utorak, 31. siječnja 2012.

Umjetnošću protiv siromaštva

U galeriji Collegium artisticum, 28. veljače 2008., otvorena je prodajna izložba pod naslovom: «Umjetnošću protiv siromaštva». Organizator izložbe je Komisija «Justitia et Pax» (Pravda i mir) Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Na izložbi se mogu vidjeti djela više od 50 poznatih bosanskohercegovačkih umjetnika.
Prepoznavši siromaštvo kao jednu od ponižavajućih posljedica nepravde, Europska konferencija komisija 'Pravda i mir' svojim djelovanjem u 2008. godini želi usmjeriti pozornost društvene javnosti na problem rastućeg siromaštva koji se sada ne može više ograničiti samo na Afriku i Aziju jer problem siromaštva postoji i u Europi. Izložba ovakve tematike prosvjed je protiv siromaštva i poziv na pravedniju raspodjelu materijalnih dobara. Komisija je svjesna činjenice kako sve veći broj građana Bosne i Hercegovine postaje žrtvom siromaštva te se uključila u ovaj vid dizanja glasa protiv te vrste nepravde.

Na otvaranju izložbe bio je  pomoćni biskup vrhbosanski dr. Pero Sudar koji je tom prigodom rekao kako je siromaštvo jedan od najvećih izvora gaženja ljudskih prava i dostojanstva čovjeka. Danas u svijetu s jedne strane imamo ljude koji umiru jer nemaju što jesti, a s druge  strane one koji umiru od pretjeranog konzumiranja hrane, naglasio je biskup i dodao kako građani BiH moraju izgraditi svijest o pomaganju potrebitima jer su i sami u ratu osjetili što znači ovisiti o tuđoj pomoći. Biskup Sudar je izrazio zadovoljstvo što se ova izložba organizira u našoj zemlji u isto vrijeme kao i u ostalim zemljama Europe. Apostolski nuncij, nadbiskup Alessandro D'Erricoslužbeno je otvorio izložbu riječima da je ova izložba simbolično povezivanje umjetnosti i siromaštva kako bismo bili bliži onima koji pate. Apostolski nuncij je istakao kako je naša dužnost promovirati one procese u društvu koji idu u korist onima kojima je potrebna pomoć. Nuncij je ponovio riječi blagopokojnog Pape Ivana Pavla II. upućene ljudima u patnji: «Niste i nikada ne ćete biti sami».
Ova izložba je samo dio veće međunarodne izložbe na kojoj sudjeluje više od 30 zemalja Europe koje imaju organiziranu «Justitia et pax» komisiju. Na ljeto u Bruxellesu će se organizirati međunarodna izložba na kojoj će svaka zemlja sudjelovati s 4 ili 5 radova. Izložba u Collegium artisticumu ostaje otvorena do 10. ožujka.

Deset godina Časopisa za teološka i međureligijska pitanja

U zgradi Vrhbosanske katoličke bogoslovije, 29. veljače 2008., održan je okrugli stol povodom navršavanja deset godina izlaženja časopisa «Vrhbosnensia». Na okruglom stolu sudjelovali su: pomoćni biskup vrhbosanski dr. Pero Sudar, dr. Anto Ćosić, dekan Vrhbosanske katoličke teologije, dr. Niko Ikić, rektor Teologije kao i bivši i sadašnji urednici raznih časopisa iz BiH i Republike Hrvatske.  Voditelj okruglog stola je bio dr. Marko Josipović, glavni urednik časopisa «Vrhbosnensia» i rektor katedrale.

U svom uvodnom pozdravu dr. Josipović je rekao kako je okrugli stol dobra prigoda da se napravi ozbiljniji osvrt na proteklo razdoblje izlaženja časopisa vodeći računa o potrebama, prilikama i okolnostima u kakvim živi Crkva u BiH.
"Odlučeno je u tu svrhu održavanje okrugloga stola o časopisu pod spomenutim vidicima, na kojemu bi sudjelovale osobe koje se bave ili su se bavile uredničkom djelatnošću. Od njih se očekuje da iznesu svoje iskreno mišljenje o dosada izdanim brojevima «Vrhbosnensije», te da iznesu svoje sugestije i prijedloge glede profila, koncepcije i sadržaja časopisa za njegovo daljnje izlaženje", kazao je dr. Josipović
U radnom dijelu okruglog stola dr. Josipović je i iznio podatke da je u dosadašnjih 20 svezaka izdano skoro 4.000 stranica radova više od stotinu autora raznih profila.
Svoje aktivno učešće u okruglom stolu dali su Nedjeljko Ante Ančić, glavni i odgovorni urednik periodičnog časopisa Crkva u svijetu, Drago Šimundža bivši urednik Crkve u svijetu, protojerej Slavko Zorica i prof. dr. Adnan Silajdžić, redoviti profesor na Fakultetu islamskih znanosti u Sarajevu, i glavni i odgovorni urednik časopisa "Znakovi vremena".
Vrhbosanska teologija koja je najstarija visokoškolska ustanova u BiH u suvremenom smislu riječi, pokrenula je 1997. god. časopis za teološka i mređureligijska pitanja «Vrhbosnensia». Bilo je to vrijeme kad je rat bio tek zaustavljen, ali rane još nezacijeljene i veze i suradnja među ljudima, narodima i religijskim zajednicama u BiH znatno oslabljene, u nekim područjima posve prekinute. S obzirom na poslanje Crkve i teološkoga učilišta, kakvo je Vrhbosanska katolička teologija, te na tadašnje prilike i potrebe, pokazalo se opravdanim pokretanje ovakvoga časopisa na ovim prostorima. Odmah po pokretanju u njemu su svoje mjesto prvo našli radovi s toga područja. Dodatno su na Teologiji pokrenuti godišnji međureligijski i ekumenski kolokviji kao i kolokviji druge naravi - sve u svrhu promidžbe dijaloga, uzajamnoga razumijevanja i suradnje, radi upoznavanja stajališta osoba i zajednica drugih vjeronazora, kao i radi produbljivanja vjere i kulture katolika. Izlaganja na tim kolokvijima objavljivana su u Časopisu. Uz to, objavljeni su i brojni drugi tekstovi koji odražavaju vrijeme, mjesto i okolnosti življenja Katoličke Crkve u BiH i u okruženju te doprinose proširenju vjerničkih i teoloških spoznaja u raznim vidicima, ne samo katoličkih nego i drugih vjeronazora.

Danas je «Vrhbosniensia» stručan i znanstven most između religija i kultura u kojemu pripadnici raznih religija  mogu predstaviti svoje svjetonazore i identitete ne šteteći drugima. Bolje upoznati drugoga ne znači odreknuti se svojih vlastitih vjerovanja i razmišljanja, već naprotiv, znači sudjelovati u izgradnji mira i povjerenja.
Organizator okruglog stola je bila Vrhbosanska katolička teologija.

ponedjeljak, 30. siječnja 2012.

Dobrotom se oduprijeti zlu

Zasigurno jedan od težih zadataka. Praćenje događanja nakon ubojstva Denisa Mrnjavca. Ne ponovilo se!


U crkvi Kraljice svete Krunice koja se nalazi u sklopu Katoličkog školskog centara "Sv. Josip" služena je 12. veljače 2008. sv. Misa zadušnica za ubijenog Denisa Mrnjavca koju je predvodio pomoćni biskup vrhbosanski i promicatelj katoličkog školstva u BiH dr. Pero Sudar. Na Misi su koncelebrirali sadašnji ravnatelj KŠC-a mr. Ivica Mršo i bivši ravnatelji dr. Pero Pranjić i preč. Ante Meštrović. Na početku svete Mise ravnatelj Mršo i biskup Sudar su iskazali iskrenu sućut majci tragično preminulog Denisa, koja je nazočila sv. Misi, njegovoj rodbini kao i nastavnicima i učenicima Katoličkog školskog centra.

U  propovijedi biskup Sudar je naglasio glavni ideal katoličkih škola koji se ogleda u težnji ka stvaranju jedne velike obitelji od učenika, nastavnika i roditelja. Cilj stvaranja te velike obitelji nije samo dijeljenje radosnih momenata nego zajedničko tugovanje u boli. Biskup je pozvao djelatnike učenike i njihove roditelje da očiste svoje srce od mržnje jer nikakve osvete i kazne ne mogu vratiti ubijenog Denisa niti mogu spriječiti neki novi zločin. Nikakvim logičkim razmišljanjem se ne može objasniti ovo što se desilo, rekao je biskup i dodao: kako bi ova smrt  trebala biti poziv za nas ne da širimo mržnju nego da činimo dobro živeći pravedno i noseći dobrotu kamo god pošli. Na kraju propovijedi biskup Sudar je pozvao sve nas da se snagom vjere i plemenitošću založimo kako bi zla bilo sve manje a dobra sve više u našem gradu i u našim životima. Crkva je bila ispunjena do posljednjeg mjesta a većinu su činili đaci i profesori iz KŠC-a.

petak, 27. siječnja 2012.

Mala ali vrijedna zajednica

Ako nam netko u razgovoru spomene filijalnu crkvu ili zajednicu vjernika koja se okuplja podalje od župne crkve odmah pomislimo na male skupine ljudi, male kapelice ili podrume u kojima se obavljaju obredi. Takav je i slučaj sa zajednicom vjernika u Hrasnici koja pripada župi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Stupu. Misa se slavi u prostoriji Doma kulture u Hrasnici kojoj nazoči u prosjeku tridesetak ljudi. Vjernici žive desetak kilometara od župne crkve i raspodijeljeni su u tri naselja: Hrasnica, Butmir i Sokolović Kolonija.
O veličini sarajevske župe Stup ne treba mnogo govoriti. Dovoljno je spomenuti da su četiri  sarajevske župe nastale odvajanjem određenih dijelova župe Stup. Župa sv. Ivana Krstitelja u Tarčinu formirana je 1980. godine kao samostalna kapelanija. Župa Briješće je nastala 1984. godine odvajanjem pojedinih rubnih dijelova župe Stup. Isti slučaj je bio 1991. kada je nastala župa sv. Luke Evanđeliste u Novom Gradu tada su također odvojeni dijelovi župe Stup kako bi se formirala nova župa. Posljednje, a možda i ne konačno odvajanje teritorija župe Stup desilo se 1996. godine kada je osnovana župa sv. Franje Asiškog na Dobrinji.
Početkom rata vjernici tri sarajevska naselja Hrasnica, Butmir i Sokolović Kolonija su bili spriječeni dolaziti na Misu u tada već srušenu župnu crkvu na Stupu. Javila se potreba da se na tom području napravi filijalna crkvica koja bi okupila vjernike i olakšala im dolazak na svetu Misu. To se posebno odnosi na starije vjernike i djecu kojima je desetak kilometara puta do matične crkve u mirnodopskim a kamoli u ratnim uvjetima skoro pa nepremostiva udaljenost. Budući da je u ratu zbog blokade grada Sarajeva stupski župnik Ivan Mišura bio spriječen dolaziti u Hrasnicu slaviti Misu pripomagao je župnik iz Tarčina Marijan Marjanović. On je pod smrtnom opasnošću prelazio noću planinu Igman da bi subotom slavio Misu u Hrasnici. Misa je prvobitno slavljena u kino dvorani Doma kulture u Hrasnici, a jedno vrijeme u privatnoj kući u Sokolović Koloniji. Slavljenje Mise u ratnim okolnostima je bilo veoma teško. Kino dvorana je prokišnjavala, nije bilo struje i bila je puna ptica koje su prolazile kroz razbijene prozore. Usprkos tome u kino dvorani se okupljalo oko 200 vjernika. Posebnu ulogu u tim teškim vremenima je odigrao Caritas koji je nesebično pomagao kako bi ljudi mogli preživjeti.

Danas, 12 godine poslije rata vjernici imaju potrebu za manjim sakralnim objektom jer kino dvorana prije, a sada obična sala u Domu kulture nije adekvatno niti trajno rješenje za to malo stado. Nije adekvatno rješenje slaviti Misu u prostorijama odmah pored kojih su saloni za rekreaciju, zabavu i kafići.
Donacijom općine Ilidža i njezina tadašnjeg načelnika Huseina Mahmutovića dobiven je novi molitveni prostor u sklopu Doma gdje se sada sv. Mise održavaju nedjeljom u 12 sati. Dvorana se, međutim, ne zagrijava jer je nedjelja neradni dan u Domu. Vjernici kažu da je bolje da se smrzavaju nego da se guše od plinskih grijalica. Iako je općina osigurala prostor za slavljene Mise na čemu su vjernici veoma zahvalni, postoji doza ogorčenja jer desetak godina poslije rata ljudi svjedoče nicanju islamskih vjerskih objekata, a za malu filijalnu crkvu još uvijek nema mjesta. Vjernici se s radošću sjećaju kardinalovog obećanja da će po završetku rata u Hrasnici niknuti mala crkvica. Opstrukcije na raznim razinama vlasti kao i nedostatak novaca spriječili su do sada izgradnju crkvice ali nada i dalje postoji.
Sadašnji župnik na Stupu vlč. Ivo Paradžik naglašava da vjernici koji dolaze na svete Mise u Hrasnici su uglavnom stariji ljudi bez posla ili umirovljenici tako da se filijalna crkva ne će moći izgraditi samo s donacijama vjernika. Možda će u budućnosti župa Stup dobiti svoju filijalnu crkvu u Hrasnici jer je ipak toj vjerničkoj zajednici potreban sakralni objekt za slavljene Mise.
Mala je to ali jednako vrijedna zajednica vjernika jer Isus je rekao: «Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima».

četvrtak, 26. siječnja 2012.

Svjetlost kao simbol naše vjere

Vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić predvodio je 2. veljače 2008. u sarajevskoj katedrali svečano Misno slavlje u prigodi svetkovine Prikazanja Gospodinova u hramu (Svijećnica). Na taj blagdan se ujedno i proslavio Dvanaesti svjetski dan posvećenog života.

Uoči svetkovine Prikazanja Gospodinova 1. veljače upriličeno je u sarajevskoj katedrali jednosatno klanjanje Presvetom Sakramentu koje su predvodili đakoni Franjevačke teologije. Nakon klanjanja u 18 sati uslijedilo je Misno slavlje koje je predslavio nadbiskup Alessandro D'Errico, apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini.
Na sam dan Prikazanja Gospodinova uz kardinala Puljića na Misi su koncelebrirali tajnik Apostolske nuncijature u BiH mons. Waldemar Stanislaw Sommertag, generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Mato Zovkić, personalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije preč. Marijan Pejić uz dvadesetak svećenika. U katedrali se okupio i veliki broj vjernika.

Na početku Euharistijskog slavlja kardinal Puljić je uputio iskrene čestitke i pozdrave svim nazočnim a posebno redovnicama i redovnicima u povodu Dana posvećenog života. Naglasio je kako svijeća treba biti simbol goruće vjere u našim srcima, kao simbol živoga Krista u nama i među nama. Crkva danas slavi i na poseban način misli o svojim sinovima i kćerima koji su cijeli svoj život posvetili Bogu. Mnogi redovnici na Svijećnicu ponovno obnavljaju svoje zavjete Bogu.
Procesiji oko katedrale prethodio je blagoslov svijeća. U svojoj propovijedi kardinal je između ostalog rekao: „Upravo ovaj dan je dan onih koje je Gospodin pozvao, potaknuti Duhom da pođu slijediti Isusa Krista. Pun je simbolike ovaj dan. Na poseban način na Dan Gospodnji prikazujemo Isusa u hramu - Njegovu žrtvu. Ne otkupljujemo Njega nego sebe. Gospodina prikazujemo da otkupimo sebe od ropstva grijeha, tame, lutanja i izgubljenosti da u tom svjetlu otkrijemo smisao svog života.“  Kardinal se potom obratio redovnicima i redovnicama kazavši: "Bog vas je pozvao da gorite njegovom vatrom ljubavi. Molite se i zahvaljujte na tom daru Gospodinu i radosni budite u svojim redovničkim zajednicama. U propovijedi se je kardinal osvrnuo i na dvije nezaobilazne teme u današnjem vremenu a to su  relativizam i sekularizam. Sve nazočne je pozvao da se svim silama odupru tim pošastima koje ulaze u sve pore našega života. Kardinal je na kraju pozvao sve da zrače istinskim evanđeoskim svjetlom kako bi Crkva istinski zračila Evanđelje. Misno slavlje uveličao je mješoviti zbor redovnika i redovnica. Danas u svijetu ima oko milijun osoba posvećenog života.

Svjedočiti logikom svijeće

Istog dana u popodnevnim satima na franjevačkoj teologiji u Sarajevu održana je prigodna akademija. Svečanost je otvorio zbor franjevačkih bogoslova, a pozdrav u ime viših redovničkih poglavarica uputila je s. Marina Piljić, provincijalka sestara Služavki malog Isusa. U svom govoru s. Marina je naglasila kako naše kršćansko, a pogotovo redovničko zajedništvo trebamo svjedočiti svojim životom, i to „logikom svijeće“, a to znači dati sebe za drugoga te ujedno biti i svjetlo svijeta. Prigodno predavanje imao je fra Anto Popović, u kojemu je istaknuo veličinu Božje ljubavi. „Apostol Pavao u susretu s Kristom doživljava svoju grješnost, ali i Božju bezgraničnu ljubav. Upravo ta ljubav je na križu razapeta i njezina snaga upravo se očituje na križu Kristovu“, rekao je fra Anto. Pozdrav ispred franjevačke zajednice uputio je fra Miran Duić koji je naglasio kako posvećeni život mora biti slobodno učinjen čin. Također je naglasio kako posvećeni život trebamo gledati kao misteriozni i sakramentalni znak u Crkvi. Na kraju akademije kardinal se zahvalio franjevcima i svima ostalima koji su učestvovali u organizaciji obilježavanja ovog dana.
Na taj dan posjetili smo i samostan sestara Karmelićanki u Sarajevu. Na naš upit kako su one obilježile ovaj dan, dobili smo jednostavan odgovor: „Isto kao i svaki naš dan – ništa posebno. Radili smo svoje uobičajene dužnosti, jedino što smo danas imali malo više posjeta.“
Pokojni papa Ivan Pavao II. ustanovio je 1997. godine da se 2. veljače obilježava kao dan osoba Bogu posvećenog života. Na taj se dan svečano zahvaljuje Bogu za veliki dar posvećenog života te se promiče i nastoji približiti taj dar Božjem narodu. Redovnički je život dar onima koje Bog poziva na veće sudioništvo u Božanskom životu i nasljedovanju Isusa Krista. Riječ je o Božjoj ljubavi koju valja uzvratiti darom svojeg života. U zoru trećeg tisućljeća Bogu posvećene osobe više naglašavaju zajednički život, sudioništvo, opraštanje, uzajamni prihvat, vedrinu i pravi mir. O svemu tome svjedoče redovničke zajednice koje su pozvane odgovoriti na veliki dar Božje ljubavi.                                                                               

srijeda, 25. siječnja 2012.

Mlada župa u izgradnji

Prvi tekst u 2008. nisam zadovoljan. Još uvijek tu ima praznog hoda i bezveznih detalja... ali sve u svemu može nekome poslužiti u istraživanju u budućnost...

Nadbiskupijski ordinarijat je dekretom iz 1996. godine osnovao novu župu u naselju Novi Grad. Nebeski zagovornik župe je sv. Luka Evanđelist zaštitnik liječnika, slikara i intelektualaca. Iako je župa službeno osnovana 1996. godine narod je okupljao u privremenim prostorijama još od 1991. godine jer su im crkve na Stupu i u Novom Sarajevu bile predaleko. To zajedništvo nekoliko tisuća katolika produbilo se u posljednjem ratu od 1992. do 1995. kada se zbog nemogućnosti kretanja u opkoljenom gradu sv. Misa održavala u podrumu nebodera.


Poslije rata novonastalo zajedništvo katolika Novoga Grada se legaliziralo dekretom iz Nadbiskupije kada su odcijepljeni dijelovi župa Uznesenja BDM Stup i župe Presveto Trojstvo čime je i službeno formirana jedna od najmlađih župa u Sarajevskom dekanatu. Župa je dobila dozvolu za gradnju i to je nakon 1936. godine i početka izgradnje crkve sv. Josipa na Marijin dvoru prva crkva u Sarajevu koja se gradi s dozvolom.
Nakon što je 1991. g. određeno da se u Sarajevskom dekanatu osnuje nova župa dekretom je odlučeno da prvi župnik župe u izgradnji bude mr. Luka Tunjić koji ju je stanovao u Ordinarijatu, dok je aktivno tražio mjesto za župni stan i crkvu. Prema njegovim riječima dosta administrativnih stvari je bilo riješeno i nađen je odgovarajući župni stan, ali se čekala odluka Općinskog vijeća koje se mjesecima nije nikako sastajalo. Sve je to vodilo ka jednom, a obični ljudi nisu shvaćali da se u sjeni svih opstrukcija sprema rat. Do pronalaska adekvatnog prostora za sv. Misu vjernici su išli nedjeljom na Misu u župu Stup, ali je prvi župnik obavljao sva krštenja, sprovode i administrativne poslove. Početkom rata u župi je počeo djelovati Caritas što je u mnogome župljanima olakšalo preživljavanje u ratnim uvjetima.
Drugi župnik župe u nastajanju bio je vlč Pero Iljkić po čijemu je prijedlogu župa i dobila svoga nebeskoga zaštitnika. Za vrijeme rata bilo je nemoguće nastaviti s radom na izgradnji župe tako da se život sveo na puko preživljavanje i nažalost pokapanje poginulih.
Nakon rata treći župnik vlč. Marijan Marijanović je konačno mogao u relativno normalnijim uvjetima započeti skupljanje potrebitih građevinskih dozvola kao i savladavanje administrativnih zaprjeka za izgradnji nove crkve. U jesen 1998. godine njemački kontingent stabilizacijskih snaga u BiH je deminirao teren na kojem je započela gradnja. Iskopani su temelji i kripta koja je tek sljedeće zime natkrivena. Francuski vojni kontingent je donirao kontejner za stanovanje koji je služio kao oltar dok nije pokrivena kripta. Za sve to vrijeme Misa je služena na otvorenom i po kiši i na jakom suncu koje nije mnogo ometalo vjernike u posjećivanju nedjeljne Mise.


Deset godina poslije župna crkva i prateći objekti još uvijek nisu dovršeni ali se već može nazirati ljepota buduće crkve. Crkva se gradi od prispjelih donacija a ovim putem župnik zahvaljuje svim  dobročiniteljima, donatorima i volonterima  koji pomažu kako bi se crkva izgradila i neka ih Bog blagoslovi u njihovu radu. Neko daruje novac, a netko materijal prema svojim mogućnostima.
Župljane danas muči problem nezaposlenosti i niskog životnog standarda, što je problem u čitavoj državi, međutim, po riječima župnika posao se može naći ako se traži, samo ne treba odmah očekivati direktorsko mjesto.
Sadašnji župnik don Anto Jelić je u ovogodišnjem blagoslovu kuća došao do podatka da na  prostoru župe danas živi nešto više od 2.000 katolika što je za 500 duša manje od statističkih pokazatelja iz 2001. kada je u župi bilo oko 2.600 župljana. Iseljavanje mladih kao i čitavih obitelji u zemlje zapadne Europe, Amerike i Australije je prema riječima sadašnjeg župnika završeno tako da je sada broj župljana relativno stabiliziran iako se i dalje bilježi lagani trend smanjenja novorođenih, a povećanja broja umrlih. I dalje je zabrinjavajući visok broj obitelji bez djece kao i samaca.
U župi se godišnje krsti petnaestak djece, a bude i nekoliko vjenčanja. Vjeronauk pohađa oko sedamdesetak djece, a s obližnjim osnovnim školama je dogovoreno da se školski vjeronauk održava u župnom uredu zbog ekonomije školovanja jer su katolička djeca manjina u svim razredima pa škola ne može odvojiti učionice za samo 2 -3  učenika po razredu.
Osnivanjem Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih «Ivan Pavao II.» koji djeluje na prostoru današnje župe sve aktivnosti mladih su iz župnih prostorija premještene u Centar za pastoral. Župnik don. Anto Jelić se nada da će taj projekt polučiti dobre rezultate i izražava malo tuge jer mladi možda više nemaju pretjeranog razloga za okupljanje oko župnog ureda jer im se sve potrebno pruža u Centru. Pozitivno je to što mladi sada imaju priliku organizirano putovati na razna hodočašća u našoj domovini i šire. Upoznavanje mladih Sarajlija i studenata koji dolaze iz drugih župa BiH je sada lakše nego prije. U sklopu Centra za pastoral radi se na mnogim projektima s mladima od kojih je jedan formacija animatora župnog pastorala od kojeg bi sve župe mogle imati traju korist, a ne samo župa sv. Luke Evanđeliste.


Tim se programom nastoji osnažiti katolički identitet i svijest mladih za aktivno sudjelovanje prvenstveno u  Crkvi ali i u društvu. Mlade treba osnažiti u razvijanju vlastitih sposobnosti i predstaviti im razne načine za djelovanje u župnim zajednicama.
Budući da je crkva sv. Luke još uvijek u izgradnji nadati se da će mladi pripomoći u izgradnji prema svojim mogućnostima. Zato je važno ukazati na potrebu razvoja svijesti o volonterstva kako bi u kršćanskom duhu pridonijeli izgrađivanju župne zajednice.
U župi djeluju Ekonomsko i Pastoralno vijeće koje se redovito sastaje. Ekonomsko vijeće se sastoji od tri, a pastoralno od dvanaest članova.
Naša budućnost je u dobrim rukama, Božjim rukama, pa je zato uvijek svijetla i ne smijemo pokleknuti zbog statistika, ma kako crne izgledale. Promatramo li samo svoj život i život ljudi oko nas u župi slika života bi bila pesimistična, ali s vjerom u Božju providnost nadamo se i očekujemo bolje.

utorak, 24. siječnja 2012.

Knjiga koja je obogatila hrvatsku misao

Ovo je posljednji izvjestaj za 2007. Bila je to godina puna prevrata i promjena ali sve u svemu odlična godina na poslovnom i privatnom planu. Sljedeća je naravno 2008. sa mnogodobrih tekstova i radova...

U samostanskoj galeriji Sv. Anto u Sarajevu 7. prosinca 2007. održano je predstavljanje knjige «Ogledi» zbirke radova pokojnog Nike Miličevića. To je četvrta knjiga u nizu Biblioteke posebnih izdanja koju izdaje Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost iz Sarajeva. O knjizi su govorili istaknuti kulturno-umjetnički djelatnici Željko Ivanković, Ivan Kordić, Julijana Grbelja i fra Perica Vidić.

Knjiga je plod višegodišnjeg prikupljanja građe koja se odnosi na literarno djelovanje Nike Miličevića u periodu od 1917. do 1956. godine. Budući da Miličević za života nije izdao ni jednu knjigu, priređivači su smatrali da je veoma vrijedno sakupiti njegov rad iz publikacija i novina na jedno mjesto i tako ga sačuvati od zaborava. Iako je ideja za objavljivanjem ovakvog djela nastala 1997. godine trebalo je točno deset godina do realizacije. Izborom tekstova priređivači su željeli ukazati na sve sfere Miličevićeva kulturnog, literarnog i prevodilačkog umijeća. Knjiga predstavlja prvi ozbiljni uvid u cjelinu njegova umjetničkoga rada. Priređivači nisu mijenjali izvorne tekstove, ali su izvršili ujednačavanje književnog jezika. Potpuna biografija Miličevićeva rada se nalazi na kraju knjige koja je tiskana u 300 primjeraka i ima 297 stranica.

ponedjeljak, 23. siječnja 2012.

Dvije knjige za razmišljanje

Uoči početka  41. jesenskog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine 27. studenoga 2007. u dvorani Katoličkog školskog centra „Sv. Josip“  u Sarajevu predstavljene su dvije knjige: «Ivan Šarić, vrhbosanski nadbiskup» i «Povijest poziva na odgovornost». Knjige je za tisak priredio profesor na vrhbosanskoj katoličkoj teologiji i postulator kauze za proglašenje blaženim sluge Božjega Josipa Stadlera dr. Pavo Jurišić.

O knjigama su govorili dr. Anto Orlovac, dr. Vera Katz, dr. Tomo Vukšić.
Voditelj programa je bila Nataša Mandić koja je na početku  pozdravila sve nazočne, a posebno Vrhbosanskoga nadbiskupa Vinka kardinala Puljića, biskupa Mostarsko duvanjskog mons. Ratka Perića, dubrovačkog biskupa Želimira Puljića, beogradskog biskupa mons. Stanislava Hočevara i pomoćnoga biskupa vrhbosanskoga mons. Peru Sudara.
Dr. Anto Orlovac, generalni vikar Banjolučke biskupije govorio je o knjizi «Ivan Šarić, vrhbosanski nadbiskup». To je knjige koja je izašla u izdanju Vrhbosanske katoličke teologije kao trinaesta knjiga niza Studia Vrhbosnensia naglasio je dr. Orlovac. U knjizi se mogu pročitati izlaganja sa znanstvenog skupa organiziranog 2002. godine na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji, a koji je bio posvećen drugom po redu vrhbosanskom nadbiskupu Ivanu Šariću. U knjizi se nalaze prilozi deset autora u kojima svaki sa svog stajališta piše o nadbiskupu. Dr. Orlovac je naglasio kako je ovo najbolja prilika da se ljudi informiraju o toj važnoj crkvenoj i povijesnoj osobi koja je bila i pjesnik i prevoditelj i nadbiskup bez ideoloških primjesa i laži koje su skoro pola stoljeća plasirane na način «što gore pisati o nadbiskupu to bolje».
Dr. Vera Katz je na početku svoga govora iznijela kraću biografiju dr. Šarića uspoređujući važne datume iz njegova života s važnim datumima za povijest čitavog hrvatskoga naroda.
Rođen 1871. godine u Središnjoj Bosni koja je Katoličkoj Crkvi dala više biskupa. Godine njegova rođenja i djetinjstva su vezane za konačnu propast Osmanlijskog carstva i dolazak Austro – ugarske vlasti.
Za pomoćnog biskupa Vrhbosanske nadbiskupije imenovan je 1908. godine kada je i izvršena aneksija BiH. Nakon smrti prvoga vrhbosanskog nadbiskupa velikoga Josipa Stadlera 1918. godine srbijanski dvor Karađorđevića osporavao mu je dopuštenje da preuzme upravu Nadbiskupijom
i tek nakon četiri godine postao je vrhbosanskim nadbiskupom i metropolitom. Tijekom 23 godine upravljanja svojom Nadbiskupijom, do odlaska u izgnanstvo, osnovao je mnoge nove župe, širio katolički tisak te karitativnu i misijsku djelatnost doveo do vrhunca u tadašnjim prilikama. Završetkom Drugog svjetskog rata napušta BiH, misleći da je to privremeno, i polazi na  svoj osobni križni put. Umro je u Madridu 1960. a trebalo je proći 47 godina, dok njegovi zemni ostaci nisu vraćeni u sarajevsku crkvu sv. Josipa. Za njegova života desilo se nekoliko velikih ratova i promjena društvenih uređenja što svjedoči u kakvom je nezahvalnom vremenu živio i djelovao.

«Povijest poziva na odgovornost» je naziv druge knjige koja je predstavljena, a o njoj je govorio dr. Tomo Vukšić .On je rekao da je knjiga zbir izlaganja sa znanstvenog skupa koji je obrađivao noviju povijesti zemalja srednje Europe  povodom organizacije Katoličkog dana. Vrijeme dvaju totalitarna režima koja su svojim razornim djelovanjem širokih razmjera obilježila 20 stoljeće. To grozno vrijeme bilo je plodno polje za nove kršćanske mučenike. U vrtlogu te povijesti nižu se desetci milijuna ljudskih žrtava, a među njima se nalaze i oni koji su podnijeli mučeništvo, jer su ubijeni iz mržnje prema vjeri i Kristovoj Crkvi. Kršćanski mučenici daju život iz ljubavi a nikako iz mržnje. Dr. Vukšić je govorio i o najpoznatijim mučenicima iz zemalja srednje Europe za vrijeme totalitarnih režima naglašavajući da danas iako živimo u demokraciji nalazimo se pod terorom relativizma koji pokušava Crkvu svesti na dobrotvornu organizaciju i čuvara svoje umjetničke baštine što apsolutno nije prihvatljivo.
Priređivač knjiga dr. Pavo Jurušić je pred kraj predstavljanja knjiga naglasio kako je kršćanin pozvan prosuđivati svijet oko sebe i  preispitivati svoje obveze u svijetu, što je bio glavni motiv za izdavanje ovih dviju knjiga. Dosta je neistina iznošeno o nadbiskupu Šariću i katoličkim žrtvama u 20. stoljeću stoga je naša zadaća i dužnost o tome promišljati i raditi na rasvjetljavanju istine.
Na kraju predstavljanja učenici KŠC-a su izveli glazbenu točku.

petak, 20. siječnja 2012.

Čovjek je središte gospodarskog razvoja

Na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u Sarajevu u organizaciji Caritasa Biskupske konferencije BiH održan je, 3. prosinca 2007., gospodarski forum na kojem je sudjelovalo skoro 200 gospodarstvenika iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Na početku moderator foruma mons. Ivo Tomašević pozdravio je i zahvalio se gospodarstvenicima koji su našli vremena kako bi sudjelovali na ovom skupu.

Mons. Tomašević je pozdravio i nazočne među kojima su bili vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić, pomoćni biskup vrhbosanski Pero Sudar, apostolski nuncij Alessandro D'Errico, direktor Caritasa mons. Bosiljko Rajić ministar financija i trezora BiH Dragan Vrankić, veleposlanik Republike Hrvatske u BiH Josip Vrbošić, potpredsjednik Republike Srpske Davor Čordaš, Dragan Švarc, pomoćnik ministra Dragana Primorca ministra znanosti, obrazovanja i sporta u Vladi R. Hrvatske.

Na početku gospodarskog foruma mons. Tomašević je iznio zabrinjavajuće statistike o položaju BiH u odnosu na ostale zemlje svijeta. Takvo loše stanje u kojem se nalazi naša zemlja je razlog za pokretanje foruma pomoću kojeg će se utvrditi koraci ka reformama. Skupu se prvo obratio izaslanik Svetoga Oca u BiH apostolski nuncij D'Errico koji je naglasio da smo dužni u ekonomskim odnosima očitovati vjeru u Boga i djelovati s kršćanskom odgovornošću. Gospodarski forum je pohvalio i veleposlanik Vrbošić koji je izrazio nadu kako će BiH u sljedećim godinama sustići RH u reformskim procesima i prijeći u red srednje razvijenih zemalja. Potpredsjednik Republike Srpske Čordaš je ponovno podsjetio na loše stanje povratnika u RS-u kao i slab postotak povratka.
Kardinal Puljić je u svom izlaganju kazao kako je u ovoj sumornoj situaciji i hrvatskoj neslozi ovakav susret, u kojem se razgovora i izgrađuje zajedništvo, doista potreban. Istaknuo je kako ovakvim djelatnostima Crkva želi izvršavati svoj zadatak pastorala svih struktura društva. U svom izlaganju kazao kako su ciljevi ovoga Foruma dati pozitivnu poruku ohrabrenja za opstanak i poticaj za povratak, kroz moguće organizirane projekte života i rada; međusobno upoznavanje gospodarstvenika i crkvenih struktura, a posebno Caritasa. Potom je kardinal Puljić upoznao nazočna o unutarnjoj strukturi Katoličke Crkve.
Kratku prezentaciju o radu i projektima Caritasa Biskupske konferencije BiH iznio je predsjednik Caritasa mons. Rajić, a analitički prikaz demokratskog stanja hrvatskog naroda od vremena Osmanlijskog prodora na ove prostore do danas, iznio je profesor na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji Tomo Vukšić. On je naglasio kako se u posljednjih sedamdesetak godina događa konstantni pad broja katolika u BiH što zbog nepovoljnih političkih prilika što zbog slabog nataliteta. Danas je najveći problem što se masovni povratak nije dogodio, a u posljednjih nekoliko godina se intenziviralo iseljavanje čitavih obitelji naglasio je dr. Vukšić i dodao da će jedino gospodarski rast povećati natalitet i smanjiti iseljavanje
O modelima gospodarske suradnje govorili su prof. dr. Ivo Lovrinović, prof. dr. Stiepo Andrijić i Drago Bilandžija. Profesor na ekonomskom fakultetu u Zagrebu dr. Lovrinić izložio je vizije projekta «Zaklada kao model poticanja gospodarskog razvoja u BiH». Zaklada bi imala za cilj pomoći razvoju malog i srednjeg poduzetništva u BiH  gdje žive Hrvati. Dugoročno bi se tim projektom riješilo iseljavanje ljudi i omogućilo bi se ljudima živjeti od svoga rada. Stručno educiranje, širenje kulture poduzetništva, poboljšati djelovanje postojećih tvrtki i povećanje zaposlenosti su glavni ciljevi projekta rekao je dr. Lovrinić. Kao neprofitabilna institucija Zaklada bi imala izvor sredstava u državnom proračunu RH, sredstvima iz Europske unije i dio iz profita uspješnih projekata same Zaklade. Kao najvažnije područje ulaganja dr. Lovrinović je naveo obrazovanje, obiteljske farme, nove tehnologije i kupnju dionica. Pored povoljnih kredita Hrvatska može  jamčiti za određene projekte. Zaklada svojim projektima zasigurno će smanjiti nezaposlenost  i podići konkurentnost BiH na višu razinu.
U svom izlaganju Drago Bilandžija naglasio je da je cilj Foruma upoznavanje i razmijene iskustva gospodarstvenika  iz BiH i gospodarstvenika iz Hrvatske koji su porijeklom iz BiH. Nadalje g. Bilandžija je istaknuo da jedna od nakana Foruma jest da se predlože moguće metode i oblici suradnje i djelovanja s ciljem razvoja gospodarstva BiH.
Nakon predavanja i diskusije potpisana je izjava o suradnji i usvojena je izjava koja će se uputiti  Vladi i institucijama Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U izjavi se između ostaloga traži ubrzanje ustavne promjene i izmjene zakonske regulative kako bi se omogućilo formiranje i funkcioniranje ključnih institucija za razvoj gospodarstva, osigurati izgradnju i funkcioniranje jedinstvenog gospodarskog prostora u BiH, racionalizacija državnog aparata i više ulaganja u znanost i obrazovanje.

Prosječna plaća u BiH je 586 KM, a mirovina 220 KM. Ukupna zaduženost BiH je skoro 6 milijardi maraka. Osim visoke stope nezaposlenosti (više po pola milijuna ljudi nema posao ili radi na crno) u BiH se sporo sprovode sve reforme, a posebno reforma ustava. Zbog izostanka ovih reformi zakočene su i sve reforme vezane za javnu administraciju, jedinstveni ekonomski prostor, obrazovanje, znanost, slabi interes stranih investitora i usporava se aktivnost na prilagođavanju privrede BiH tržišnom načinu privređivanja i uključenja u regionalne i europske integracijske procese.

četvrtak, 19. siječnja 2012.

Dostojan spomenik radu mons. Zovkića

Na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji 14. studenoga 2007. održano je predstavljanje Zbornika radova u čast mons. dr. Mate Zovkića pod nazivom «U službi riječi i Božjega naroda». Zbornik je napravljen u povodu 70. obljetnice života i 35. godine profesorskog djelovanja mons. Zovkića, a izdala ga je Vrhbosanska katolička teologija uz pomoć Ordinarijata, Ministarstva obrazovanja i znanosti Federacije BiH i Županije Sarajevo. Zbornik ima više od tisuću stranica i na njemu je radio 41 suradnik.


U prepunoj dvorani Pavla VI. moderator i predavač dr. sc. Marko Josipović pozdravio je sve nazočne među kojima je bio vrhbosanski nadbiskup i metropolita Vinko kardinal Puljić, pomoćni biskup vrhbosanski Pero Sudar, dr. Josip Vrbošić veleposlanik Republike Hrvatske u BiH, kao i ostali predstavnicu vjerskog, političkog i kulturnog života grada Sarajeva i šire.
Mons. Josipović je naglasio da je Vrhbosanska teologija kao i cijela nadbiskupija ponosna što u svojim redovima ima dr. Zovkića koji je dao veliki doprinos na polju biblijsko - teološke znanosti, ekleziologije, ekumenizma i religijskog dijaloga.
O Zborniku radova  na predstavljanju su govorili dr. sc. Anto Popović bibličar i profesor Svetoga pisma na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, mr. sc. Božo Odobašić profesor na Vrhbosanskoj teologiji, dr. Luka Marijanović profesor na KBF-u i kanonik u Đakovu, dr. sc. Franjo Topić predsjednik ''Napretka''.
Nakon predavača skupu se obratio kardinal Puljić koji se u svoje osobno ime i u ime čitave nadbiskupije zahvalio mons Zovkiću na svemu što je radio do sada i izrazio radost što je mogao potpomoći izdavanje spomenutog Zbornika.
Na samom kraju skupu se obratio i mons. Zovkić koji je zahvalio Bogu na plodonosnih 35 godina profesorskoga rada kao i 40 godina svećeništva i 70 godina života ističući osobitu radost što je kroz sve ove godine mogao razborito koristiti darove života, služiti Božjoj riječi i Božjem narodu te živjeti i djelovati u ovom gradu kojeg smatra svojim duhovnim ozračjem.
Svečanost predstavljanja zbornika uveličao je «Napretkov» trio «Magis» koji je izveo skladbe Johanna Pachelbela i Antonia Vivaldia.
Mons. Mato Zovkić rođen je 9. svibnja 1937. u Donjoj Tramošnici gdje je i završio četiri razreda osnovne škole. Gimnazijsko školovanje u trajanju od osam godina započeo je u Dubrovniku, nastavio u Zagrebu te u Đakovu gdje je i maturirao 1957. godina. Filozofsko-teološki studij pohađa u Đakovu i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te je u lipnju 1965. diplomirao i u listopadu iste godine magistrirao.
Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1963. u Đakovu. U Zagrebu je i doktorirao 1968. godine. Nakon godinu dana župnikovanja u župi Srca Isusova u Sarajevu otišao je u Rim na studij Svetog pisma. Godine 1972. ponovno se vraća u Sarajevo gdje na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji predaje Novi Zavjet i ekleziologiju. Rektor Vrhbosanske katoličke bogoslovije bio je od1976 do 1983. Kanonikom je imenovan 1985., a 1987. i generalnim vikarom Vrhbosanske nadbiskupije. Tu dužnost, uz kraći prekid 1990., obnaša i danas.
Napisao je 12 knjiga, više od 140 znanstvenih članaka, 240 novinskih članaka, 90 recenzija, sedam prevedenih knjiga i pet knjiga na kojima je radio kao priređivač. Mons. dr. Mato Zovkić zasigurno je jedan od najvećih teologa današnjice na ovim prostorima.                                                                      

srijeda, 18. siječnja 2012.

Promicati kulturu i kvalitetu predbračnih, bračnih i obiteljskih odnosa

Na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u organizaciji Caritasa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održan je 17. listopada 2007. okrugli stol na temu: «Brak i bračna zajednica iz perspektive vjerskih zajednica i civilnog zakonodavstva; tradicija, multikulturalni pristup, mješoviti brakovi».

Okrugli stol je organiziran u okviru projekta Obiteljska savjetovališta u BiH uz svesrdnu pomoć njemačke katoličke dobrotvorne organizacije «Renovabis». Moderator okruglog stola je bio dr. Pavo Jurišić.
Uvodno izlaganje održao je mons. Bosiljko Rajić, direktor Caritasa BK BiH. Govoreći o razlozima održavanja okruglog stola na spomenutu temu naglasio je da je svrha i cilj projekta izgradnja i razvoj obiteljskih savjetovališta koja će promicati kulturu i kvalitetu predbračnih, bračnih i obiteljskih odnosa kao najvažnije komponente društva te će tako pomoći mnogim pojedincima i obiteljima u očuvanju ljudske, moralne i duhovne vrijednosti u društvu i okolnostima u kojima danas živimo. Obiteljska savjetovališta će pružiti pomoć ne samo katolicima nego i pripadnicima drugih vjerskih grupa. Tema okruglog stola sastavni je dio programa izobrazbe s naglaskom multikulturalnosti. Povijesno gledajući u BiH kroz stotine godina živjele su različite religijske zajednice. Stoga je važno pogledati na brak kod različitih vjerskih zajednica i na mješovite brakove, kazao je mons. Rajić.
Prof. dr. Džejna Habul, docent na fakultetu političkih znanosti u Sarajevu, održala je predavanje na temu: Bračna zajednica prema entitetskim zakonima – pravni i socijalni aspekt osvrćući se posebno na prava i obveze supružnika i probleme s kojima se susreće zakonodavac. Prof. Habul je također iznijela statistike o zabrinjavajućem porastu razvedenih u Europskoj uniji. Situacija u BiH nije nimalo bolja.
Dr. sc. Tomo Vukšić, profesor na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu, u svom izlaganju: Bračna zajednica - priprava, sklapanje, tradicija s katoličkog aspekta, govorio je o kršćanskoj ženidbi i njezinim bitnim svojstvima i svrsi. U svom izlaganju jasno je naglasio crkvene stavove. «Ženidbeni savez je sakrament koji mogu sklopiti samo ženska i muška osoba». Dr. Vukšić se osvrnuo na ženidbene zapreke kao i na oproste od zapreka sa stajališta Crkve.
O bračnoj zajednici iz islamskog aspekta govorio je Enes Ljevaković, docent na Fakultetu islamskih znanosti u Sarajevu, a iz pravoslavnog aspekta Dragomir Sando, prodekan Bogoslovskog fakulteta u Beogradu.  O bračnoj zajednici, pripravi za brak, sklapanju i tradiciji s židovskog aspekta govorio je Elias Tauber, publicist i istraživač u Židovskoj zajednici u BiH. O iskustvima iz obiteljskih  savjetovališta iz Hrvatske govorila je Suzana Matošević, voditeljica bračnoga i obiteljskoga savjetovališta u Slavonskome Brodu. Nakon izlaganja održana je kraća rasprava, a gosti su bili u mogućnosti postavljati pitanja predavačima.

utorak, 17. siječnja 2012.

U Marijinu srcu imamo potporu

Na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza 2007. u sarajevskom prigradskom naselju Stup u Gospinu svetištu središnje koncelebrirano Euharistijsko slavlje u večernjim satima predvodio je pred nekoliko tisuća vjernika vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić. U proslavi su sudjelovali hodočasnici iz sarajevskih župa, župa Vrhbosanske nadbiskupije kao i iz čitave BiH i inozemstva. Vjernici su se za proslavu patrona župe pripremali molitvom, postom i devetnicom koja je započela 6. kolovoza sv. Misnim slavljem.


Trodnevnicu uoči blagdana Velike Gospe predvodio je vlč. Mario Bernardić, doktorant u Innsbrucku. Pred sam patron župe sv. Misu uočnicu 14. kolovoza predvodio je don Anto Jelić, župnik sarajevske župe sv. Luke Evanđelista. Na patrona su sv. Misna slavlja započela u 6 sati ujutro kada je Misu slavio stupski kapelan Mladen Kalfić pred oko stotinjak vjernika. Bolesničku Misu u 9 sati je predvodio dr. Pero Brkić, direktor Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije. U propovijedi pred skoro tisuću vjernika dr. Brkić nas je pozvao da pazimo na naše bližnje koji su nemoćni, naglasivši da društvo koje se ne brine za stare, bolesne i nemoćne, nema svijetlu budućnost. Dr. Brkić je uputio kritike na račun gradskih vlasti koje izdvajaju velike sume novca za športske i filmske manifestacije, a ne će sponzorirati nekoliko dodatnih socijalnih radnika koji bi mogli obilaziti i pomagati one kojima je njega potrebna.
Arhiđakon Fojničkog arhiđakonata, kojemu pripada Sarajevski dekanat zajedno s Gospinim svetištem na Stupu, preč. Ante Meštrović predvodio je Misno slavlje u 11 sati. Prečasni Meštrović je u propovijedi rekao kako je Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnog začeća. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po završetku njezina zemaljskoga života proglasio je člankom vjere 1950. papa Pio XII. Iako je ta dogma proglašena tek u novije vrijeme, njoj prethodi duga tradicija, stara koliko i sama Crkva.
U večernjim satima koncelebrirano svečano Euharistijsko slavlje s procesijom Gospine slike pred više tisuća hodočasnika predvodio je vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić. Na početku propovijedi kardinal Puljić je naglasio je kako je postala tradicija da se na Veliku Gospu u Sarajevskom polju na Stupu slavi sv. Misa u večernjim satima. «Iako sunce sada zalazi, mi danas slavimo jedan izlazak, Uzašašće BDM na nebo», naglasio je kardinal Puljić.
«Čovjek čitav život teži ka sreći, a to je ono što je Marija u svome životu postigla. Današnjem čovjeku treba jedno toplo srce i ruka potpore, a sve to možemo naći u Mariji jer je ona bila tako dobra osoba da je sam Bog Otac njoj povjerio svoga jedinoga Sina.» Kardinal je usporedio današnju modernu majku s Marijom navodeći sve loše stvari koje se događaju današnjim majkama. «Današnjoj majci je otrgnuto dijete iz ruku, današnja majka mora raditi i nedjeljom da bi uz supruga prehranila obitelj. To je jedan od razloga zašto su obitelji male i zašto nastaju problemi u današnjem društvu. Dijete ima  materijalnu sigurnosti koju nosi posao roditelja, ali nema potporu majke kada bi trebalo imati.» Kardinal je naglasio da društvu treba čovjek, a djeca se ne rađaju jer se sve više razara obitelj. U prijašnjim velikim obiteljima djeca su naučila živjeti i dijeliti sve ono što dobiju. Današnja malobrojna djeca u obiteljima se odgajaju za uživanje, a ne za život, i tu nastaju mnogobrojni problemi i frustracije. Kardinal je pozvao sve nas da vratimo dostojanstvo ženi i da vratimo Boga u obitelj. Zanimljivo je spomenuti da je na oltaru bio i  washingtonski nadbiskup u miru kardinal Theodore McCarrick koji je posjećivao Sarajevo i u ratu.

Bogata je povijest župe

Na prostoru Sarajevskog polja tijekom povijesti bilo je više crkava. Prvi siguran spomen o Gospinoj crkvi imamo u nekadašnjem naselju Latinluk na današnjem području Staroga Grada. Ta crkva je izgorjela u požaru krajem 17. stoljeća. Oko 1710. godine uspostavlja se pastva uz Gospinu kapelicu na mjestu današnjeg katoličkog groblja pored stupske petlje.
Župa Stup je osnovana 12. listopada 1890. godine dekretom prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera. Današnja župna crkva posvećena je Uznesenju BDM, a građena je od 1890. do 1892., a 1901. godine je u župi iz Rima proglašeno Gospino svetište. U doba osnutka župe kao župna crkva služila je drvena kapelica na katoličkom groblju gdje je bila Gospina slika kasnije prenesena u novu župnu crkvu. Tijekom posljednjeg rata crkva na Stupu je pretrpjela velika oštećenja od granata koje su ispaljene sa srpskih položaja. Svetište je tada izgorjelo, ali je slika Gospe Stupske sačuvana u podrumu župne crkve. Zahvaljujući donacijama blagopokojnoga pape Ivana Pavla II., počela je obnova svetišta, a prilikom dolaska u Sarajevo 1997.g. Ivan Pavao II. je poklonio i zvono za župnu crkvu.

Kako žive župljani danas?

Pred sam rat 1991. u župi je bilo skoro 11.000 vjernika, a deset godina poslije broj vjernika je višestruko manji i iznosio je nešto više od 2.300 vjernika. Prema riječima župljana danas se živi teško. Obrazovaniji i moglo bi se reći sretniji imaju bolje plaćene poslove, dok mladi ljudi koji se školuju ili imaju srednjoškolsko obrazovanje rade raznovrsne poslove, uglavnom na crno. Normalna je pojava da mladi rade poslove za koje nisu školovani, bitno je samo da se ima radno mjesto. Prema riječima kapelana Mladena Kalfića, dosta pomoći župljani, a pogotovo oni najstariji, dobivaju od rodbine iz inostranstva. Stariji ljudi ne bi mogli preživjeti od sadašnjih mirovina tako da je pomoć iz inozemstva spasonosna. Dosta župljana se iselio tijekom rata i u poraću, ali se danas broj župljana stabilizirao na skoro 3.000. Nije zanemariva pomoć narodu koju daje Katolička Crkva. Na prostoru današnje župe, ali i čitavog grada, djeluje nekoliko većih tvrtki čiji su vlasnici katolici koji preko župnog ureda traže zaposlenike te se mnogi župljani zapošljavaju uz pomoć župnika Ive Paradžika. Posljednjih godina u župi godišnje se u prosjeku krsti tridesetak djece. Više od 70 parova se vjenčalo u župnoj crkvi u posljednjih 5 godina, što je dobar znak jer daje nadu za sarajevske katolike. Uz stupsku petlju su izgrađene nove zgrade, a dosta katolika koji su se iselili po cijelom svijetu je prodalo kuće, što je umnogome izmijenilo vjersku sliku na tome području koje se nekada zvalo nazivalo Mali Rim.

ponedjeljak, 16. siječnja 2012.

Dolina u kojoj se ogleda Božja milost

Evo jedan pravi terenski zadatak kada se moralo rano ustajati i žuriti kako bi se sve završilo na vrijeme :) i dalje nije to prava reportaža... međutim ni ovo nije loše... reportaža i izvješće u jednom :) u tijeku je stvaranje hibridnih žanrova izvještajna reportaža :) fotografije su kolegine

U Vrhbosanskoj nadbiskupiji devet župa slavi sv. Ivana Krstitelja kao svoga nebeskoga zaštitnika, međutim, vjernici najradije biraju župu Podmilačje za krajnji cilj svoga hodočašća i tu sv. Ivi prikazuju svoju žrtvu, pokoru i nadaju se njegovu zagovoru. Podmilačje je jedno od najvećih nemarijanskih svetišta Starog kontinenta u kojem se godinama događaju čudesna duhovna i tjelesna ozdravljenja, stoga ne čudi što u to drevno svetište ne dolaze samo Hrvati katolici iz BiH, Hrvatske i dijaspore, nego i vjernici iz Europe, Amerike i Australije, kao i pripadnici drugih religija. Velika je predaja o iscjeliteljskim moćima sv. Ive Podmilačkog pa je to svetište dobilo epitet bosanskoga Lurda.

Podmilačje se nalazi na sedmom kilometru od Jajca prema Banjoj Luci. Jajce, povijesni kraljevski grad, duboko je usječen u kolektivnu svijest hrvatskog naroda. Njegovo područje bilo je naseljeno u pretpovijesno doba, a Rimljani su tu imali svoj tabor. Grad se u pisanom dokumentu prvi put spominje 1396. godine kada se Hrvoje Vukčić Hrvatinić naziva «Conte di Jajcze». Grad je podignut krajem 14. stoljeća uz pomoć dalmatinskih i talijanskih majstora. Za vrijeme Hrvoja Vukčića značajni građevinski pothvati izvedeni su na tvrđavi, kulama i bedemima. Svi ti objekti svojom ljepotom i arhitekturom nadmašivali su ostale građevine toga razdoblja. Grad je bio prijestolnica posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koji je pogubljen u Jajcu 1463. nakon prodora Turaka u Bosnu. Jajce je oslobođeno iste godine i odupiralo se Turcima sve do 1527. Osim kraljevske loze, grad na Plivi je poznat kao mjesto rođenja velikog hrvatskog pjesnika Nikole Šopa. Vodopad od 25 metara i toranj sv. Luke su također prepoznatljivi simboli nekada kraljevskog grada.

Jedno od najstarijih svetišta u BiH

Danas župa Podmilačje obuhvaća više od dvadeset sela i zaseoka i broji oko 2.000 duša, prema podatcima iz 1991 godine u župi je bilo oko 8.000 katolika. Veliki pad broja katolika je naravno posljedica ratnih događanja. Iako je u 15. stoljeću sagrađena crkvica sv. Ive, sve do 19. stoljeća nije bilo župe u današnjem smislu te riječi. Crkvica i okolna sela su pripadala župi Jajce sve do 1872. godine kada se podmilačka župa odvaja od matične župe kraljevskoga grada. Župa je formalno utemeljena sljedeće godine (1873.g.) sa središtem u Podmilačju i u to doba je imala približno isto župljana koliko ih ima danas. Mjesto Podmilačje je dobilo svoje ime po masivnim stijenama Milač koje se nalaze iznad naselja Kolonije. Čitav prostor pod stijenama je kasnije nazvan Podmilačje.

Na ovom području je rijeka Vrbas granica između dviju biskupija tako da župa svetog Ivana Krstitelja pripada vrhbosanskoj  nadbiskupiji za razliku od župe BDM u Jajcu koja pripada banjalučkoj biskupiji.
Ono se prvi put spominje 1461. godine u spisima Stjepana Tomaševića. Svetište sv. Ive u Podmilačju je sigurno jedno od najstarijih svetišta u BiH jer datira iz sredine 15 stoljeća.
Crkvica sv. Ive je jedina crkva izgrađena od kamena koju Turci nisu srušili za vrijeme višestoljetne okupacije Bosne. Međutim, ono što nije uništeno za vrijeme višestoljetne okupacije, uništeno je u samo jednom danu za vrijeme dvogodišnje srpske okupacije Podmilačja i okolnih sela. Crkva i svetište su potpuno uništeni 1. ožujka 1993. u poslijepodnevnim satima, iako je postojalo obećanje biskupu Komarici da svetište ne će biti oskrnavljeno. Crkva je bila čitava sve dok je služila kao skladište za municiju, dakle dok je bila od koristi za okupatora. Prije razaranja sve vrjednote su pokradene iz svetišta, ali je čudesno to što su kipovi sv. Ive i sv. Ivana Evanđelista ostali potpuno netaknuti, usprkos snažnim eksplozijama.
Bila je to mala srednjovjekovna crkva koja se sastojala od svih elemenata sakralnih građevina toga vremena: lađa, svetište, sakristija i toranj. Bila je duga skoro 16 metara, a široka skoro 9 metara, a lađu oblika izduljenog pravokutnika obuhvatili su zidovi debljine jednog metra. Na bočnim zidovima nalazili su se gotički prozori. Zavjetni oltar je bio u sredini svetišta. Visina tornja je iznosila 29 metara, bez križa, koji je bio visok oko 8 metara.
Zanimljivo je spomenuti da je fra Jaroslav Jaranović 1910. srušio pročelje i toranj stare crkve želeći je ugraditi u novu veću crkvu kao kapelicu. Bilo je to loše arhitektonsko rješenje jer je time djelomično oštećena jedina srednjovjekovna katolička crkva u BiH. Novu crkvu u čijem sastavu se nalazi stara crkvica oslikali su češki majstori tridesetih godina prošloga stoljeća. Obnavljana je još jednom šezdesetih godina, a stara crkvica je uređivana iznutra sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Na području župe nalaze se i dvije područne crkve, koje su izgrađene u proteklih trideset godina, i desetak grobljanskih kapelica.

Obnova župe i izgradnja nove crkve

Nakon oslobađanja jajačkog kraja 13. rujna 1995. u akciji Hrvatske vojske i HVO-a, počinje povratak vjernika i obnova srušenog svetišta  U početku je šator bio zamjena za crkvu, a potom je izgrađena drvena baraka kao mjesto za molitvu. Odmah po povratku većeg broja vjernika, počelo se s obnavljanjem stare crkve u izvornom obliku od prije nekoliko stotina godina, ali se istovremeno razmišljalo o izgradnji potpuno nove crkve.
Kardinal Puljić je 24. lipnja 1998. godine blagoslovio povelju za gradnju novoga svetišta, a 31. ožujka prihvaćen je idejni projekt slovenskog arhitekta Marka Mušića i započelo se s izgradnjom crkve. Zbog specifičnog položaja stare crkvice u odnosu na okolna brda i dolinu koju narod drži svetim mjestom, slovenski arhitekt je smjestio novu crkvu u stijenu na sjevernoj strani doline. Prostor između stare crkvice i nove crkve formira otvor prema dolini sv. Ive koja predstavlja isključivo mjesto molitve i okupljanja hodočasnika. Da bi se uštedjelo na prostoru za hodočasnike, kojih je ove godine bilo više desetaka tisuća vjernika, nova crkva je ugrađena u brdo. U razgovoru sa župnikom fra Zoranom Mandićem saznali smo da je u arhitektovu projektu crkva i župna kuća zamišljena kao jedinstven prostor, a prostorije za pastoral smještene su ispod trga sv. Ive na kome je stara crkvica. Zvonik i župni stan formiraju spiralu koja se diže prema nebu i bit će visoka 62 metra, a do sada je izgrađena nešto više od pola predviđene visine. Grubi radovi na kripti su završeni, ali crkvu još nisu počeli graditi jer arhitektonske planove ne može pratiti financijska situacija. Zidovi crkve, kaže župnik fra Zoran, predstavljaju istovremeno potporni zid prema stijenama u koje je crkva usječena. On se nada da će do sljedeće godine za proslavu sv. Ive biti pokrivena crkva. Osim župnika Fra Zorana u župi djeluju još dva fratra.
U župi Podmilačje djeluje sestra Simplicija Budimir iz reda sv. Franje sa sjedištem u Jajcu, iz kojeg dolazi u župu po katehetskoj potrebi.

Više desetaka tisuća vjernika u svetištu

Ovogodišnja proslava patrona župe sv. Ive započela je devetnicom, tijekom koje su vjernici imali priliku za sv. ispovijed. Na uočnicu 23. lipnja, prema policijskom izvješću, kroz svetište je prošlo skoro 30.000 ljudi. Mnogobrojni vjernici su bili nazočni otvaranju proslave uz iznošenje kipa sv. Ive u procesiji te sv. Misu s pokorničkim bogoslužjem. U večernjim satima je održana sv. Misa i molitva za bolesnike te Put križa uz brdo Grabež uz sudjelovanje oko 1.000 vjernika. Na kraju uočnice vjernici su se klanjali pred Presvetim na vanjskom oltaru.

Na samu svetkovinu u nedjelju 24. lipnja od ranog jutra vjernici su imali priliku za sv. ispovijed, a sv. Misu u 7 sati ujutro je slavio fra Ivan Šarćević. Fra Marinko Pejić je predvodio pjevanu Misu u 8.30.
Središnje hodočasničko Misno slavlje u 11 sati s molitvama za bolesnike predvodio je provincijal Bosne Srebrene fra Mijo Džolan uz koncelebraciju dvadesetak svećenika. U propovijedi je rekao da ljudi ne prihvaćaju najočiglednije istine u životu i zato je bitno izaći iz uhodane matrice života i 'pobjeći u pustinju' gdje se mogu prepoznati jednostavne istine o svome životu, kao novi temelj za gradnju osobnog, obiteljskog narodnog crkvenog i globalnog života. Nove temelje možemo izgraditi samo u blizini ljudi koji su imali dosta hrabrosti, poput sv. Ivana Krstitelja. Gledajući kroz prizmu moderne civilizacije, možemo zaključiti da je pokretač ljudskog roda ili ljubav ili strah. Dosta je onoga što su znanstvenici otkrili kroz povijest plod straha ili težnja ka stvaranju sigurnosti od drugih. Ljudi ne znaju drugačije uspostaviti ravnotežu u svijetu nego ravnotežom straha. U takvom životu čovjek prolazi loše jer postaje sve jadniji i sve je teže voljeti drugog čovjeka. Više nas on ne može iznenaditi u dobroti jer je postao klupko sebičnosti i straha i svi smo jako razočarani u samog sebe. Najveći problem današnje civilizacije je da ona proizvodi mržnju prema čovjeku, stoga se ljudi prema svojim bližnjima odnose agresivno ili jednostavno bježe.
Ljudi su zaboravili činjenicu da nas je stvorio Bog i da mi negdje u nama trebamo očitati istinu i ohrabriti razmišljanje da je moguće bolje i drugačije živjeti nego što nudi moderna civilizacija. Sv. Ivo je svjedok Božje blizine. Religija je uvijek poruka mira i ljubavi i kao takva je potrebna čovjeku, ona ga oslobađa od užasnih primjera o otuđenju koje nudi moderna civilizacija. Naš narod mora graditi svoj život, život svoje obitelji i svoga djelovanja u društvu na temeljima ljubavi prema Bogu, tada će Bog odgovoriti, ukloniti mržnju, donijeti ljubav i nikada ne ćemo ostati sami jer nas Bog ne će napustiti. Ako ostanemo vjerni Bogu, moći ćemo prkositi raznim političkom projektima i činiti dobro i mir u našoj državi i svijetu .


Legenda o prelasku crkve preko Vrbasa

Ne računajući zabilježena ozdravljenja iz prošlog stoljeća koja su se dogodila u Podmilačju, postoje i brojne legende o nevjerojatnim ozdravljenjima u daljoj prošlosti, a u narodu se i danas  priča o crkvi sv. Ive koja je jedne noći prešla iz sela na lijevoj obali Vrbasa u drugo selo na desnu obalu rijeke, jer su Turci u nju utjerivali stoku.
Ta narodna predaja je zapisana u svim shematizmima Bosne Srebrene od 1864.
Legendu je prepoznao i fra Antun Knežević koji je naveo da se o tome sačuvao Theinerov izvještaj upućen papi na latinskom jeziku. Prijevod na hrvatski glasi: «O čudesnom prijelazu crkve sv. Ivana Krstitelja iz sela Pšenika u selo Podmilačje».
Iako legenda ima svoje određeno povijesno značenje, nije lako odrediti stvarni sadržaj te narodne predaje koja je zapisana prije više od sto godina, a sigurno je usmena predaja mnogo starija.

petak, 13. siječnja 2012.

Razgovor s Maricom Popić-Filipović povodom 120 godina Zemaljskog muzeja u Sarajevu

Kakva slučajnost, baš sada pišem reportažu o Zemaljskom muzeju BiH i mogućnosti zatvaranja zbog nepoštovanja obevza državnih vlasti prema Muzeju kad na red dođe postavljanje moga prvog intervjua kojeg sam radio baš u njemu. Barem pola pitanja je uredničko ali ovo se računa kao moj intervju : )

Narodno blago je korijen za našu opstojnost u budućnosti


Prema odluci Generalne konferencije UNESCO-a iz 1977. godine, Međunarodni dan muzeja u svijetu  obilježava se 18. svibnja. Ove godine Zemaljski muzej u Sarajevu slavi 120 godina od svog osnutka. Sve su to bili razlozi da  koncem svibnja razgovaramo s Maricom Popić-Filipović, etnologom i višom kustosicom u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. U razgovoru smo pokušali saznati što se sve čini da se sačuvaju  nošnje, glazba i običaji u BiH te koliko toga  je uopće sačuvano nakon teških ratova i stradanja u proteklom stoljeću. S gospođom Filipović smo se osvrnuli i na njenu nedavno objavljenu knjigu «Tekstilne rukotvorine Hrvata u Rami».
Marica Popić-Filipović rođena je 1952. godine u Bunaru, općina Derventa. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, odsjek etnologija i ruski jezik, završila je 1976. godine. Nakon studija radi kao kustos u Zavičajnom muzeju u Derventi, a početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća stekla je iskustvo u pedagoškom i muzeološkom radu radeći u Zemaljskom muzeju BiH.


Od 1998. godine stalni je uposlenik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine kao etnolog za tekstilno pokućstvo, tekstilna pomagala i nakit. U 2002. godini promaknuta je u zvanje višeg kustosa. Aktivno je sudjelovala u radu nekoliko međunarodnih kongresa i seminara. Stručne članke i prikaze objavljuje u časopisima Hrvatska misao (Sarajevo), Članci i građa (Tuzla), Zbornicima radova s međunarodnih kongresa (Beč, Sarajevo).


Završili ste etnologiju i ruski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na početku našeg razgovora recite nam čime vas je privukao taj studij?

Nakon završetka gimnazije mnogo sam razmišljala o tome što bih željela raditi u budućnosti. S obzirom da me zanimalo ljudsko stvaralaštvo, čitajući ponude fakulteta na Zagrebačkom sveučilištu, privukao me studij etnologije. Otišla sam na prijamni ispit za studij etnologije i nisam se pokajala jer je zanimanje etnologa vrlo zanimljivo i promatra ljudsko stvaralaštvo u svim područjima svakodnevnoga života. Ruski jezik sam izabrala jer je to bio jezik koji sam učila u srednjoj školi te je to bilo normalno, a i bio je predložen s katedre kao najpovoljnija kombinacija za dvopredmetni studij.

Bosnom i Hercegovinom su samo u proteklom stoljeću prohujala 3 rata. Kakvo je stanje s narodnim blagom, „podsjetnicima“ na našu prošlost? Vodi li tko o tome računa? Je li toga i previše već izgubljeno?

Velika je nesreća naših prostora što su ratovi bili česti i što je često dolazilo do raseljavanja stanovništva iz raznoraznih razloga. Jedan dio narodnog blaga je nestao tijekom ratova s obzirom da su mnoga sela bila uništena. Bilo je također razdoblja u bližoj prošlosti kada su ljudi narodnu tradiciju držali nečim zaostalim i željeli su jednostavno što prije primiti 'novo', zanemarivali su tradiciju preskačući neke prirodne tijekove te je dolazilo do rascjepa u kulturi življenja jer se ljudi nisu znali prilagoditi modernom načinu življenja.
Na svu sreću postoje ustanove kao što su muzeji, galerije i spomen-kuće koje su vodile računa o narodnom blagu tako da je ipak narodno blago sačuvano u svim oblicima, kako u obliku materijalne kulture tako i duhovne kulture.
Prirodan tijek života zahtijeva da se neke stvari mijenjaju. Ipak, narodno blago je podsjetnik na našu prošlost, ali je i korijen za našu opstojnost u budućnosti. Ako se narodna tradicija i kultura dobro vrjednuje, to je dobar temelj za buduće stvaralaštvo.

Rođeni ste u Derventi. Recite nam nešto o vremenu kada ste bili kustos u tamošnjem Zavičajnom muzeju?

Rad u Zavičajnom muzeju u Derventi nosio je sa sobom dvojake osjećaje. Zadovoljstvo mi je bilo raditi kao kustos, međutim u to vrijeme se muzej tretirao kao ustanova u osnutku pa nije mogao raditi punim mahom. Društvena zajednica tada još nije prepoznavala značaj takve ustanove pa nije omogućila uvjete za rad i razvoj muzeja, iako je on doprinio puno na edukaciji mladih učenika.

Bosanska Posavina je predio koji je teško stradao u proteklom ratu. Demografska struktura stanovništva je izmijenjena. Pokušavaju li se očuvati nošnje, glazba i običaji tog kraja kod ljudi koji su protjerani?

Kada pričamo o Bosanskoj Posavini, treba naglasiti da je to žitnica BiH i zaista je neprocjenjiva šteta što je velik broj stanovnika odselio iz tog kraja te je velik dio obradive zemlje pust i neobrađen. Naravno da je demografska struktura do temelja izmijenjena, ja sam svjedok povratka određenog broja ljudi, nažalost, povratnici su uglavnom stariji ljudi. Rijetko će se u kojem katoličkom selu pronaći dijete ili mlađa osoba. Političko-ekonomski čimbenici sprječavaju veći povratak i to je problem kojim se država moraju pozabaviti.
Ono što su ljudi ponijeli sa sobom odlazeći iz Posavine je samo jedan dio narodnoga blaga. Nekada sa zebnjom razmišljam o tome da će s generacijom naših očeva i majki u velikoj mjeri nestati i dobrog dijela naše tradicije. Neke građanske udruge nastoje animirati mlade pa formiraju različita folklorna društva koja čuvaju narodnu pjesmu i običaje. Sve je to ipak podložno mnogim promjenama kojih prognanici nisi ni svjesni živeći u stranoj zemlji
Nošnje su donekle očuvane. Ipak, izrađuju se od suvremenih materijala, ne koristi se lan i konoplja, nego pamuk. Vunena tkanina je drugačija od one kakva je bila, prerađena je i mekanija je za razliku od domaće vune koja je bila grublja pa je taj odjevni predmet imao drukčiju strukturu i čvrstoću. Ženske košulje su imale drugačiji izgled kada su bile pravljene od konoplje i lana, nego od pamučnog platna. To su neminovnosti suvremenoga života i ne događaju se samo kod nas, nego u cijelom svijetu.


Danas u Zemaljskom muzeju u Sarajevu postoje tri odjela - za arheologiju, za etnologiju i za prirodne znanosti. Kakva je situacija danas u muzeju i što nudi svojim posjetiteljima?

Zemaljski muzej je ustanova kompleksnog tipa i ove godine obilježava 120 godina postojanja i rada. To je veliki jubilej i muzej se sada lavovski bori za opstanak. Država treba shvatiti da je to muzej BiH i da su tu prikupljeni predmeti koji govore o povijesnom razvoju našeg društva. Sve je to sačuvano i na određeni način se pokazuje posjetiteljima muzeja, koji su uistinu zadovoljni nakon posjeta, a mi želimo da budu još zadovoljniji te nastojimo staviti u funkciju i one izložbene prostore koji još nisu obnovljeni nakon rata. Odsjek za prethistoriju je još uvijek uništen, što zbog rata ili vlage. U odjelu za prirodne znanosti jedno krilo zgrade nije u funkciji, iako su posjetitelji često zainteresirani za njega. Svake godine ima sve više i više posjetitelja, danas se može reći da imamo oko 40.000 posjetitelja godišnje. U muzej dolaze organizirano osnovci, srednjoškolci, studenti, ali i pojedinci, imamo i dosta posjetitelja iz stranih zemalja, pogotovo ljeti.

Iznimno vrijedan projekt je i Vaš rad na knjizi «Tekstilne rukotvorine Hrvata u Rami», jednoj od knjiga iz edicije Hrvatskog katoličkog dobrotvornog  društva koje žele od zaborava spasiti tradiciju i prošlost ramskog kraja. Što nam donosi ta knjiga?

Edicija koju je pokrenulo HKDD je značajna jer je to projekt kojim trebaju biti obuhvaćeni svi dijelovi ramskoga narodnog života. Do sada su izašle dvije knjige, prva je obradila narodno tradicijsko graditeljstvo, a druga, koju sam ja priredila, tekstilne rukotvorine; slijede knjige o nošnjama, običajima, glazbi i sl. To je značajno jer će se na taj način zabilježiti narodna tradicija koja zaista odumire. Ramsko područje je poznato po iseljavanju mladih u inozemstvo, pa je ono što pamte njihovi roditelji, rođeni u prvoj polovici dvadesetog stoljeća te do šezdesetih godina živjeli na tradicijski način, nekako sačuvano sve do kraja 20. st. Bojim se da će, kada njih nestane, i velik dio narodne tradicije nestati -  zbog toga je ova edicija značajna.

Radeći na knjizi «Tekstilne rukotvorine Hrvata u Rami» često ste bili na terenu. Kakve uspomene nosite iz Rame, iz susreta s tim ljudima?

Ramljaci su veoma susretljivi. Bilo im je drago što će se zabilježiti njihova narodna tradicija pa su se rado prisjećali detalja, jedni druge dopunjavali. Na različite načine su izražavali zadovoljstvo što će njihov način života biti zabilježen da bi njihovi unuci mogli jednoga dana čitati kako su im predci živjeli.

Vi ste zapravo svojim radom složili i sliku, koju su već mnogi zaboravili, u kakvim uvjetima su ti radovi nastajali, kakav je život ramskih žena nekada bio, sliku o nikad ugasloj želji u svakom vremenu za lijepim stvarima u kućanstvu, u životu?

Nadam se, jer vrlo cijenim rad žene i majke pa uvijek želim to istaknuti, jer uloga majke, domaćice, supruge je višestruka. Velike su obveze koje ona stiže obaviti tijekom dana kako bi zadovoljila sve što se od nje očekuje i tim veća je njena uloga i značajniji je njezin umjetnički iskaz koji prenosi preko tekstila ili nekih drugih predmeta. U knjizi su zabilježeni svi ti oblici umjetničkoga rada: tkanje, vezenje, pletenje, oblici ženskoga ručnoga rada koji su zaista vrijedni čuvanja, preko kojih se prenosi tradicija i preko kojih žene iskazuju svoj zaista velik likovni umjetnički talent.

Ima li neki poseban detalj koji Vam je ostao u pamćenju?

Zanimljivo mi je bilo to da dok su žene radile neke poslove vezane uz tkanje, istovremeno su se događala određena društvena okupljanja: pjevale bi se pjesme, govorile poslovice, to je bila prigoda da momci upoznaju djevojke, da se rodi ljubav i sklopi brak.

Koliko su vjerski motivi ili nadahnuća bili prisutni na tekstilnim rukotvorinama u Rami, odnosno na području cijele BiH?

Običaj tkanja pokrova za mrtvaca u Rami je vrlo zanimljiv jer pokrov nije običan komad platna, nego je ukrašen karakterističnim motivima - to je posljednji pokrivač koje će pokojnik ponijeti na drugi svijet. Na njemu je uz karakteristične motive s odjevnih predmeta obvezan križ koji je utkan tako da se znalo da je pokojnik kršćanin. To govori o čvrstoći njihove vjere i ispravnosti njihova vjerovanja. Osim pokrova, na nekim odjevnim predmeta je dekoracija izrađena od malih križića, time se željelo pokazati da je nositelj pripadnik kršćanske vjere. Ne javlja se to samo na tekstilu, nego se i u drugim uporabnim predmetima, ali i na dijelovima tijela - tetoviranjem ruku, podlaktice i šake pokazivala se pripadnost katoličanstvu.

Postoji li uopće knjiga koja bi obradila nošnje s područja cijele BiH, ili možde tradicijske običaje ili glazbenu baštinu?

Bh. nošnje su već bile predmetom znanstvene obrade pa postoji knjiga u kojoj su obrađene i slikom predstavljene. Naravno, predstavljeni su samo karakteristični tipovi, jer BiH je s tim u vezi bogata pa gotovo svako selo ima svoju inačicu narodne nošnje, što je samo potvrda idejnog bogatstva ljudi koji su je izrađivali i njihove želje da ona bude lijepa i prepoznatljiva, ističući njihov trud uložen u ukrašavanje. Etnolozi su to već obrađivali, ali svaki rad zahtijeva dopune, što je razumljivo. Bile su obrađivane i nošnje Hrvata u BiH u sklopu nekih drugih edicija, ali ne znači da se ne će za koju godinu pojaviti knjiga koja će obrađivati nošnje i Hrvata i drugih naroda u BiH.

Znate li koliko ima muzeja na području BiH i mislite li da bi u tom pogledu trebalo ulagati veća sredstva, otvarati nove muzejske prostore, osobito s obzirom na raznolikost koja postoji na velikom području BiH?

U BiH postoji nekoliko većih muzeja, a po manjim gradovima popriličan broj zavičajnih muzeja. Ne znam točan broj muzeja, ali veći muzeji su u Tuzli, Trebinju, Mostaru, Banjoj Luci, Zenici, Sarajevu, Doboju, tj. u pojedinim regionalni središtima. Neki muzeji rade neometano, ali ima dosta muzeja koji još uvijek osjećaju posljedice rata bilo da se radi o kadrovskoj strukturi ili o smještaju predmeta. Ima i sredina gdje je lokalna zajednica prepoznala značaj muzeja, npr. u Zenici je izrađena muzejska zgrada i sada se pristupilo poslovima opremanja i izradbi projekta stalne izložbene postavke.
Neprestano se događaju promjene u kulturnim ustanovama, ponekad je sve statično, ponekad se ide naprijed, ali sve u svemu ipak se bilježe pozitivna kretanja.
Svakako da treba ulagati i veća sredstva u stručnjake jer imam osjećaj da naša država još nije prepoznala značaj koju muzeji mogu imati u promicanju kulture jednoga naroda. Nužno je da vladajuće strukture puno više pozornosti obrate znanstvenom pristupu i kulturnim ustanovama gdje su zaposleni stručnjaci koji će raditi na zadovoljavajući način.
Pitanje kadra je također problem koji je postojao i u drugoj polovici 20.st kao i danas. Otvorene su u međuvremenu fakultetske ustanove koje obrazuju arheologe u zapadnoj Hercegovini, međutim u Sarajevu, na Filozofskom fakultetu, katedre za arheologiju i etnologiju još ne rade. Prije četiri godine otvorena je katedra za historiju umjetnosti, ali još uvijek nema dovoljno etnologa i u vezi s tim treba preuzeti značajnije korake.

četvrtak, 12. siječnja 2012.

Jačati svjetlo vjere

U sarajevskoj crkvi Kraljice svete Krunice 28. travnja 2007. sestre Kćeri Božje ljubavi obilježile su 125. obljetnicu dolaska u Bosnu i Hercegovinu. Svečano Misno slavlje u koncelebraciji s dvadesetak svećenika predvodio je pomoćni biskup vrhbosanski mons. dr. Pero Sudar, promicatelj katoličkog školstva u našoj zemlji.
U propovijedi je biskup Sudar naglasio kako je ljubav prema bližnjemu i vjernost Kristu i Crkvi dovela sestru Francisku Lechner u Bosnu. Ona je bila zahvaćena velikom karizmom i nadahnućem za služenje potrebitima. Kćeri Božje ljubavi su u svojoj službi služile najviše pomagale mladima koje su odgajale za život, a škole su bile otvorene za sve koji su željeli učiti. Nakon svečane Mise u ispunjenoj dvorani KŠC- a «Sv. Josip» održana je svečana akademija koju su otvorile kandidatkinje i sestre Kćeri Božje ljubavi iz Zagreba izvodeći pjesmu Šime Marovića «Ovo je dan». Pozdravnu riječ uputila je sestra Sniježna Stjepandić, provincijalna glavarica. Sestra Sniježna je u pozdravnom govoru iznijela najznačajnije činjenice o povijesti reda od rođenja osnivačice reda sestre Franciske do poteškoća vraćanja otete imovine danas. Potom je ravnatelj KŠC-a vlč. mr. Ivica Mršo održao predavanje o značaju djelovanja sestra Kćeri Božje ljubavi u cilju promicanja katoličkog školstva i obrazovanja na ovim prostorima. Nakon uvodnih predavanja slijedio je kulturnoumjetnički program koji su izveli folklorne, plesne i tamburaške skupine KŠC-a i kandidatkinje za red sestara Kćeri Božje ljubavi iz Zagreba.


Oruđe Božje ljubavi

Družbu Kćeri Božje ljubavi osnovala je krjeposna i poduzetna učiteljica iz Bavarske Franciska Lechner. Ona je rođena 1833. godine u Edlingu pokraj Muenchena. U šesnaestoj godini odlazi u Muenchen kako bi se pripremila za učiteljsku službu. Uvidjela je kako su mnoge seoske djevojke,  prisiljene neimaštinom, dolazile u grad naći zaposlenje kao kućne pomoćnice ili radnice. Mlada Franciska je po karizmi primljenoj od Boga shvatila što se od nje želi i traži. Odlučila je pomagati djevojkama koje iz manjih sredina pristižu u gradove. Nakon dolaska u Beč još jače je osjetila potrebe svoga vremena i na blagdan Marijina prikazanja 21. studenoga 1868. osnovala Družbu Kćeri Božje Ljubavi. Prema Franciskinoj želji, članice te družbe trebaju biti službenice i oruđe velike Božje ljubavi u brizi i odgajanju mladih ženskih osoba.
Na preporuku otaca isusovaca iz Beča, vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler je pozvao u Bosnu novoosnovanu družbu. Točno prije 125 godina u poslijepodnevnim satima 28. travnja 1882. godine došla je Majka Franciska s pratnjom u Sarajevo. Sestre su odmah započele s izgradnjom samostana, škole i internata. Razvijale su svoje socijalno-karitativno djelovanje, skrb i zaštitu ostavljenih i napuštenih. Svoja djela ljubavi širile su i po drugim mjestima Bosne i Hrvatske sve do 1949. godine kada su doslovno preko noći morale prekinuti svoj rad. Ratne 1994. ponovno je otvorena njihova škola u Sarajevu, danas KŠC «Sv. Josip».
Družba Kćeri Božje ljubavi danas ima 1.250 sestara i dijeli se u 12 provincija od kojih je 7 u Europi, 3 u SAD-u i 2 u Brazilu. Trenutačno u BiH djeluje 45 sestara u Sarajevu, Travniku, N. Travniku, Kaknju, Vitezu, Tuzli i Bistrici. U provinciji sestre imaju različite djelatnosti po župama, vrtićima, internatima, školama i fakultetima. Sestre Kćeri Božje ljubavi su ponosne na svoju osnivačicu Majku Francisku, službenicu Božju, čiji je proces beatifikacije u pripremi, te na sestru Luka Liengnitz koja je preminula na glasu svetosti 1890. godine u 29. godini života.
Danas sestre vode veliku pravnu bitku za povrat otete imovine. Po riječima sestre Kristijane Jurić i nakon 12 godina od obećanja da će cijela zgrada na Banjskom brijegu biti vraćena sestrama, do danas to nije učinjeno. Sestra Kristijana najavljuje odlučnije korake za vraćanje imovine, a sve ovisi o zaključcima sa zakazanih susreta s političarima Sarajevskog kantona. Veliku pomoć sestrama u njihovoj borbi pruža biskup Sudar.

Sestra Pia Herman


Sve vrijeme, a pogotovo danas kada slavimo 125 godina otkako su sestre Kćeri Božje ljubavi došle u Sarajevo, pokušavam se vratiti u ono vrijeme i zamišljati kako je bilo sestrama kada su stupile na tlo BiH. Te sestre su ipak bile strankinje koje dolaze iz naprednije i bogatije katoličke zemlje u zemlju koja je tek izašla iz rata. Fascinira me to što su samo nekoliko mjeseci nakon dolaska otvorile školu i izgradile cijeli stari kompleks današnjeg KŠC-a. Sve te činjenice nakon toliko godina ostavljaju me bez riječi. Te sestre su imale mnogo vjere, hrabrosti i duhovnosti i uzdajući se u Božju providnost, uspjele su za kratko vrijeme postići mnogo toga i godinama obavljati različite poslove sve do prekida rada naše družbe nakon Drugog svjetskog rata. Ponosna sam što danas radim u istim prostorijama u kojima su sestre prije 125 godina započinjale svoj rad. Nadam se da će uskoro cijela zgrada biti vraćena pa ćemo imati više prostora za obavljanje našeg poslanja.

srijeda, 11. siječnja 2012.

Svetišta Vrhbosanske nadbiskupije

Evo jedan mali zajednički tekst koji je rađen u timu. vrijedi za neke posjetitelje koji će doći preko googla na ovaj blog. Zaista vrijedne informacije o manje poznatim svetištima

Crkva Gospe Olovske ubraja se u najstarija marijanska svetišta u Hrvata. Prvi podatak o tome nalazi se u dubrovačkom ljetopisu iz 1454. godine. Za vrijeme pada Bosne pod tursku vlast, crkva i samostan nisu stradali, ali su 1703. godine samostan i crkva namjerno zapaljeni. Nova crkva sagrađena je 1936. godine, a od tada pa do dandanas na njoj su se povremeno izvodili vanjski i unutrašnji radovi. Na ravnom prostoru pred sadašnjom Gospinom crkvom ističe se crni kamen za koji se pretpostavlja da je ostatak prvotno izgrađene crkve. Prirodna boja kamena nije crna, nego tu boju kamen dobiva zbog zapaljenih svijeća koje hodočasnici ostavljaju oko njega. Budući da vjernici godinama nisu imali ni slike ni kipa pred kojim bi kleknuli i zapalili svijeću, oni su to počeli činiti uz taj kamen, a praksa se zadržala sve do danas. U svetištu se danas štuju dvije Gospine slike, a u spomen-sobi fra Grge Martića u kreševskom franjevačkom samostanu nalazi se još jedna slika na kojoj stoji tekst «Prava slika čudotvorne olovske Gospe». Ne zna se kako je nastala i kada je dospjela u kreševski samostan, ali se može ustvrditi da je u fra Grginoj sobi već 150 godina.




Zahvala Bogu i Gospi za mir u BiH

Prema riječima fra Gabrijela Tomića, upravitelja svetišta, jedna od glavnih proslava u svetištu Gospe Olovske je 1. svibnja, a označuje otvorenje svibanjskih pobožnosti za Vrhbosansku nadbiskupiju te je ujedno zahvala Bogu i Gospi za mir u BiH. Taj običaj polako postaje dio tradicije. Tako će biti i ove godine.
Glavno Misno slavlje 1. svibnja je u 11.00 sati. Prije sv. Mise slijedi blagoslov hodočasnika u 9.30 sati, a zatim će hodočasnici imati prigodu za sv. ispovijed. U 10.15 sati je procesija oko crkve sa čudotvornom Gospinom slikom, a nakon procesije slijedi koncelebrirana sv. Misa koju će predvoditi vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić uz suslavlje franjevačkog provincijala fra Mije Džolana. I ove godine se u Olovu očekuje oko 3.000 – 4.000 vjernika.
Osim toga, u Olovu se posebno proslavlja blagdan Velike Gospe. Jedna od posebnosti pripreme za taj blagdan svakako je sv. Misa polnoćka koja se služi za sve mlade ljude u BiH.
I ove godine organizira se hodočašće pješke u Olovo. Polazak je 30. travnja u 7.00 iz katedrale, a dolazak u Olovo oko 19.30 sati istog dana. Odmah nakon dolaska u Olovo hodočasnici će imati sv. Misu, a nakon toga slijedi večera i odmor.

SVETIŠTE GOSPE KONDŽILSKE / KOMUŠANSKE

Svetište Kondžilo, koje je smješteno u župi Komušina, datira iz davne 1200. godine. U Komušini se Gospina slika prvi put spominje 1779. godine kada biskup fra Marko Dobretić spominje «prastaru i čudotvornu sliku Bogorodice na nebo uznesene, vrlo čašćene i poštovane od mnogobrojnog puka». Povijest nam svjedoči o hodočašću i procesiji koji su se održavali svake godine uoči blagdana Velike Gospe. Danas se osim hodočašća za blagdan Velike Gospe održavaju još dva hodočašća: jedno u posljednjoj nedjelji svibnja kao hodočašće mladih Vrhbosanske nadbiskupije i drugo krajem listopada kao hodočašće okolnih župa. U svojoj višestoljetnoj povijesti slika je samo dva puta na duže vrijeme privremeno morala napustiti područje Komušine. Prvi put to se dogodilo 1888. godine kada je prebačena na popravak u Graz, a drugi put 1992. godine u Hrvatsku kada su srpski ekstremisti protjerali sve Hrvate katolike, a zatim razorili župnu crkvu. Slika je 1996. godine vraćena u Žepče, a 1999. godine u veličanstvenoj procesiji vraćena je u Komušinu. Od toga dana vjernici ponovno redovito hodočaste Gospi Kondžilskoj i tako je ostalo i dandanas.

Susret mladih iz cijele BiH i Hrvatske

Od događaja u ovoj godini na Kondžilu vlč. Zlatko Ivkić, upravitelj svetišta, posebno ističe proslavu patrona župe i svetišta 15. kolovoza. Priprava za tu proslavu počinje 10. kolovoza (godišnjica pada Komušine, ali i godišnjica posvete crkve). Proslava zapravo traje dva dana (14. i 15. kolovoza), a ove godine očekuje se između 25.000 i 30.000 hodočasnika. Svečano Misno slavlje u 11.00 sati na sam blagdan Velike Gospe predvodit će vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Osim tog događaja, vrijedno je istaknuti i Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije koji se održava posljednje subote u mjesecu svibnju. Ove godine taj susret mladih podignut je na razinu susreta Hrvatske katoličke mladeži i očekuje se oko 6.000 mladih iz cijele BiH i Hrvatske.


SVETIŠTE UZNESENJA MARIJINA, STUP / SARAJEVO

Župa Stup osnovana je 12. listopada 1890. godine po nalogu prvog vrhbosanskog nadbiskupa Stadlera, a Gospino svetište na Stupu ima svoju tradiciju iz davnih vremena, vezano za Gospinu crkvicu. Tijekom desetljeća Gospa na Stupu privlači vjerničko mnoštvo. To je potaknulo crkveno vodstvo iz Rima da 1901. godine udijeli crkvi povlastice potpunog oprosta i time je proglasi Gospinim svetištem. Današnja župna crkva posvećena je Uznesenju BDM. Tijekom posljednjeg rata svetište Uznesenja Marijina na Stupu pretrpjelo je teška oštećenja. Naime, svetište je 1992. godine izgorjelo zajedno sa svim svojim vrijednostima, ali slika Gospe Stupske ipak je sačuvana u podrumu župne kuće. Obnovu stupskog svetišta posebno je pomogao pokojni papa Ivan Pavao II.
Glavna proštenja u svetištu su za blagdane Velike i Male Gospe.

Očekuje se 20.000 hodočasnika

U sarajevskoj župi Stup 15. kolovoza, na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, tijekom cijelog dana na sv. Misama očekuje se oko 20.000 hodočasnika iz sarajevskih župa, ali i iz ostalih župa Vrhbosanske nadbiskupije. Za blagdan Velike Gospe vjernici će se pripremati devetnicom. U dane devetnice i na dan Velike Gospe hodočasnici će imati priliku za sv. ispovijed. Vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić predvodit će sv. Misu s procesijom Gospine slike u 19.00 sati kada se, po riječima kapelana Mladena Kalfića, očekuje do 8.000 vjernika.
Na blagdan Male Gospe – drugotni patron župe Stup, rođenje BDM, 8. rujna očekuje se velik broj  hodočasnika, a vjernici će se pripremati trodnevnicom. Svečana sv. Misa je u 18.00 sati.


SVETIŠTE SV. IVE U PODMILAČJU

To je jedno od najstarijih svetišta u BiH, a datira iz 15. stoljeća. Uz podmilačku crkvicu vezane su mnoge pučke predaje, a jedna od njih svakako je i ona koja govori o tome kako je crkva «prešla» noću iz sela Pšenika, koje se nalazi na drugoj obali Vrbasa, zbog toga što su Turci u njoj čuvali koze. Ta legenda na svoj način govori da je svetost i čudotvornost mjesta i svetišta vrlo stara i raširena među bosanskim pukom. Izuzetno povijesno vrijedna crkva preživjela je tursku vladavinu, ali ne i srpsku okupaciju. Naime, zavjetna crkva i svetište sv. Ive u Podmilačju minirani su i do temelja srušeni tijekom srpske okupacije 1993. godine. Pomalo je čudesno to što su kipovi sv. Ivana Krstitelja i sv. Ivana Evanđelista ostali potpuno neoštećeni, unatoč težini razaranja svetišta.


24. lipnja 1998. godine održano je tradicionalno hodočašće sv. Ivi u Podmilačje i tada je kardinal Vinko Puljić blagoslovio povelju za gradnju novoga svetišta.

Na središnjoj sv. Misi više od 50.000 vjernika

U župi Podmilačje 24. lipnja, na blagdan sv. Ivana Krstitelja, očekuje se tijekom dana na sv. Misama do 80.000 vjernika. Samo na središnjoj hodočasničkoj Misi s molitvama za bolesnike u 11.00 sati župnik Zoran Mandić nada se dolasku više od 50.000 vjernika. Vjernici se za blagdan pripremaju devetnicom sv. Ivi s mogućnošću ispovijedi i prigodnim propovijedima. Na dan uočnice 23. lipnja u 16 sati otvara se proslava iznošenjem kipa sv. Ive  u procesiji i prva sv. Misa s pokorničkim bogoslužjem, u 18.00 sati je sv. Misa i molitva za bolesnike, a u 20.00 sati  Put križa uz brdo Grabež i klanjanje pred Presvetim. Na samu svetkovinu sv. Mise su u 7.00, 8.00 i 9.00 i u 11.00 sati. Hodočasnici od ranog jutra imaju priliku za ispovijed, a oni koji su organizirani u skupine imaju mogućnost dogovora u vezi s terminom za sv. Misu sa svojim svećenikom, voditeljem skupine ili sa svećenikom iz svetišta.

Svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića, Maglaj

U gradu je 1919. godine sagrađena crkva sv. Ante Padovanskoga, koja je, stjecajem okolnosti, postala ruševna. Nadbiskup dr. Smiljan Čekada 1975. godine upućuje dekret svećeniku Anti Bakoviću u kojem ga imenuje župnikom u Maglaju te mu nalaže da u tom mjestu izgradi novu crkvu na mjestu gdje je bila stara crkva. Župnik pristaje na gradnju, ali pod uvjetom da crkva bude posvećena Leopoldu Bogdanu Mandiću i da bude njegovo biskupijsko svetište kada bude kanoniziran. Čuvši te riječi, stari je nadbiskup zagrlio župnika i rekao: «Moj Anto, to nije od tebe, to je nadahnuće odozgor, to je nadahnuće Duha Svetoga...» Već 1976. godine srušena je stara crkva i na tom mjestu počela se 1977. godine graditi nova crkva. Svetište je dovršeno za dvije godine, a narod ga je prozvao «bijela golubica». Tijekom posljednjeg rata srpske su snage teško oštetile svetište, a nakon toga zaposjele su ga muslimanske postrojbe. Prva poslijeratna proslava sv. Leopolda dogodila se 12. svibnja 1999. godine. Jedna od karakteristika ovog svetišta su tzv. «Leopoldove srijede». Naime, svake srijede je pjevana zavjetna sv. Misa s propovijedi, a vjernici imaju prigodu za sakramenat sv. Ispovijed sat prije Mise. Tako se svake srijede u svetištu okuplja oko stotinjak vjernika iz okolnih župa.

Maglaj zove na 30. godišnjicu svetišta

U maglajskoj župi sv. Leopolda Bogdana Mandića 12. svibnja se  prvi put poslije završetka ratnih sukoba očekuje više tisuća vjernika iz BiH i Hrvatske. Župnik vlč Jakov Filipović je uputio više stotina pozivnica župama u BiH i Hrvatskoj sa željom dolaska što više hodočasnika organiziranih preko svojih župnih zajednica. Vjernici se za taj blagdan pripremaju trodnevnicom, a sv. Mise su u 18.00 sati. U sve dane trodnevnice vjernici će imati priliku za sv. ispovijed. Na sam blagdan sv. Leopolda Mandića u 8.00 sati će biti sv. Misa za bolesnike, a u 11.00 sati svečana koncelebrirana Misa.                                          

ponedjeljak, 9. siječnja 2012.

Uputiti učenike k pravim vrijednostima


Povratak u školu koju sam devedesetih pohađao nikada nije bio lagan... neki novi klinci... 

KŠC «Sv. Josip» obilježio je 18. ožujka 2007. svoj dan. Svečanost proslave Dana škole započela je sv. Misnim slavljem u crkvi Kraljice svete krunice, a predsjedao je pomoćni vrhbosanski biskup dr. Pero Sudar uz koncelebraciju desetak svećenika.



Na početku propovijedi biskup Sudar je zahvalio sestrama Družbe Kćeri Božje ljubavi koje su na poziv prvog vrhbosanskog biskupa dr. Josipa Stadlera 1882. g. došle u Sarajevo iz Beča i iste godine izgradile Zavod sv. Josipa u kojem je počela s radom osnovna škola. «Bog pomoću svojih miljenika tijekom povijesti ostavlja pozitivne tragove i drži se svojih obećanja ne ostavljajući čovjeka usamljenog, zato je škola dobila svoga zaštitnika sv. Josipa kao dokaz naše vjernosti Bogu», naglasio je biskup Perić. «Sveti Josip je jedan od najvećih svetaca, bio je zadužen za odgoj Sina Božjega kao svojega, u kojega je utkao svoju ljubav odgojitelja i učitelja. Najbolji su oni učitelji koji mogu tuđoj djeci biti uzor, primjer i putokaz, odgajajući ih  kao svoju. Zato je sv. Josip ispunio plan koji mu je bio namijenjen. Bog i od nas traži da radimo na ostvarivanju Njegova plana s ljudskim rodom.» Biskup Sudar je završio propovijed riječima da učitelji trebaju biti oni koji Božji plan provode u djelo, a to je nemoguće bez osobne žrtve.
Nakon sv. Mise u novoj dvorani Centra održana je svečana priredba na temu «Iz života za život, u sjeni misli i djela Majke Terezije». Priredba je započela Himnom KŠC-a koju je izveo Zbor opće-realne gimnazije. Pozdravnu riječ je uputio ravnatelj Centra mr. vlč. Ivica Mršo naglasivši da je bez ljubavi prema učiteljskom pozivu nemoguće pomagati mladom čovjeku i usmjeravati ga k pravim životnim vrijednostima. Scensku izvedbu s multimedijalnim dijelovima «U sjeni misli i djela Majke Terezije» izveli su učenici opće-realne gimnazije, medicinske i osnovne škole. Idejno rješenje priredbe i obradbu tekstova pripremila je sestra Terezija Arnautović.