolić rođen u Žirovićima kraj Livna i mladi, tek zaređeni, kapelan fra Davor Petrović iz Viteza. Ugodni su to i blagi svećenici koji su bez razmišljanja i odugovlačenja prihvatili našu zamolbu da napravimo reportažu iz njihova sadašnjeg pastoralnog područja. U svom djelovanju imaju pomoć dvije časne sestre koje pripadaju redu Školskih sestara franjevki čija se kuća nalazi tik uz župni ured. Za Podhum kažu kako je to pitoma i lijepa župa s dobrim ljudima.
Svećenici i sestre redovito za đake drže župni vjeronauk, naravno uz onaj školski. S mladima se organiziraju susreti svake subote. Usporedno se radi s djecom u osnovnoj školi kojih ima 160 te srednjoškolcima kojih je 133. Inače u župi danas ukupno ima 1 786 vjernika u 571 obitelji.
Što se vjerskog života tiče izuzetno su popularne svibanjske i listopadske pobožnosti, zornice, prvi petak te mlada nedjelja. Župa ima zbor s oko 30 članova, a aktivan je i onaj dječji s 20-ak pjevača.
„Frama službeno ne postoji jer je pastoralni rad usredotočen na sve mlade, a ne samo za one koji žele biti članovi Frame“, naglašava fra Kazimir i kaže kako župa ima svoju mladež s kojima se radi, a na svaki poziv za određenu pastoralnu akciju uvijek se odazove minimalno njih 30. Kažu kako nema mnogo eskiviranja.

Izvrsna suradnja sa župljanima

U Župnom ekonomskom vijeću s 14 župljana, fra Kazimir ima odličnu potporu i suradnju na svim poljima. Nakon dolaska u župu 2012. uspostavio je sjajnu komunikaciju i s Pastoralnim vijećem u kojemu su članovi ljudi, kako se kaže, profesionalci u svome polju djelovanja. Među njima postoje i oni koji su zaduženi za obitelji koje imaju problema. Tako se razgovara o problemima sa supružnicima te djecom. Karitativni dio Pastoralnog vijeća pomaže najugroženije, posjećuje stare i nemoćne. Postoje i oni članovi koji se brinu o liturgiji, ministrantima... Molitvena zajednica ima oko 30 članova. Župnik u šali veli kako su njegovi vjernici još uvijek u granicama normale i nema "podivljalih".
Tijekom svoga postojanja župa je dala osam svećenika i 16 časnih sestara, a fra Tomislav Miloloža je student Franjevačke teologije u Sarajevu.
U župnom smo uredu razgovarali i sa časnom sestrom članicom reda Školskih sestra franjevki s. Romanom Valešić. „Radim u domaćinstvu. Narod me je prihvatio veoma dobro. Nemam nekakvih problema ovdje. Prije dolaska u Podhum između ostaloga djelovala sam u Osijeku, Busovači te Njemačkoj“, rekla nam je s. Romana.
Budući smo u Podhum došli bez najave i za vrijeme godišnjih odmora, s nekolicinom župljana morali smo razgovarati preko telefona. Jedan od njih je i Miroslav Čurić, predsjednik KUD Kamešnica Podhum. Ističe vrlo dobro suradnju sa župnikom koja je prožeta poštovanjem. Kamešnica osim toga što je imala više od 150 službenih nastupa redovito animira misno slavlje u svojoj matičnoj župi.

Župu čini šest sela

Porijeklo imena župa i sela uvijek je zanimljivo, a njihova starost te korijeni govore mnogo toga. Fra Kazimir nam je rekao kako je župa Podhum dobila ime po istoimenom selu koje je smješteno u njezinu središtu. Ono se nalazi ispod brda Hum pa je i geneza imena veoma jasna. Zanimljivo je spomenuti kako se taj naziv prvi put javlja 1235. U selu se uz crkvu, dvoranu i kuću nalazi i osmogodišnja škola, zgrada mjesne zajednice, pošta, trgovina, svadbeni salon Rustikana te dva groblja: Bendevrlj, smješten uz župnu crkvu i groblje Selimovac s kapelicom Isusova uzašašća.
Ostala sela koja čine župu su: Vržerale – na prostoru koje povezuje Livanjsko polje i Buško blato; Podgradina – staro selo koje se spominje još u rimskom dobu smješteno uz branu Buškog jezera i poznato po neistraženim lokalitetima: Glavica, Crkvina i Rešetarica; Bilo Polje – južno od župne crkve čuveno po brojnim mašetima (stećcima) te po stadionu NK Kamešnica; Miši – selo koje korijenje vuče još iz 15. st, jedno vrijeme bilo duhovno sjedište čitavog kraja i poznato je po vrlo lijepom umjetnom jezeru Mandek te selo Golinjevo u kojemu se nalazi groblje s kapelicom sv. Ane. U dijelu župe koje se zove Golinjevo ne žive samo katolici već ima i nešto muslimana koji imaju džamiju. Zanimljivo tu postoji i pravoslavno groblje iako prema posljednjem popisu tu nema pravoslavaca. Pjesnik Jovan Sundečić, inače pravoslavni pop je rođen u tom selu 1825.
Župa nema filijalnih crkava.

Unutrašnjost crkve

Nakon razgovora o povijesti i imenima sela obišli smo unutrašnjost crkve čiji je interijer prije pet godina uređen prema projektu ing. Stanislava Kale iz Metkovića. Kao što je već rečeno župa Podhum je nastala odvajanjem od Vidoša. Prvotna crkva izgrađena je 1882. kao filijalna. Sadašnja je skladnih dimenzija 33 x 19 metara i građena je od 1964. do 1975. na mjestu stare. Posebnost crkve su tri zvonika s također tri zvona koja joj daju iznimnu grandioznost. U posljednjem ratu nije bilo oštećenja jer je bojišnica bila daleko od župe. U sklopu crkve nalazi se jedna vjeronaučna dvorana, dok je druga izgrađena uz župni ured.
Crkveni prostor ukrašavaju mnoga umjetnička djela, a među njima su vitraji izvedeni prema nacrtima slikara Ivana Tune Jakića. Iznad glavnog oltara nalazi se mozaik Isusovo krštenje na Jordanu (410 x 242 cm), a izradila ga je zagrebačka akademska slikarica Blaženka Salavarda. Ista umjetnica je u mozaiku napravila i križni put dok je Mile Blažević izradio je kip sv. Ive u bronci.

Pripreme za svadbeno slavlje i odlazak

Baš dok smo razgledali crkvu došla je mladenka Kristina Batinić zajedno sa svojom kumom kako bi oprobale uzorke za uređenje i kićenje crkve. Bilo nam je zanimljivo kako je svadba zakazana u ponedjeljak, a župnik nam je objasnio kako u kolovozu skoro svaki dan budu svadbe, nekada i dvije po danu. Fra Kazimir veli kako u Podhumu ne manjka svadbi ni krštenja. Ljudi se žene, a djeca se rađaju...
Za vrijeme boravka u ovoj župi vidjeli smo samo dobre stvari i priče. Zanimalo nas je u čemu je onda „problem“? Čemu tužna i zabrinuta lica fratara kada se govori o brojevima vjernika?
Formula je jasna. Kristinin zaručnik živi i radi u Njemačkoj te odmah nakon vjenčanja i završetka godišnjeg odmora mladi bračni par odlazi iz Podhuma. I to nije izdvojen primjer nego masovna pojava. Vjenčanje se obavljaju svaki dan, ali rijetko tko ostaje živjeti u ovdje...
Samo jedna strašna riječ može opisati čitavu situaciju kojoj se ne nadzire kraja: iseljavanje.
Dovoljno je pogledati podatke iz prošlosti i usporediti ih s onim danas. Župa je imala 1974. skoro 4 000 vjernika, a 1991. za 500 manje. Njihov se broj smanjivao zbog iseljavanja koje je pospješeno stvaranjem akumulacijskog jezera i danas iznosi manje od 2 000. A riječ je o župi koja nije imala izravnih ratnih problema niti međunacionalnih trzavica.
Danas egzodus nitko izgleda ne može zaustaviti. Odlaze oni koji moraju jer ne mogu prehraniti članove obitelji, ali i oni koji imaju skoro sve te žele više. Problem je to koji je zahvatio čitav hrvatski narod, a kad će biti lijeka za tu pojavu još uvijek ne znamo...

Ostatci bazilike

Nakon pozdrava sa župnikom fra Davor nas je provezao kroz sela kako bismo stekli dojam o kraju. Ljeto je i vrućina dok se većina župljana sakrila po kućama kako bi preživjeli još jedan pakleni dan. Oni rijetki koje sretnemo na putu mašu i pozdravljaju kapelana.
Razgovarali smo i o lokalnom nogometnom čudu NK Kamešnici Podhum, klubu koji je osnovan 1972. Njegove službene boje su crvena, bijela i plava, a dresovi svijetloplavi. Klub nastupa u drugoj nogometnoj ligi FBiH Jug a stadion im je u selu Bilo Polje. Njihov ljuti rival je Troglav iz Livna koji je nekoć igrao u Premijer ligi BiH a sada su u istom rangu natjecanja.

Dok čitavim krajem dominiraju jezero, polje ili planine vidjeli smo kako u župi postoji više grobljanskih kapelica. U Golinjevu i Mišima nalaze se i kipovi Sv. Ante i Sv. Leopolda (granit) domaćeg majstora Joze Šuće iz Miša.
Obišli smo i na Rešetarici zavjetnu crkvicu Sv. Ilije, koja je podignuta 1928. Na tom su lokalitetu otkrivene starokršćanska (antička) bazilika i starohrvatska nekropola. Izuzev usmene predaje, ne postoje nikakvi pisani tragovi. Na tim je temeljima 1974. sagrađena nova crkva, a 2004. je ponovno obnovljena za župnikovanja fra Tvrtka Vrdoljaka.
Kada se sve zbroji, saznali smo kako Podhumljani ne znaju pripadaju li Bosni ili Hercegovini te za sebe vrlo rado kažu da su graničari ili „i“ u nazivu Bosna i Hercegovina.
Zanimljiva povijest ovoga kraja ostavila je mnoga arheološka nalazišta, brojne gradine iz ilirskoga i rimskoga doba, artefakte te nekropole s velikim brojem stećaka. Kako smo rekli, osim povijesne zanimljivosti, ovo područje nudi mogućnost bavljenja skoro svim sportovima i turizmom.
Nažalost, hrvatsko pučanstvo Buškog blata zadesila je teška sudbina kada je prije 45 godina doživjelo prisilno iseljavanje kao jedan od najtežih vidova migracije stanovništava. Ta tragedija još nije završila nego se odvija i danas. Šteta za tako lijep kraj i vrijedne vjernike!

Kulturno umjetničko društvo Kamešnica

U razgovoru s predsjednikom Kamešnice Podhum Miroslavom Čurićem saznali smo kako tradicija organiziranog folklornog stvaralaštva hrvatskog naroda na prostoru oko Buškog Blata seže u 1928. gdje nalazimo početke djelovanja Ogranaka Hrvatske seljačke sloge koji je na kulturnom planu bio aktivan sve do Drugog svjetskog rata. KUD Kamešnica Podhum, kao baštinik kulturne tradicije ovog prostora, osnovan je 1972. i djelovao je do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća. Na svu sreću rad Društva obnovljen je 2005. te je tako otrgnut od zaborava barem dio kulturne baštine hrvatskoga naroda ovoga podneblja. Društvo ima 50-ak članova koji promiču tradiciju, običaje i kulturno nasljeđe prezentiranjem izvornih plesova, pučkih napjeva (ganga, bećarac, ustresavica) te tradicionalne instrumentalne glazbe.
U okviru Društva djeluju folklorna - muška i ženska pjevačka skupina te dječja.
U kratkom vremenskom razdoblju Društvo vrlo aktivno radi i nastupa na prostoru BiH, Hrvatske i šire. Značajniji nastupi: Uskopaljske jeseni 2006.; Livanjska noć u Zagrebu 2007.; Đakovački vezovi 2007.; Međunarodna smotra folklora u Beču 2008.; Vinkovačke jeseni 2008. Nastupali su u Tuzli, Trebinju, Banja Luci, Zurichu, Berlinu, Beču te za HTV, FTV, BHT 1, te snimali emisiju za serijal Lijepom našom
KUD Kamešnica nastupa i kao pjevačka skupina prigodom misnog slavlja. Vrlo rado se odazovu pozivima svećenika Crkve u Hrvata te pjevaju na misama gdje su pozvani. Župnici, predbilježite se na vrijeme jer je njihov raspored veoma popunjen!

Dvije župe Podhum

U Bosni i Hercegovini postoje dvije istoimene župe: sv. Ive Podhum kod Livna i sv. Ante Padovanskog u Podhumu-Žitače. Jedna župa je u Banjolučkoj, a druga u Vrhbosanskoj (nad)biskupiji i prilično su udaljene. Ipak, unatoč tomu što su u različitim biskupijama te podnebljima kako ne bi došlo do zabune vrlo je važno naglasiti da se jedna nalazi u blizini Livna dok drugoj treba dodati sufiks Žitače. Što je sigurno, sigurno je.

petak, 16. lipnja 2017.

Mr. Ana Živković, referentica za odnose s javnošću Caritasa Republike Srbije: Ne treba se plašiti izbjeglica, nego razmišljati o tomu da je i Sveta Obitelj bila u izbjeglištvu

Gotovo svakodnevno preko TV ekrana svjedočimo kataklizmičkim slikama tisuća izbjeglica i migranata koji svakodnevno prelaze preko teritorija Srbije želeći se što prije dokopati Mađarske, a potom i njihova krajnjeg odredišta, obično Njemačke ili Švedske. U pomaganje unesrećenim ljudima uključen je i Caritas koji preko svojih mreža šalje potrebitu pomoć. Kako bismo s terena doznali kakva je situacija, razgovarali smo s mr. Anom Živković, referenticom za odnose s javnošću Caritasa Republike Srbije.



Ana je rođena u Beogradu gdje je završila gimnaziju, dok je u Rimu na Salezijanskom sveučilištu studirala odgojne znanosti. Ima bakalaureat i magisterij iz pastorala mladih i katehetike te magisterij iz socijalne pedagogije koji je stekla na istom sveučilištu.
Od 2010. piše za list Beogradske nadbiskupije Blagovijest, a u Caritasu je počela raditi prošle godine kada je bila izvanredna situacija u vezi s poplavama te je bilo nužno imati osobu koja će biti zadužena za komunikacije. S njom smo razgovarali o trenutnoj situaciji s izbjeglicama u Beogradu i Srbiji, što Caritas konkretno čini, ali i o prijetnji koja se nadvila nad Europom zbog mogućnosti eventualne infiltracije terorista...

Sve više izbjeglica s Bliskog istoka i Afrike ide prema Zapadu koristeći teritorij Srbije kao tranzitnu zonu. Je li Caritas Srbije spreman i što čini kako bi olakšao patnju tih ljudi?

Caritas Srbije je mala organizacija, kao što je mali i broj katolika u našoj zemlji. Ipak unatoč tomu, kao organizacija, posljednjih 20 godina, uspjeli smo pomoći velikom broju ljudi zahvaljujući svojoj međunarodnoj obitelji – mreži Caritasa Europe i Caritasa Internationalis. U kolovozu, uz potporu CRS-a koji je odmah omogućio raspoloživa sredstva, Caritas je nabavio higijenski materijal za migrante i izbjeglice smještene u izbjegličkim centrima u Bogovađi, Krnjači i Kanjiži. Na jugu Srbije u kolovozu Caritas Luxembourg je donirao pakete hrane za migrante koji se dijele u prihvatnom centru u Preševu, prvom nakon prelaska granice s Makedonijom.

Koji su aktualni projekti Caritasa Srbije u ovoj izvanrednoj situaciji u kojoj se našla čitava zemlja?

Od 1. rujna Caritas Srbije započeo je projekt urgentne pomoći izbjeglicama i migrantima u Srbiji, uz potporu internacionalne Caritasove mreže. Ovaj projekt se provodi u prihvatnim centrima Miratovac i Preševo na jugu zemlje i Kanjiža i Subotica na sjeveru, i podrazumijeva podjelu paketa hrane, higijene (za djecu i žene), vreća za spavanje, kabanica, a u centrima na sjeveru Srbije, gdje će se migranti više zadržavati, također i programe animacije djece, psiho-socijalnu i medicinsku pomoć. Pored toga, općini Preševo koja se suočava s velikim brojem ljudi i problemom odlaganja smeća, bit će omogućeni dodatni kontejneri kako bi spriječili bacanje otpada na nepropisnim mjestima i samim time širenje zaraza.

Jeste li kao Caritas bili spremni za ovakvu situaciju? Čini se kako nitko nije očekivao ovoliki val izbjeglica s obzirom da rat u Siriji traje već nekoliko godina?

Ova je situacija i nas iznenadila jer ranijih godina izbjeglice nisu toliko masovno birale put preko Makedonije i Srbije. Krajem lipnja 2015. završili smo projekt pomoći osobama iz poplavljenih područja – bio je to veliki projekt koji je uključio različite vrste pomoći, pa smo samim time i najveći dio naših snaga usmjerili na njegovu realizaciju. Već od lipnja počeo je i drastično rasti broj izbjeglica koje su prolazile kroz Srbiju, tako da smo samo preusmjerili snage s „vala“ poplava na „val“ ljudi. Prema podatcima Komesarijata za izbjeglice Republike Srbije, oko 1 000 migranata dnevno ulazilo je u Srbiju iz Makedonije, a već u kolovozu ih je bilo oko 2 000.

Postoji li barem približan podatak koliko izbjeglica u jednom danu boravi na teritoriju Srbije i Beograda?

Ovaj podatak je veoma teško dati jer se situacija stalno mijenja. Komesarijat za izbjeglice ima evidenciju broja ljudi koji ulaze u zemlju, kojih je uglavnom oko 2 000 dnevno, međutim i to je promjenljiv podatak. Primjerice, samo je 24. kolovoza evidentirano oko 8 000 izbjeglica u centru u Preševu. Krajem kolovoza najavljeno je da će još 160 000 izbjeglica koje su trenutno u Grčkoj krenuti ka Makedoniji i Srbiji. Nakon registracije u centrima na jugu Srbije ne vodi se evidencija kada migranti napuštaju zemlju, tako da se ne može precizno reći koliko ih svakodnevno boravi u Srbiji. Pošto je izlazak iz Srbije prema Mađarskoj teži, mnogi migranti biraju ilegalne putove prelaska granice, zbog čega je nemoguće znati koliko je njih napustilo zemlju. Osim toga, migranti rijetko gdje stoje u mjestu, u Beogradu se mogu vidjeti na stotine njih u parku kod glavne autobusne postaje, koji tu borave dok ne sačekaju slobodan autobus ili vlak za Suboticu. Slobodno mjesto u vlaku ili autobusu se često dugo čeka, pa oni masovno provode dane i noći u parku. Oni koji su bogatiji mogu sebi priuštiti smještaj u hostelu. Mnogi se mogu vidjeti kako hodaju duž autoceste ili željezničkih traka. Na sjeveru zemlje, dok čekaju pogodan trenutak da prijeđu granicu, opet masovno borave na otvorenom: u šumama, parkovima ili napuštenoj tvornici opeke.

Caritas BK-a BiH je pokrenuo akciju za pomoć sirijskim izbjeglicama u Srbiji. Recite nam pristiže li Caritasu Srbije pomoć od drugih zemalja i tamošnjih humanitarnih organizacija?

Pomoć pristiže i iz drugih krajeva, prije svega preko naše Caritasove mreže. Iako je pitanje migranata nešto što dotiče cijelu Europu, pomoć nam je stigla iz Njemačke, Hrvatske, Francuske, Švicarske, Irske, Nizozemske, Luksemburga i mnogih drugih zemalja. Dobivamo  poruke i pozive od različitih pojedinaca i organizacija koji žele pomoći preko Caritasa. To pokazuje da stanovnici Europe zaista suosjećaju s izbjeglicama i da imaju povjerenja u Caritas kao organizaciju koja radi na tom području. Hvala Caritasu Bosne i Hercegovine i građanima BiH koji su unatoč svojim ekonomskim poteškoćama spremni dati doprinos ugroženim izbjeglicama.

Je li netko od izbjeglica zatražio azil ili odlučio ostati u Srbiji?

Prema podatcima UNHCR-a, do 18. kolovoza oko 500 osoba je zatražilo azil u Srbiji, a evidentirano je ukupno 83 000 tražitelja azila koji su prošli kroz Srbiju. Oni koji ovdje traže azil su ljudi koji nemaju više financijskih sredstava kako bi nastavili put dalje ka Europi. Mnogi su migranti koji prolaze naveli da su naišli na human tretman u Srbiji, za razliku od nekih drugih zemalja kroz koje su prethodno prošli, u kojima su čak iskusili i nasilje. Iako je Srbija sama siromašna zemlja, građani suosjećaju s izbjeglicama jer su se mnogi i sami suočili s takvim mukama tijekom posljednja dva desetljeća.

Što može učiniti običan čovjek u aktualnoj situaciji bez obzira živi li u Srbiji, BiH ili Hrvatskoj?

Papa nas je pozvao da molimo za izbjeglice i migrante, naročito za one koji su umrli od gladi, žeđi i iscrpljenosti na putu traženja boljeg života. Također nas je pozvao da vidimo zraku nade u očima i srcima izbjeglica. Mislim da je to nešto što svatko može uraditi, bez obzira gdje živi. Građani BiH, Hrvatske i jedan dio građana Srbije naročito znaju veoma jasno što znači biti izbjeglica: izgubiti sve i započeti život ponovno. Bez obzira na strah koji možemo imati od ove promjene koju današnje izbjeglice mogu donijeti Europi, smatram da smo prije svega pozvani imati suosjećanja i poštovanja prema onomu što su prošli.

Mađarska gradi zid od bodljikave žice prema Srbiji... Recite nam jeste li upoznati s razmišljanjem izbjeglica, postoji li mogućnost da jednostavno promijene putanju i krenu preko BiH i Hrvatske ka Zapadnoj Europi?

Kroz Hrvatsku je put malo kompliciraniji, prije svega jer postoji još jedna granica, ona između Hrvatske i Slovenije, koju je potrebno prijeći da bi se došlo do Schengen zone. Kroz BiH bi postojale čak dvije granice prije nego što se dođe do Schengen zone. Pored toga postoji veći broj rijeka kao prirodnih granica koje otežavaju put. Nisam upoznata s razmišljanjem izbjeglica da promijene putanju ka BiH i Hrvatskoj, ali smatram da je dobro biti u pripravnosti ako dođe do ovakve promjene situacije. S druge strane, na razini Europe razmišlja se o jedinstvenom pristupu pitanju migranata. Ministri za migracije iz 28 zemalja članica Europske unije imat će 14. rujna sastanak u Bruxellesu o trenutnoj situaciji, tako da je moguće da će EU izvršiti utjecaj na Mađarsku da modificira svoju politiku prema migrantima i izbjeglicama.

Recite nam vaš komentar na razmišljanje kako su među izbjeglicama često muškarci u naponu snage te mnogi koji više liče na ekonomske imigrante iz Afrike nego izbjeglice iz ratnih zona?

Točno je da je najviše mladih muškaraca među izbjeglicama koji dolaze. Većina su iz Sirije, dakle oni koji su zaista izbjeglice. Oni uglavnom bježe od obvezne regrutacije koja bi značila dulje suočavanje s teškim ratnim okolnostima. Za dolazak do Europe potrebna su znatna financijska sredstva. Samo za izlazak iz Sirije s krijumčarima potrebno je oko 1 800 eura, a prema nekim procjenama, za cijelo putovanje do Europe uz pomoć krijumčara oko 5 000 eura. Često cijela obitelj, a u nekim slučajevima i cijelo selo, sakuplja novac, prodaje sve što ima da bi poslala jednu osobu na put. Ta osoba je uglavnom mlađi muškarac jer se nadaju da će on lakše moći prijeći tolike granice, snaći se u novoj sredini, a zatim i pomoći onima koji su ostali u zemlji. Prije lipnja bilo je moguće vidjeti skoro samo muškarce među migrantima koji su prolazili kroz Srbiju, međutim od tada se viđa sve više žena i djece. Najava ograde koju Mađarska podiže mnoge je navela da se sada ohrabre krenuti na put, pa čak i mnogobrojne obitelji s malom djecom jer možda poslije neće uspjeti.
Što se tiče ekonomskih migranata, vjerujem da mnogi od njih tragaju za boljim uvjetima života, ali u ovakvoj situaciji imaju prioritet oni koji zaista imaju potrebu za međunarodnom zaštitom i dolaze iz ratnih zona, tako da je pitanje koliko će ekonomski migranti moći ostati u zemljama Europe kada dođu do njih. Paradoksalno, u Europi bi svi migranti voljeli biti Sirijci jer oni imaju najveće šanse za dobivanje azila, čak se spominje da su u Njemačkoj otkrivene lažne sirijske putovnice.

Prema Vašim saznanjima, postoji li opasnost od infiltracije potencijalnih terorista među svim tim izbjeglicama?

Nadovezat ću se na prošlo pitanje: baš ovaj veliki broj mladih muškaraca koji dolaze izaziva strah i pitanje jesu li oni možda potencijalni teroristi. Europa se suočava s izvanrednom situacijom i može se dogoditi da dođe do infiltracije potencijalnih terorista, imajući u vidu trenutnu situaciju na Bliskom istoku. Građani Srbije su s jedne strane otvoreni prema migrantima, a s druge se plaše da bi ova situacija mogla donijeti nove nemire na naše područje. Smatram da treba postojati kontrola. Što se tiče Srbije, u prihvatnom centru u Preševu policija detaljno pregleda migrante i unosi njihove podatke u sustav tako da ta kontrola postoji. Na granici s Mađarskom prisutna je i njemačka policija. Dakle, o ovom pitanju razmišljaju i drugi narodi. Ipak smatram da ne treba odmah gledati sve migrante kao potencijalne teroriste jer brojne njihove osobne priče svjedoče o tome kako su i sami pobjegli od veoma surovih uvjeta, ostavljajući sve što su imali u nadi da će naići na humanost u Europi. Prvenstveno, ne bismo se trebali plašiti izbjeglica, već pomisliti kako bi nama bilo u njihovoj situaciji. Isto tako trebamo se prisjetiti da je i Sveta Obitelj imala iskustvo izbjeglištva i da smo pozvani u svakoj osobi, a naročito onoj koja je u nevolji, gledati lice Božje. Na kraju krajeva bit ćemo suđeni po ljubavi koju smo pružili.

Zima nam se približava, tada će za izbjeglice biti mnogo teže... Prema vašim saznanjima, kakvi dani čekaju Europu što se tiče novih valova izbjeglica, predstoji li svojevrsna stanka do proljeća ili će ljudi nastaviti pristizati i zimi?

Tijekom zime ovaj će put izbjeglica preko Balkana biti mnogo teži i izazovniji: osim prelaska granica različitim prijevoznim sredstvima, pa čak i pješice, podrazumijevat će i suočavanje s hladnoćom, kišom, snijegom, ledom. S druge strane, iako se vrijeme već mijenja i postaje hladnije, još uvijek dolazi na stotine izbjeglica i nemamo informacija da će ova tendencija prestati. Komesarijat za izbjeglice Republike Srbije, Caritas i mnoge druge organizacije već pripremaju strategiju pomoći izbjeglicama i u uvjetima hladnijeg vremena. Ne možemo mnogo dugoročno predviđati, naš trenutni projekt traje do kraja godine, a nakon toga napravit ćemo procjenu potreba na osnovu novonastale situacije.


Objavljeno u Katoličkom tjedniku 37 2017.

petak, 26. svibnja 2017.

Župe u BiH koje imaju za naslovnik Uznesenje Blažene Djevice Marije

U Crkvi postoji više vidova čašćenja Blažene Djevice Marije, međutim najveća i najpopularnija svečanost jest Velika Gospa. Tako se Gospino uznesenje dušom i tijelom u nebesku slavu svečano obilježava u svim katoličkim župama, a posebno u onima gdje je ona naslovnik. 



Marijino uznesenje je papa Pio XII. 1950. proglasio dogmom, a danas je to zapovjedna svetkovina koja se u mnogim državama slavi i neradnim danom.
U ovom tekstu ćemo se pozabaviti onim župama Crkve u Hrvata koje za naslovnika imaju Marijino uznesenje na Nebo. Riječ je o 27 župa u BiH i više od 100 u Hrvatskoj...

Komušina: Čudotvorna Gospa Kondžilska

Komušina se nalazi 10-ak km južno od Teslića, u dolini rijeke Usore. Spominje se u prvoj polovici 17. st. Ovdje je bilo sjedište župe čiji su nebeski zaštitnici bili starokršćanski mučenici sv. Kuzma i Damjan. Odatle i naziv župe Kuzmadanj koji se 1700. mijenja u Komušina. Kamena crkva sagrađena je 1865., a obnovljena 1971. Sredinom 1992. crkvu su srušili srpski ekstremisti, a narod protjerali. Srećom, čudotvorna slika Gospe Kondžilske koja krasi to svetište je izmještena te je vraćena nakon završetka rata. Komušina je središnje marijansko svetište u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. U njemu se upriličuju i hodočašća mladih krajem svibnja te vjernika okolnih župa u listopadu. Župa danas ima stotinjak vjernika.

Stup: Svetište i hodočasničko mjesto

Na Veliku Gospu sarajevsko prigradsko naselje Stup posebno živne jer se u Gospino svetište slije tisuće hodočasnika. Oko 1710. ovdje se uspostavlja pastva, uz Gospinu kapelicu na mjestu današnjeg katoličkog groblja pored stupske petlje. Župa Stup je osnovana 1890., a crkva je izgrađena 1892. Tijekom posljednjeg rata crkva na Stupu je pretrpjela velika razaranja. Svetište je izgorjelo, a slika Gospe Stupske je sačuvana. Zahvaljujući donacijama sv. Ivana Pavla II., počela je obnova svetišta, a prigodom njegova dolaska u Sarajevo 1997. darovao joj je i zvono. Župa danas ima oko 2 300 vjernika

Rama-Šćit: Turobna povijest, blistava budućnost

Rama je zemljopisno područje u porječju istoimene rijeke, koja je potopljena izgradnjom umjetnog jezera. Čitavo podneblje predstavlja izvrsnu duhovnu oazu i mjesto za hodočašće Gospi. Iako je prvi samostan bio posvećen sv. Petru i Pavlu, kasnije je stavljen pod zaštitu Gospe. Gradnja crkve dovršena je 1881. i u nju je postavljena slika Alberta de Rhodena na kojoj su prikazani anđeli kako vraćaju Gospu Sinjsku u Ramu.
Crkva je u vrijeme Drugog svjetskog rata doživjela tragičnu sudbinu zajedno s narodom kada su partizani te kasnije četnici izvršili pokolj i paljenje. Crkva u Rami predstavlja vrlo vrijednu cjelinu po čemu se uvrštava među najbolje umjetnički uređene sakralne prostore Vrhbosanske nadbiskupije. Rama - Šćit danas ima 2 700 vjernika.

Kreševo: Bogate umjetnine

Gradić Kreševo smješten je 40-ak km sjeverozapadno od Sarajeva, u planinskom području Središnje Bosne, u uskoj dolini između obronaka planine Bitovnje. Iako je točno vrijeme utemeljenja kreševskog samostana nepoznato, zna se kako je postojao već u doba bosanskog srednjovjekovlja, a najvjerojatnije je prvotno podignut već krajem 14. st. Nakon požara 1765. tek 1853. započeta je gradnja nove trobrodne crkve u neoromaničkom stilu, a završena je 1870. Zbog tonjenja crkva je morala biti ponovno izgrađena 1970. Samostan i crkva posjeduju i 20-ak vrlo vrijednih umjetničkih slika, većinom nepoznatih venecijanskih majstora iz XVII. st. te orgulje s 25 registara izgrađene 1957. Župa danas ima oko 1 300 vjernika.


Tolisa: Umjetnine, muzej, knjižnica...

Tolisa je naselje smješteno na desnoj obali Save u blizini Orašja. Ime tog mjesta prvi put se spominje u 13. stoljeću, a toliški samostan potječe iz druge polovice 19. st.
Tek 30-ih godina 18. st. spominje se župa Ravne (Bijela) koja je obuhvaćala cijelu sjeveroistočnu Bosnu. Tolisa se 1784. odvojila kao samostalna kapelanija od Bijele, a 1802. je proglašena župom. Sredinom 19. st. franjevci su u tom dijelu Bosne odlučili podignuti samostan. Iako on spada u red mlađih, kulturno i umjetničko blago koje je u njegovu posjedu, nije maleno. Postoji bogat muzej, knjižnica te arhiv koji obiluje brojnim neprocjenjivim jedinicama. Godine 1864. započela je gradnja najveće crkve u BiH (58 x 20 m) po uzoru na isusovačku crkvu u Osijeku. Danas župa ima oko 10 500 katolika

Olovo: Svetište, a ne župa

Olovo je gradić smješten nekih 50 km sjeveroistočno od Sarajeva. Riječ je o jednom od najstarijih hodočasničkih mjesta u BiH. Pričati o marijanskim crkvama u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a ne spomenuti Olovo, je nedopustivo.
Prvotni franjevački samostan s crkvom osnovan je u 14. st. i tijekom povijesti dijelio je sudbinu ostalih samostana u okupiranoj Bosni. U olovskom svetištu nalazi se Gospina slika iz 18. st. s natpisom S. Maria Plumbensis koja je do 1920. bila kod franjevaca u Iloku. Od drugih predmeta najvrjednija je kasnogotička srebrna kadionica iz 15. st. U Olovo se hodočasti i 1. svibnja. Danas tu ima desetak katolika.

Osova: Rodna župa ubijenog misionara fra Vjeke

Drevna župa Osova nalazi se u blizini Žepča. Crkva je smještena u osami i potpunoj tišini te predstavlja duhovnu oazu. Posebnost kraja su ljetne zornice Gospi od Anđela kada se na jutarnjim misama okupi više tisuća vjernika. Vjernici obilaze i zavjetnu sliku Gospe Osovke, rad Gabrijela Jurkića iz 1926. Crkva s tornjem od 30 metara sasvim je neobična izgleda i odudara od većine sakralnih zdanja u BiH. Iz župe koja danas ima oko 2 900 vjernika potječe i fra Vjeko Čurić, misionar ubijen u Ruandi.

Uskoplje: Župa iz srednjeg vijeka

Župa u Gornjem Vakufu-Uskoplju nastala je u 18. st. U srednjem vijeku ovo se područje nazivalo Uskoplje (usko polje), a kasnije uobičajen skraćeni naziv bio je Skoplje. Danas se ovo područje odlukom međunarodnih predstavnika u BiH naziva Uskoplje-Gornji Vakuf.
Župna crkva je izgrađena 1869. Zbog trošnosti crkva je 1913. zatvorena, a nova trobrodna crkva izgrađena je 1931. U posljednjem ratu teško je oštećena, a toranj zapaljen. Župa danas ima oko 4 100 vjernika.

Breške: Gospina crkva na brežuljku

Na južnim obroncima planine Majevice, u sjeveroistočnoj Bosni, nalaze se Breške, naselje udaljeno 13 km od središta Tuzle. Na jednom od brežuljaka smjestila se i crkva posvećena Uznesenju BDM-a, koja je 1839. postala sjedište tamošnje vjerničke zajednice. Nekoć je župa bila prostorom i brojem vjernika vrlo velika, a danas ima oko 1 500 vjernika koji rado hodočaste Gospi u Breške.

Dolac: Omiljeno mjesto hodočašća

Za većinu stanovnika Lašvanske doline župa Dolac sinonim je za proslavu svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije. Tada se rijeke hodočasnika sliju u ovo selo kod Travnika.
Osnovana je 1827., a crkva je završena 1854. te danas spada među najstarije crkve u Bosni sazidane tvrdim materijalom. Obilovala je brojnim umjetničkim djelima i najstarijim orguljama koje su uništene 1993. kada su muslimanski ekstremisti demolirali i oštetili crkvu. Župa danas ima oko 2 300 vjernika.

Haljinići: Još uvijek bez izgrađene crkve

Haljinići su župa koja je, uz mnoge peripetije, osnovana 1977. Gradnja crkve započela je na lokaciji Crkvenjak, temelji su blagoslovljeni, međutim bogomolja do danas nije izgrađena. Nekadašnji župljani Kraljeve Sutjeske pružali su otpor gradnji nove crkve jer su se i dalje osjećali dijelom ove vjerničke zajednice. U posljednjem ratu od 2 500 župljana ostalo je nekoliko desetaka vjernika. Haljinići su jedina župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji koju je utemeljila Sveta Stolica.

Koraće: Povratak nije uspio

Župa Koraće se nalazi u Bosanskoj Posavini uz desnu obalu rijeke Save, 10-ak km sjeverno od Dervente. Prije posljednjeg rata u njoj je živjelo 2 300 stanovnika, a danas samo stotinu. Samostalnom kapelanijom je proglašena 1784., a župom 1802. Gradnja zidane crkve koja je zamijenila onu skromnu drvenu započela je 1922. U posljednjem ratu crkva je minirana, a danas obnovljena.

Suho Polje: Spaljena crkva na Veliku Gospu

Župa Suho Polje nastala je 1870. odvajanjem od Otinovaca na Kupreškom polju. Prva crkva sagrađena je od drveta 1854. i bila je posvećena sv. Anti. Ipak, čim je Suho Polje proglašeno župom 1881., krenula je izgradnja nove crkve u čast Uznesenja BDM-a. Toranj je završen tek 1926. Nažalost, crkvu su na Veliku Gospu 1942. zapalili partizani. Nakon 50 godina, tj. 1992., crkva i kuće su ponovno porušene, a narod raseljen.
Danas je crkva obnovljena, a župa ima nekoliko stotina vjernika.

Banjolučka biskupija

Dolina: Istinski mučenička župa

Župa je utemeljena 1920. odvajanjem od Bosanske Gradiške. Njezin patron do 1961. bio je sv. Ilija prorok, kada je promijenjen u Uznesenje BDM-a. Prva bogomolja bila je nekadašnja gostionica preuređena za crkvu i župni stan 1920. Pokraj stare crkve iz 1963. pred početak rata sagrađena je nova koja je potom uništena. Srpski su ekstremisti tijekom rata od 1992. do 1995. protjerali sve katolike-Hrvate s područja župe Doline. Narod se najvećim dijelom nalazi na području Nove Gradiške. Dolina je posebno stradala i tijekom Drugoga svjetskog rata. Danas u župi ima nekoliko desetaka vjernika.

Marija Zvijezda

Župu je utemeljio biskup Alfred Pichler 1973. diobom od župa Petrićevac i Banja Luka, a povjerena je trapistima. Ime je dobila po čuvenom trapističkom samostanu. Kao župna crkva služi samostanska crkva izgrađena 1929. Teže je oštećena u potresu 1969. Župom upravljaju oci trapisti, a pripadaju joj naselja: Budžak (dio), Česma, Krčmarice, Mađir, Priječani i Slatina.


Ivanjska:Nekoć velika župa danas životari

Župa Ivanjska ima svoje korijene u 14. st. U 17. st. njezino je sjedište u Gornjem Dragočaju. U 18. st. župnikova je kućica, zajedno s drvenom kapelom, smještena u skrovitosti šume. Početkom 19. st. župa je bila vrlo prostrana: na istok se protezala do Vrbasa, a na sjever do Save. Između 1877. i 1887. promijenjen je zaštitnik župe: umjesto sv. Mihovila od tada je to Uznesenje Marijino.
Sadašnja župna crkva izgrađena je 1884. Zvonik je podignut 1934. Crkva je obnavljana 1954. – '55., a zatim 1972. – '73. kada joj je prilikom sanacije, nakon potresa 1969., dograđen novi zvonik. Tijekom ratnih godina 1992. – '95 većina župljana je prognana, a crkva devastirana. U župi je ostalo oko 150 uglavnom starijih osoba.

Jajce: Kraljevski grad i drevna župa

Župa u Jajcu stara je koliko i grad, više od šest stoljeća. U XV. i XVI. st. postojali su franjevački samostani u Jajcu i Jezeru. Nakon osvajanja ovoga grada 1527./'28. Turci su porušili crkvu sv. Katarine i franjevački samostan, a crkvu sv. Marije pretvorili u džamiju. Otada su franjevci sjedište imali izvan grada: u Lučini i Kozluku, na desnoj obali Vrbasa. Nakon popuštanja stega Osmanskog Carstva župna crkva je građena od 1866. do 1886., a obnovljena je 1973. U jesen 1992. pripadnici srpskih snaga miniranjem su je srušili do temelja. Gradnja nove crkve započela je 2001., a radovi se privode kraju. Župa ima oko 6 000 vjernika.

Sanski Most: Župna crkva građena više puta

Župa Sanski Most je vrlo stara, a u prošlosti se javlja pod različitim imenima. U 14. st. spominje se više crkava koje su kasnije nestale u 16. st. U Kamengradu kod Sanskog Mosta postojao je u 16. st. franjevački samostan, ali se ne zna točno kada je prestao djelovati. Župa je iščezla u vrijeme Bečkog rata krajem 17. st., ali je početkom 19. st. nastala u skrovitoj Sasini. Tek 1884. u Sanskom Mostu se gradi župni stan i drvena kapelica. U posljednjem ratu crkva je potpuno srušena, a obnovljena je 1999. prema projektu sanacije crkve iz 1981.
Danas u župi ima oko 150 vjernika.

Sokoline: Opustjela župa

Župa je utemeljena 1872. odvajanjem pojedinih naselja od Kotor Varoši. Današnja crkva sagrađena je 1901. te je obnovljena 80-ak godina poslije. U kolovozu 1992. crkvu su granatirali srpski ekstremisti i posve je spalili. Ostale su samo gole zidine. Neko su vrijeme pastiri u spaljenoj crkvi držali ovce. Obnova je počela 2000., a 2005. obnovljen je toranj i postavljeno jedno zvono.
Izgonom vjernika župa je 1995. opustjela. Uz Liskovicu, to je druga posve uništena župa u posljednjim ratnim neprilikama u Banjolučkoj biskupiji.

Hercegovačke biskupije

Široki Brijeg: Omiljeno mjesto hodočašća

Širokobriješka župa se spominje davne 1599., ali pod imenom Blato. Od sredine 18. st. sjedište župe je na Čerigaju sve do 1848. kada franjevci prelaze u Široki Brijeg. Temelji crkve položeni su istodobno sa samostanom 1846., ali je bila premalih dimenzija te je 1863. odlučeno da se izgradi nova crkva koja nije podignuta jer se nije moglo naći dobrih majstora. Zgrada stare crkve porušena je 1905., pa je na njezinu mjestu iste godine otpočela izgradnja nove u stilu kasnoromaničke trobrodne bazilike. U Drugom su svjetskom ratu crkva i samostan stradali, a tamošnji fratri pobijeni. Crkva je danas omiljeno mjesto hodočašća vjernika čitavog kraja za Veliku Gospu kada se okupi i po 20 000 vjernika.

Goranci: Čitav kraj živne za Veliku Gospu

Župa Goranci kraj Mostara je osnovana 1871. odvajanjem određenih sela i zaseoke od Graca. Crkva izgrađena krajem 19. st. je obnovljena 1968. te je na nju dograđen i zvonik. Zbog svoje specifične konfiguracije tla i raštrkanosti zaseoka župa ima dvije filijalne crkvice i čak 18 grobalja. Znamenitost je staro misište iz turskog vremena na Bilima. Zbog iseljavanja vjernika u potrazi za boljim životom župa danas ima samo nekoliko stotina vjernika. Čitav kraj živne na Veliku Gospu kada se nekadašnji župljani vraćaju u svoje domove kako bi hodočastili Gospi, obišli kuće i imanja te grobove predaka.

Nevesinje: Malobrojni katolici

Župa u Nevesinju utemeljena je 1899. odvajanjem od Blagaja. Kamena crkva izgrađena je 1903. Za vrijeme Drugog svjetskog rata stradala je, a potom je bila skladište. Obnovljena je u razdoblju od 1958. do 1973. U posljednjem ratu 1992. srušena je do temelja. Na Veliku Gospu 2007. biskup Ratko Perić postavio je kamen temeljac za gradnju crkve, i to u onom obliku kakvom je bila prije rušenja. Danas u Nevesinju ima nekoliko desetaka vjernika.

Prisoje: Mjesto hodočašća

Prisoje je do 1831. pripadalo župi Livno, a od te godine župi Grabovica. Tek 1922. samostalno postoji kao župa. Crkva je izgrađena 1938., a obnovljena 1963. Nastankom Buškog jezera veliki dio župljana bio je prisiljen na egzodus tako da se broj vjernika smanjivao i danas je oko 1 000. Do 1965. župom su upravljali franjevci, a od tada dijecezanski svećenici. Crkva je danas mjesto hodočašća vjernika matične župe i onih okolnih.

Seonica: Vjernici pristižu od ranoga jutra

Sjedište drevne župe Duvno preneseno je 1806. iz Bukovice u Seonicu. Najprije je ta prostrana župa 1828. podijeljena na dva dijela: Duvno-Seonica i Mokronoge (kasnije Županjac, Duvno, Tomislavgrad); potom se 1845. odcijepila župa Rakitno, 1880. Bukovica, a 1917. Kongora. Župa ima oko 2 500 katoličkih žitelja.   
Crkve nije bilo sve do 1932.: do tada je u tu svrhu služila kapelica unutar župne kuće ili su se mise slavile po grobljima. Danas je ova župa kao i Prisoje mjesto hodočašća velikog broja vjernika iz čitavog dekanata i šire.

Dračevo: Nakon zbjega nađeno mjesto pod suncem

U crkvenom pogledu, područje župe Dračevo najprije je pripadalo župi Zažablje, pa prastaroj župi Dobranje te Dubravi. Od 1874. Dračevo pripada župi Gabela. U hercegovačkom ustanku 1875. župnik je izbjegao te se naselio u Klepcima koje su u Drugom svjetskom ratu zapalili četnici. Zidine zapaljene crkve nikada nisu mogle biti obnovljene te je srušena 1966., a vlasti su tražile da se središe župe premjesti. Nova župa je zaživjela 1951., pod imenom Dračevo. Novoizgrađena crkva je više puta obnavljana, a danas ima oko 2 500 vjernika.

Gradac: Među najstarijim školama

Ime župe Gradac je staro i spominje se još u 16. st. Od njezina teritorija nastalo je nekoliko okolnih župa kao što su Dubrave i Dobranje (HR) te Hutovo i Neum. Zanimljiv je podatak da su 1846. u župnoj kući isusovci otvorili jednu od najstarijih škola u Hercegovini. Župna crkva je obnovljena 1926. prilikom 1 000 godina krunidbe kralja Tomislava, i za 1000. godišnjicu Trebinjske biskupije. U ratu 1992. crkva je bila oštećena, ali je 1994. obnovljena. Danas u župi živi oko 400 vjernika.

Trebinje: Sv. Rok i Uznesenje BDM

Prema usmenoj predaji riječ je o najstarijoj župi u Trebinjskoj biskupiji. Dokumentirano se spominje 1629., a pod tim imenom obnovljena je 1750. Današnja župna crkva izgrađena je 1938. i u ratu je bila dijelom oštećena. Na području župe nalaze se čak 22 groblja i nekoliko područnih crkava i kapelica među kojima je najzanimljivija ona sv. Roka iz 1624. na Bari. Danas župa ima 200-tinjak vjernika. Iako je njezin naslovnik Velika Gospa, narodne običaje i tradiciju je nemoguće nadvladati, tako je proslava sv. Roka za nijansu veće slavlje od svetkovine Velike Gospe.

Velika Gospa u Republici Hrvatskoj


Zagrebačka nadbiskupija: Brezovica, Kupinec, Marija Bistrica, Marinci, Novigrad na Dobri, Oroslavje, Pregrada, Savski Nart, Taborsko, Tuhelj, Zagreb - Stenjevec, Zagreb - Resnik, Zagreb - Remete, Zajezda, Zlatar, Žakanje;

Zadarska nadbiskupija: Korlat, Dračevac Zadarski , Mali Iž, Olib, Pag, Perušić, Rava, Rodaljice, Sali, Škabrnja, Ugljan;

Đakovačko-osječka nadbiskupija: Duboševica, Slavonski Brod, Stari Jankovci,

Riječka nadbiskupija: Crikvenica, Lukovdol, Rijeka Kosi toranj;

Splitsko-makarska nadbiskupija: Bast-Baška Voda, Blato na Cetini, Dusina, Katuni-Kreševo, Kaštel Lukšić, Plina-Stablina, Klis, Podgrađe, Podgora, Slatine, Srijane -Dolac Gornji, Split-katedrala, Rogoznica, Svinišće, Zaostrog,  Žrnovnica;

Bjelovarsko-križevačka biskupija: Glogovnica, Gornja Rijeka, Nova Rača;

Sisačka biskupija: Gora, Kloštar-Ivanić, Pešćenica, Pokupsko;

Požeška biskupija: Končanica, Bukovica, Pakrac, Jasenovac (i sv. Nikola, biskup);

Gospićko-senjska biskupija: Brinje, Senj, Oštarije, Cetingrad;

Krčka biskupija: Krk, Vrbnik, Omišalj, Rasopasno, Rab, Vrana;

Porečko-pulska biskupija: Buzet, Cerovlje, Paz, Poreč,  Pula-katedrala, Vrh;

Dubrovačka biskupija: Dubrovnik, Goveđari, Koločep, Kuna, Postranje, Rožat, Suđurađ;

Hvarska biskupija: Blaca, Splitska, Sutivan, Velo Selo, Vis, Jelsa;

Šibenska biskupija: Bilice, Brštanovo, Mirlović, Rogoznica, Stankovci, Šepurine, Tribunj, Vrpolje, Zlarin;

Varaždinska biskupija: Bednja, Belica, Biškupec, Budrovac, Koprivnica-Močile, Molve, Sveta Marija, Đelekovec,

Križevačka eparhija: Devetina, Gornji Andrijevci, Pećno, Sibinj, Šumeće.