petak, 30. ožujka 2012.

Petrićevac: Ono što se voli, mora imati budućnost


Malo je vjernika u BiH koji ne znaju za franjevački samostan i župu na Petrićevcu. Tijekom svoje povijesti narod na tom području je imao teških trenutaka, ali i radosnih događanja. Oni koji ne znaju za ratne patnje fratara i tamošnjih vjernika zasigurno su morali čuti o radosnim događajima za vrijeme posjete sluge Božjeg pape Ivana Pavla II. Banjoj Luci. Bilo je to njegovo 101. apostolsko putovanje, a za Petrićevac ostaje jedinstveni i povijesni događaj koji će pamtiti za života.
Župa sv. Ante Padovanskog na Petrićevcu i tamošnji franjevački samostan Presvetog Trojstva se nalaze na ulazu u Banju Luku s lijeve strane tranzitnog puta koji vodi prema Bosanskoj Gradišci. U doba svoga osnivanja bili su smješteni na rubu grada, a danas zbog povećanja broja stanovnika, župa je ušla u sastavni dio urbane cjeline grada na Vrbasu.
Ne znamo je li vas put ikada vodio od Banje Luke prema Bosanskoj Gradišci, ali tik pred izlazak iz grada s lijeve strane, na malom se uzvišenju mogu zamijetiti dva nedovršena crkvena tornja koji kao svjetionici poručuju da tu još uvijek žive katolici. Upravo ti tornjevi su nam bili pokazatelj kako doći do odredišta.
Kada se mjesnim putem krene prema župnoj crkvi i samostanu odmah se mogu zamijetiti posljedice nedavnog rata. Razrušeni temelji i armatura koja strši iz betona su bolni podsjetnik na ratne patnje hrvatskog naroda i Katoličke crkve u banjalučkom kraju. Naše razočaranje zbog ratnih razaranja nije mogao popraviti ni prelijepi drvored koji prati cestu do crkve ni nova crkva čija je izgradnja u tijeku.
Kada smo ušli u crkveno dvorište odmah smo primijetili spomen-ploču koja podsjeća na veličanstven događaj za župu i čitav hrvatski narod. Naravno, riječ je o pastirskom pohodu sluge Božjeg pape Ivana Pavla II. Banjoj Luci i Petrićevcu 22. lipnja 2003. Iako je od pohoda prošlo više od sedam godina, sjećanja su i danas zasigurno veoma svježa.
Spomen-ploča je skromnih dimenzija i zasigurno u nedostatku sredstava napravljena kao podsjetnik na veličanstven događaj.
Sestra Katica Tušek, koju smo zatekli u crkvenom dvorištu, otvorila nam je vrata i pokazala unutrašnjost koja je služila Papi kao sakristija. Jedan od trajnih svjedočanstava na taj događaj je i stolica na kojoj je sjedio. U župi se brižljivo pazi sve ono što je Sveti Otac koristio za vrijeme svoga pohoda. Zidovi su ukrašeni fotografijama koje podsjećaju na taj veličanstveni događaj, ali i na povijest župe i ratna razaranja.

  
Turobna prošlost

Nakon što smo napustili sakristiju i pozvonili na vrata župnog ureda otvorio nam je fra Ivo Orlovac, župnik i gvardijan samostana. U razgovoru s njim smo saznali mnogo o sadašnjoj situaciji u kojoj se nalaze Hrvati – katolici ovoga kraja, ali i o ratnim strahotama kojim je bila izložena župa i narod s njom. U Petrićevcu je služio kao župni vikar krajem osamdesetih, stoga je veoma upućen i u situaciju u župi prije rata. Pastoralno je djelovao u župama: Bihać, Sanski Most i Barlovci.
Kroz priču smo se s njim vratili u 19. stoljeće i neprilike koje su, izgleda, pratile ovaj samostan i crkvu od samog osnivanja.
Za župu Petrićevac se može reći kako je nasljednica stare župe Motike iz 17. i 18. stoljeća. Neko je vrijeme bila u sastavu banjalučke župe, više puta je mijenjano njezino sjedište (Paprikovac, Rakovac, Dudić). Kao godina osnutka sadašnje župe uzima se 1875., a godinu ranije je izgrađen franjevački samostan.
Mogućnost osnutka novoga samostana u ovom dijelu Bosne ukazala se tek sredinom 19. st. Tada su bosanski franjevci odlučili uspostaviti nekoliko novih samostanskih središta.
Zbog turske vlasti u našim krajevima taj plan nije bio odmah ostvariv, stoga se čekalo desetak i više godina.
Krajem šezdesetih godina 19. st za prostor samostana odabran je i kupljen brežuljak „Dudić“, zemljište u vlasništvu izvjesnog Jusufa Šibića. Temelji za samostansku zgradu su postavljeni 1873. i gradnja zgrade je završena relativno brzo. Već 1875. u nju je iz Rakovca prešao župnik, a sljedeće godine iz Ivanjske je prenesena i franjevačka rezidencija.
Doslovno odmah od osnutka rezidencije počeli su problemi koji će, nažalost, ovu župu pratiti tijekom cijele njezine povijesti. Naime, prilikom borbi oko Banje Luke za vrijeme austrougarskog preuzimanja BiH 1878., samostan je izgorio i tom su prigodom uništene i župne matice.

Obnova samostana i potres

Na starim temeljima 1880. je započela izgradnja novog zdanja, u koje su se franjevci uselili 1882. Zgrada je 1884. proširena i kad su se stekli svi potrebni uvjeti, franjevačka rezidencija je kanonski uzdignuta na rang samostana.
Zbog loše gradnje samostanska zgrada nije dugo izdržala, tako su se 1887. svi nutarnji zidovi morali porušiti i potom sazidati novi. Međutim, ni to nije bilo dugoga vijeka. Budući da nije mogla zadovoljiti sve potrebe redovničke zajednice krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća, franjevci su pristupili izgradnji novog samostana. Nažalost, on je teško oštećen u zemljotresu 1969. tako da se, osim podruma, nije više mogao koristiti. Izgrađen je novi.
Uz samostanske zgrade podizane su i crkve. Prva crkva, manjih dimenzija, izgrađena je 1884. Krajem 19. stoljeća izgrađen je zvonik i nabavljeno zvono od 120 kg. Nova i veća crkva, s dva zvonika, izgrađena je 1931. Odmah nakon završetka radova pozvani su slikari udruženja Ars sacra iz Praga, koji su, pod vodstvom Franje Martinya, oslikali crkvu. Nabavljena su još tri zvona od kojih je jedno imalo 700 kg, a nabavljene su također i orgulje graditelja Brandta iz Maribora. Nažalost, ta crkva je za vrijeme Drugog svjetskog rata pretrpjela znatna oštećenja, koja su obnovljena u poslijeratnom razdoblju. Međutim, crkva je potpuno srušena u razornom potresu 1969. Treba napomenuti kako su dio samostana nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti uzurpirale i koristile ga sve do potresa.

Barbarsko rušenje crkve i samostana 1995.

Nakon potresa, 1974. je izgrađena nova crkva, treća po redu, dimenzija 35 s 23 metra, prema nacrtima arhitekta Janeza Fürsta iz Ljubljane. Bila je moderno zdanje: unutarnji prostor vrlo funkcionalan i u isto vrijeme skladan. Oltar, kao središnje mjesto u crkvi, povezivao je ostale dijelove crkvenog prostora, u koji je uključena i amfiteatarski projektirana galerija. Ispod crkve se nalazila prostrana kripta, dvije vjeronaučne dvorane i drugi korisni prostor. Sljedeće godine je na temeljima staroga samostana sagrađen, također prema projektu Janeza Fürsta, novi samostan.

Točno dvadeset godina poslije izgradnje, samostan i crkva doživljavaju novu tragediju. Rano ujutro, 7. svibnja 1995., crkvu i zvonik su „uniformirana lica“ vojske Republike Srpske podmetnutim eksplozivom posve srušila, a samostan zapalila. U požaru je izgorio krov i unutarnje prostorije sa stolarijom i svim namještajem, među kojima i župni ured i u njemu sve župne matice. Dok su se u noći vršile pripreme za taj čin, više franjevaca, tri časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove i dvije civilne osobe su istjerane iz svojih soba i pod stražom držani u jednoj maloj prostoriji. Među njima je bio i fra Alojzije Atlija, najstariji član zajednice i srčani bolesnik, kojemu je te noći srce prestalo kucati.
Nekoliko franjevaca se nakon tog tragičnog događaja nastanilo u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci, a drugi u samostanu časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Budžaku.
Razaranje samostana i crkve nekoliko mjeseci prije završetka Domovinskog rata nije obeshrabrilo ovdašnje bosanske franjevce koji su, izgleda, navikli dizati crkve „iz pepela“. Čim se pružila prilika, 1996. započeli su obnovu samostana te je franjevačka zajednica mogla ponovno u njega useliti 1997. U samostanu trenutno živi pet franjevaca od kojih su trojica u mirovini. U župi Petrićevac djeluju od 1976. sestre Klanjateljice Krvi Kristove.

Papina posjeta još uvijek u svježem sjećanju

Izgradnja nove crkve je započela 22. lipnja 2008. na petu godišnjicu Papine posjete. Danas, dvije godine poslije, dobar dio posla je urađen, međutim, za finalizaciju radova bit će potrebita znatna sredstva kojih za sada nema. Kako župnik reče: „Traži se pomoć na raznim stranama, a računa se, razumljivo, i na nesebičnu pomoć i bivših župljana petrićevačke župe te štovatelja sv. Ante Padovanskog. Cijenit će se, s dubokom i iskrenom zahvalnošću, svaki prilog, pa i onaj najmanji 'udovičin novčić'.“ Fra Ivo je naglasio kako u obnovi župne crkve sudjeluje i mjesna i entitetska vlast s kojom je izgrađen sasvim korektan odnos.
Zasigurno veliki događaj koji je ostavio dubok trag u ovom kraju je bio Papin posjet.
Tijekom druge posjete Bosni i Hercegovini, papa Ivan Pavao II je pred više od 30.000 vjernika na Petrićevcu služio sv. misu na kojoj je proglasio blaženim dr. Ivana Merza.
U spomen tog veličanstvenog događaja posljednjih godina se slave sv. mise na taj datum, a župna zajednica ponovno zablista starim sjajem, barem na jedan dan. Tada se kao i na proslavi patrona sakupi mnoštvo vjernika od kojih mnogi dolaze iz dijaspore. 
Zanimali smo se o životu u župi danas. Prije 125 godina je na području župe bilo 2.500 katolika, dok je 1991. taj broj iznosio oko 6.000. Danas je situacija veoma loša. Zbog posljedica rata i sumornog poraća župa ima samo 400 vjernika, uglavnom starijih osoba. Razlog se može tražiti i u opstrukcijama povratka i katastrofalnoj ekonomskoj situaciji.
Dakle, velika petrićevska župa na čijem su području u samo jednom desetljeću (od 1973 do 1983) nastale tri nove župe: Marija Zvijezda, Budžak i Motike je zbog ratnih događanja svedena na nekoliko stotina vjernika.
Prema riječima fra Ive, u župi se rađa manje vjernika nego što umire.
„Mnogo župljana je nakon rata prodalo svoju imovinu ili ju je zamijenilo sa Srbima iz Republike Hrvatske. Što se povratka tiče, on praktično ne postoji. Nezaposlenost  i niske mirovine također muče preostale vjernike“, rekao nam je fra Ivo naglašavajući kako je sada sve u Božjim rukama.
Petrićevac ima i svoju Framu koja ima desetak članova te jedno duhovno zvanje, bogoslova porijeklom iz ovog kraja, ali sada pripada Splitsko-makarskoj nadbiskupiji.

Župa je dala tri biskupa     

Ova je župa doista jedinstvena u našoj metropoliji. O tome svjedoči podatak kako je mjesnoj i općoj crkvi dala dva kardinala i jednog biskupa te brojne svećenike. Osim dva domaća (nad)biskupa, Vinka kard. Puljića i dr. Franje Komarice, Petrićevac je dao nadbiskupa i diplomatu kardinala  Guida Del Mestrija koji je tu rođen 1911.
Napuštajući ovaj kraj i gledajući tornjeve crkve koji se gube u daljini razmišljali smo kako su samostan i župa Petrićevac, kao i cijelo samostansko područje imali burnu prošlost, tamnih i svijetlih trenutaka. Sadašnjost je, međutim, nakon protjerivanja Hrvata - katolika 1995., posve turobna, a ne nazire se, nažalost, ni da bi budućnost mogla biti vedrija.
Prošlost je bila okrutna i mučenička, ali se preživljavalo, obnavljalo i raslo. Sadašnjost je veoma teška, a budućnost naizgled posve neizvjesna, ali kako župnik fra Ivo reče, sada je sve u Božjim rukama.

četvrtak, 29. ožujka 2012.

Vijećnica – simbol jednog grada i vremena

Mnogi turisti koji dolaze u Sarajevo zanimajući se za njegove znamenitosti nezaobilazno posjećuju popularnu Vijećnicu. Ona predstavlja najljepše i najreprezentativnije zdanje iz austrougarskog razdoblja vladavine. Građena je s namjerom da bude mjesto vijećanja gradske uprave i otuda je i dobila ime. Tijekom godina u njoj je bila smještena gradska uprava, međutim, kasnije je spletom povijesnih okolnosti postala Narodna i sveučilišna knjižnica BiH, a na kraju i ratna ruševina – spomenik na doba ljudskog ludila.
 


Gradska vijećnica se nalazi na prostoru nekadašnjeg Mustaj-pašinog trga, na desnoj obali rijeke Miljacke, unutar ambijentalne cjeline koju čini Baščaršija. To je povijesno jezgro Sarajeva nastalo u osmanskom razdoblju i odlikuje se nizom zanatskih radnji povezanih bezbrojnim spletom uličica. U osnovi, Vijećnica je zdanje trokutastog oblika okružena sa svih strana prometnicama. S njezine jugoistočne strane prolazi tramvajska tračnica koja je svojevrsni znak prestanka trgovačko-poslovne zone, ali i grada. Za stanovnike Sarajeva dugi niz godina, do ratnih razaranja, predstavljala je sinonim za kulturu, pisanu riječ i duhovnost.

Sadašnje stanje je depresivno

Budući da se krajem kolovoza obilježava 18 godina od barbarskog čina spaljivanja Vijećnice odlučili smo otići na lice mjesta i pokušati saznati dokle je stigla obnova. Malobrojni radnici odmah su potvrdili naše sumnje kako Vijećnica još dugo neće zasjati starim sjajem. Iako je skela postavljena, radnika nema. Prilaz zdanju je ograđen, ali uspjeli smo se provući kroz ogradu i kroz nekadašnji glavni ulaz ušli smo unutra. Poneki radnik koji prolazi ispod oštećenog, ali ipak veličanstvenog atrija, nezanimljivo je gledao u naš objektiv. Očito su navikli na upade znatiželjnih fotografa u zonu građevinskih radova. 
Unutrašnjost Vijećnice je veoma depresivna, pogotovo ako se sjećate nekadašnjeg stanja. Mračne sporedne prostorije u koje ne dopire dnevna svjetlost pojačavaju zebnju. Drvena građa na stupovima koji su krasili ulaz u Nacionalnu biblioteku svjedoči o razmjeru uništenja. Izbijeni i oštećeni zidovi, cigle po podu i dijelovi slikarskih dekoracija spremljeni u mračnim kutovima sporednih prostorija kao da govore da će još trebati puno truda i sredstava kako bi se sve dovelo do nekadašnjeg izgleda, ako će to ikada biti moguće.
Nitko od radnika nije bio spreman za razgovor. Svi su upućivali na «nadzora» koji nije bio na poslu tog dana. U telefonskim razgovorima s uposlenicima Federalnog Zavoda za zaštitu spomenika i Povjerenstvu za očuvanje nacionalnih spomenika nisu mogli naći sugovornika za naš list te su nas prebacivali s jednog telefonskog broja na drugi. Sam se po sebi onda nameće zaključak kako državni službenici nisu navikli raditi i nezainteresirani su za medije. Ni u gradskoj upravi nismo imali više sreće. Očito je vrijeme godišnjih odmora, pa su se na telefonski broj javljali samo portiri koji nas nisu mogli ni s kim spojiti jer mjerodavnih nema.
Ipak smo više sreće imali na Arhitektonskom fakultetu. Tu smo u razgovoru s dipl. ing. arh. Ninom Stevanović saznali nešto više o povijesti gradske vijećnice.

Na projektu Vijećnice su radila tri arhitekta

Kroz priču se vraćamo u prošlost. Vijećnica predstavlja najljepše i najreprezentativnije zdanje iz austrougarskog razdoblja građeno u pseudomaurskom stilu. U ovom stilu rađena je većina objekata što ih je u Sarajevu ostavila austrougarska vlast.
Snažni gospodarski razvoj krajem 19. st. i brzo uključivanje teritorija BiH u europske civilizacijske tekovine pratio je veliki arhitektonski napredak Sarajeva. S dolaskom austrougarske vlasti u BiH 1878. u Sarajevu se ukazala potreba za izgradnjom objekta koji bi poslužio za potrebe Magistrata i Gradskog poglavarstva. Tako je Sarajevo priznato kao novi administrativni centar u Monarhiji.
Iako je izgradnja gradske vijećnice planirana još 1880., tek deset godina poslije izrada idejnog projekta je povjerena Karlu Paržiku, arhitektu pri Zemaljskoj vladi BiH. On 1891. izrađuje idejni projekt gradske vijećnice, ali je u njega odbio unijeti izmjene. Zbog primjedbi koje je na njegov projekt uputio ministar financija Austrije i Ugarske, baron Benjamin Kallay, Paržik odustaje od svog daljnjeg angažmana na projektu vijećnice.

Izrada nacrta je potom povjerena Alexandru Witeku. Poznato je kako je Witeku kao uzor u stvaranju sarajevske Vijećnice poslužila kairska džamija Kemala II. zbog čega je dva puta odlazio u Egipat. Nažalost, Witek nije uspio završiti svoj nacrt jer se razbolio i umro. Čudne okolnosti njegove smrti bile su povod za stvaranje svojevrsne legende kako je umno obolio i izvršio samoubojstvo. Zasigurno, ova tajna nikada neće biti razriješena.
Završetak njegovog projekta je povjeren 1894. Ćirilu Ivekoviću, a usporedno s razradom nacrta tekla je i izgradnja zdanja koja je trajala od 1892. do 1894. Objekt gradske vijećnice je predat na uporabu gradskim vlastima 1896.

Austro-Ugarska Monarhija je cijenila autonomni kulturni razvoj

Austrougarska uprava je bila izuzetno civilizirana te je autonomni kulturni razvoj u svim pokrajinama Monarhije izrazito potican. Dakle, nije to bila privilegija samo BiH, već opća politika u Monarhiji. Samo je taj početak formuliranja nacionalnog ili regionalnog izraza bio najuočljiviji u onim sredinama gdje je očit jači kontrast u odnosu na graditeljsku baštinu. A to je upravo slučaj s «pseudomauričkim stilom».
Stoga o «izboru stila» za pojedine građevine u BiH nisu odlučivali samo estetski i teoretski stavovi projektanata nego su na to utjecala i odobrenja Zajedničkog ministarstva financija kojem su svi idejni projekti dostavljani na uvid. Zbog toga se pojava utjecaja maurske i egipatske arhitekture u Bosni i Hercegovini može promatrati kao odraz utjecaja nove uprave koja je izborom određenog stila nastojala simbolizirati izvjesne političke ideje.

U razgovoru smo saznali kako su arhitekti zaista vjerovali da stvaraju mjesni «bosanski stil» te se Bosna Europi uvijek predstavljala ovom arhitekturom pseudoorijentalnog izraza. Politika njegovanja kulturnog razvoja koju je provodila austrougarska uprava, već  u prvim godinama okupacije dovodi do snažnog isticanja folklorne komponente u umjetničkom stvaralaštvu Bosne.
Općepoznato je kako je do dolaska vlasti Austro-Ugarske Monarhije, na teritoriju današnje BiH najmonumentalniji objekt osmanske arhitekture u Bosni bila džamija. Ona je bila dio skupine objekata različitih sadržaja: za molitvu, učenje, humanitarnu pomoć, ukop... Pristup središnjem mjestu – unutrašnjosti džamije, ostvaruje se preko ulaza i to proizvodi veličanstven efekt s obzirom na visoku kupolu. 
Ista  ideja  razvija  se  i  na  projektu  Vijećnice.  Zatečeni  okolni  ambijent  sagledava  se
u  međusobnim  odnosima, a pristupom trijemu i prolaskom  kroz  vrata ulazimo  u  aulu  –  uokviren  prostor, bogato dekoriran, uspravne proporcije. Taj prostor koji objektivno nije velik, doživljava se monumentalnim u subjektivnoj percepciji. Tadašnjem stanovniku Sarajeva je ovakav tip zdanja, koji je ličio na potkupolnu džamiju, bio blizak i dobro poznat. Zato je Vijećnica izabrana za sjedište gradske uprave i imala je prostornu  kvalitetu  koju  su  stanovnici doživljavati na veoma intimnoj razini.

Strašni dani razaranja

Kroz povijest zdanje je mijenjalo svoje namjene: počevši od dana svečanog otvorenja, 20. travnja 1896., korišteno je kao Gradska vijećnica, zatim i kao Gradska sudnica, a u razdoblju 1910. – 1911., bila je sjedište Bosanskog sabora. Prema nekim autorima Vijećnica je bila i privremeno sjedište Akademije znanosti i umjetnosti BiH, a od 1948. do 1992. u njoj je bila smještena Narodna i sveučilišna knjižnica Bosne i Hercegovine.
Sjećanja na posljednji rat su još uvijek svježa. Vijećnica je pogođena mnoštvom teških i zapaljivih projektila s teritorija koji je kontrolirala vojska RS u noći s 25. na 26. kolovoza 1992. Nastale štete i vatra su uništile skoro 70 % knjižnog fonda, a uslijed visoke temperature urušeni su mnogi dijelovi Vijećnice,
U plamenu su nestali notni zapisi glazbene zbirke i grafička zbirka, u sklopu koje je čuvana velika kolekcija starih razglednica, fotografija i portreta. Sačuvana je samo kartografska zbirka, ali je i ona pretrpjela znatna oštećenja. U velikoj mjeri stradali su i knjižni fondovi nacionalnih kulturno-prosvjetnih društava Prosvjete, Napretka i Gajreta, koje su se od 1949. nalazile u sastavu ove knjižnice. Izgubljen je i najveći dio fonda naučnih radova, magistarskih i doktorskih disertacija, kao i zbirka stranih publikacija, periodike te drugi fondovi koji su služili za obavljanje sveučilišne nastave i znanstvenih istraživanja.

Sporo vrijeme obnove

Razaranjem knjižnog i znanstvenog fonda ugašene su i funkcije Vijećnice kao objekta središnje knjižnice BiH. Radovi prve etape konstruktivne sanacije Vijećnice koje je financirala Republika Austrija izvedeni su 1996., a radovi druge etape konstruktivne obnove, financirani sredstvima Europskog povjerenstva (rekonstrukcija horizontalnih elemenata strukture i rekonstrukcija aule s lukovima i stupovima) izvedeni su od 2000. do 2004. te su doveli objekt u stabilno stanje što je sprečavalo daljnja oštećenja.
Što se tiče obnove naša sugovornica je rekla kako smatra da se obnovom suprotstavljamo atacima na kulturu i arhitekturu grada. «Osobno mislim da je trebalo ostaviti znakove uništenja na objektu, budući da su zgrade kao i ljudi imaju svoj život i ako im oduzmeš neku epohu, 'koju godinu', nije to više isti objekt ili ista osoba», rekla je naša sugovornica.

Danas se obnova odvija sporo, kako smo se i sami uvjerili. Dok se čekaju nove donacije za popravak tog vrijednog zdanja, grad i država tvrde kako nemaju novaca. Vijećnica  je  od svog  postanka  bila  «memorija  mjesta». Njezin  izgled  i  neposredno okruženje bili su prikladan okvir kako bi se fotografijama ovjekovječio trenutak uspostavljene ulične rasvjete, novog tramvaja na električni pogon, prvih automobila koji su se pojavili u gradu kao i sjećanje na cara Franju Josipa u posjeti gradskoj upravi.
Vijećnica danas, iako devastirana, predstavlja središnju  točku  svih  fotografa  koji  su  s  istočnih padina težili snimiti panoramu starog dijela grada. Čak i kada je gorjela bila je simbol opkoljenog grada, a nadamo se kako će u bližoj budućnosti, u svom sjaju,  predstavljati simbol europskog Sarajeva. 


Evo malo fotografija kako je Vijećnica u ljeto 2010. izgledala iznutra a tu je i jedna fotografija iz 1936.:













 

srijeda, 28. ožujka 2012.

Treba provoditi razliku između Europske unije i Europe


U vrijeme najveće krize EU od njenog osnutka, dok Grčku potresaju korupcijski skandali i dugovi koji ruše temelje same Unije, mnoge članice izražavaju nezadovoljstvo zbog obveze „krpanja“ tuđih dugova i pitaju se čemu članstvo u toj zajednici. U takvim uvjetima Republika Hrvatska intenzivno radi na uklanjanju prepreka na putu ulaska u istu. Kada će Hrvatska ući u EU, čemu se mogu nadati njeni građani, a što mogu očekivati Hrvati iz BiH nakon pristupanja, pitali smo s dr. Ninu Raspudića. S njim smo također razgovarali o odnosu Crkve i politike te o stereotipima koji u Hrvatskoj vladaju prema Hrvatima iz BiH. 

Rođen je 1975. u Hercegovini, u Mostaru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1999. diplomirao je filozofiju i talijanski jezik i književnost. Sada radi kao znanstveni novak na katedri za talijansku književnost. Bavi se suvremenom talijanskom književnošću u horizontu postmodernog mišljenja. Prevodi s talijanskog jezika književnost i teoriju (Eco, Ammaniti, Vattimo, Pareyson), objavljuje književnu kritiku i esejistiku. Radi i kao dopisnik Večernjeg lista, a imao je zapažene tekstove u Našim ognjištima te brojne nastupe na TV-u.

Dr. Raspudiću, konstantno se u medijima provlači želja hrvatskog političkog vrha i naroda o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Koliko će Hrvatskoj i hrvatskom narodu ulazak u EU donijeti dobra?

To još nitko ne zna, naprosto jer nam naša politička elita nije ponudila nikakve konkretne argumente za ulazak u Uniju. Začuđujuće je kako se oko ključne odluke za budućnost hrvatske države i naroda ne vodi nikakva suvisla javna rasprava. I eurofili i euroskeptici barataju isključivo mitovima, jedni nam sugeriraju kako postoje nekakvi fondovi koje će drugi puniti, a mi ćemo se, čim uđemo u EU, o njih obilato okoristiti, a drugi plaše narod pričom kako će nam EU zabraniti sir i vrhnje i kako je isključivi smisao te zajednice u tome da nam napakosti. Da se referendum o pristupanju EU održava sutra, hrvatski državljani teško bi mogli racionalno odvagati svoju odluku.

Znate li za čim danas teži Europa? Koji je zapravo smisao EU?

EU je nastala kao jedna ekonomska i financija unija koja je, zbog logike globalnog kapitalizma, s vremenom morala prerastati u nešto više, ali čini mi se da još nije pronašla čvrste temelje, tj. zajedničku identitetsku osnovu, što se u ovo vrijeme krize najbolje vidi. Jer isključivo interesna zajednica nikada nije dugog vijeka.

U posljednje vrijeme se naglašava kako je veći dio posla u vezi sa pristupanjem EU završen. Vidite li Republiku Hrvatsku u Europskoj uniji u skorije vrijeme i kakav će položaj RH biti u toj megadržavi sastavljenoj od mnoštva različitih država? Hoće li Hrvati imati više koristi ili štete od članstva u EU?

Mislim da će se jako dugo otezati sa zatvaranjem zadnja tri otvorena poglavlja, i sumnjam da će Hrvatska ući u EU prije nego što ne bude donesena odluka da se primi i Srbija. Položaj Hrvatske u EU će dobrim dijelom ovisiti i o njoj samoj, tj. o tome koliko će hrvatska politička elita biti voljna i sposobna štititi državne interese u novom kontekstu. Nažalost, do sada se u tome nije iskazala. Što se tiče pitanja oko štete i koristi od ulaska u EU, odgovor je – kako kome. Neki društveni slojevi će profitirati, neki će biti gubitnici. Što se tiče zemlje u cjelini, kad vidim primjer Bugarske ili ranije primljene Mađarske, a da ne govorimo o staroj članici Grčkoj, hrvatska perspektiva mi se ne čini osobito svijetla. Što ne znači apriori da bi ostajući izvan EU nužno bilo bolje.

Što mislite jesu li danas bh. Hrvati «kamen oko vrata» za Hrvatsku kad je u pitanju napredak prema europskim integracijama?

Hrvati iz BiH ne mogu biti „kamen oko vrata“ RH, jer su ih njezine vlasti odavno odbacile u svakom pogledu.

Postoji li u Europi sličan problem koji imaju Hrvati? Narod podijeljen u dvije države od kojih jedna ide naprijed prema EU, a druga stagnira?

Ne znam za primjer naroda koji je konstitutivan u dvije države, a koji se našao u sličnoj situaciji. Ali isto tako, ne znam ni za jednu državu u Europi, osim BiH, koja funkcionira kao protektorat međunarodne zajednice.

Može li se reći kako u vremenu u kojem živimo vlada razdoblje apsolutnog relativizma svega postojećeg? U skladu s tim određeni društveni krugovi nastoje nametnuti mišljenje kako vjera i moral nisu više potrebni, kako su «zastarjeli». Polazili im to za rukom?

Teško je generalno odgovoriti na to pitanje. Na Zapadu se, u vremenu kojeg nazivamo postmodernim, zadnjih nekoliko desetljeća događa i jedan suprotan proces, relativiziranje modernističkih dogmi i svojevrsni povratak duhovnosti i tradiciji, dok mi kasnimo, i tek sada prolazimo etapu prvog vala potrošačkog društva i liberalno-hedonističkih vrijednosti, naravno, u sirotinjskoj inačici. Status vjere i morala najviše ovisi o životnom svjedočenju onih koji ih zastupaju. Puno teža povijesna iskustva su pokazala da ih izvana nije moguće uništiti.

Možete li komentirati uvriježeno mišljenje kako je u Hrvatskoj (i BiH) na snazi «čvrsta sprega Crkve i politike»?

Mislim da je uloga Crkve u hrvatskoj politici uvelike precijenjena. I zadnji predsjednički izbori u RH pokazali su da potpora Crkve nije presudna.

O vama se često govori kako ste «netipičan Hercegovac». Smeta li vam to i je li riječ o stereotipu? Jeste li na svojoj koži osjetili predrasude u Hrvatskoj zato što dolazite iz Hercegovine?

Ja sam autentičan, a ne atipičan Hercegovac, kao što je to i svaki čovjek iz bilo koje regije. Hercegovina je vrlo heterogena, a to što su je neki stereotipno sveli na bahatog primitivca u mercedesu, prema kojem bi sve drugačije onda bilo „netipično“, to je njihov spoznajni problem. Osobno zbog svog porijekla nisam imao nikakvih problema, jer nisam tip na kojem se može olako iživljavati. Ali mi nije bilo ugodno doznavati iz medija da smo genetski lopovi, kockastoglavi zlikovci i slično.

Među bh. Hrvatima se konstantno naglašavaju stvari koje su zapravo potpomagale pojavljivanju stereotipa, npr.: «Pravi Hrvat je katolik i desničar»... Je li krivica obostrana, i onih koji stvaraju stereotipe i onih koji su pogođeni stereotipima?

Dio krivice je svakako obostran. Nekim mojim zemljacima je početkom devedesetih godio taj, tada pozitivan stereotip, pa su ga i sami reproducirali.

Predstavlja li pripadnost jednog naroda određenoj religiji kočnicu tendenciji globaliziranja svijeta? U konkretnom slučaju Hrvatske i BiH, je li katoličanstvo prepreka za centre moći koji imaju svoje planove za hrvatski narod?

Ne mogu zaviriti u centre svjetske moći, već samo spekulirati. No logično je da svaki ukorijenjeni identitet predstavlja prepreku ovakvom tipu globalizacije.

Na kraju, kakva je ljestvica vrednota koju nudi Europa?

Treba provoditi razliku između Europske unije i Europe. EU je jedna ekonomsko-financijska unija koja obuhvaća samo dio kontinenta, premda pretendira na to da „poklopi“ i prisvoji pojam Europe i cjelokupnu njezinu baštinu. Europa je nešto puno više. Tako da čak i najzagriženiji euroskeptici (u odnosu na EU) mogu istovremeno biti i pravi Europejci. Evo, to je jedna od ljepših vrijednosti prave Europe.

utorak, 27. ožujka 2012.

Župa Briješće u Sarajevu – mala i složna katolička zajednica


Ako iz pravca Zenice, preko Rajlovca, dolazite u Sarajevo, odmah na ulazu u grad u brdskom naselju Briješće s lijeve strane možete vidjeti katoličku crkvu. Riječ je o crkvi sv. Leopolda Mandića u župi koju je 1984. osnovao pokojni biskup dr. Marko Jozinović.

Silaskom s magistralne ceste, malo prije naselja Stup, dolazi se u Briješće. Malo je to prigradsko naselje puno zelenila i mnogo „nabacanih“ kuća od kojih je mali broj s prikladnom fasadom. U posljednje vrijeme je ovo naselje postalo poznato kao mjesto gdje je živio i prve nogometne korake napravio Edin Džeko, jedan on najboljih strijelaca njemačke nogometne lige.

Planinarenje kroz „kinesku četvrt“

Iako se do crkve može doći automobilom, namjerno smo odlučili uspeti se pješke uz brdašce, prvo asfaltnom cestom, a onda prečacima, a toranj crkve i križ na njemu služili su nam kao orijentir. Prva čudna stvar koja se zapazi u ovom sasvim običnom prigradskom naselju jesu brojne kineske radnje. Izgleda kako je opravdan naziv za ovaj kraj „kineska četvrt“. U i oko kineskih radnji primjetna je velika strka. Promet robom je izgleda vrlo frekventan, a oko radnji trčkaraju ljudi unoseći i iznoseći kartonske kutije. Začudo, iako bismo očekivali Kineze kako rade teške poslove, rekoše nam domaći ljudi kako su Kinezi prestali s težačkim poslovima. Oni su sada gazde u radnjama, a domaće stanovništvo radi za njih dok oni obavljaju lakše poslove prodaje ili nadgledanja radova. 

Nastavljamo dalje, iako smo očekivali kako će se gustoća „nabacanih“ kuća smanjivati, no ni nakon nekoliko stotina metara od glavne ceste situacija nije nimalo drugačija nego na početku. Na nekim mjestima između kuća nema ni metar rastojanja između zidova. Dosta mještana je, dok smo prolazili, užurbano radilo na plijevljenju korova u svojim vrtovima.
Nakon sat vremena „planinarenja“ i nekoliko dobronamjernih uputa mještana i upozorenja na lokalne pse čuvare posjeda, ipak smo došli pred crkvu sv. Leopolda Mandića, iako smo u određenim trenucima sumnjali kako ćemo stići do crkve na vrijeme (i hoćemo li stići putem kojim smo zacrtali).
Pokucali smo na vrata koja nam je otvorio vlč. Pero Brajko i uveo nas u župni stan. Ugodni razgovor započeli smo u prostoriji koja služi za vjeronauk. Vlč. Brajko je do sada sve svoje pastoralne dužnosti obavljao u Sarajevu, ali u različitim župama, a u Briješću je od 2002.

Župa ogledalo države u malom

U razgovoru saznajemo mnogo više od onoga što smo, unaprijed se raspitavši, znali. Mala je ovo župa, nastala prije 26 godina odvajanjem od župe Stup i sada ima 257 župljana u 114 obitelji. Vlč. Pero nam priča kako je u vrijeme osnivanja župe bilo oko 600 vjernika na ovom lokalitetu i očekivao se lagani porast broja župljana zbog doseljavanja radnika i njihovih obitelji iz unutrašnjosti u Sarajevo. Međutim, zbog poznatih ratnih događaja taj proces je zaustavljen, a počelo je iseljavanje katolika.
„Osim iseljavanja Hrvata – katolika izvan zemlje, u Hrvatsku ili na Zapad  postoji i 'spuštanje' Hrvata u glavni grad, oni odsele iz naše župe, ali ostanu u Sarajevu. Također postoje primjeri obitelji koje su po tri puta pokušale odseliti se i uvijek su se vraćali u Briješće», istaknuo je vlč. Brajko posebnost župe u kojoj pastoralno djeluje. Razgovarajući o stanju u župi naglasio je kako se Briješće može promatrati kao BiH u malom.
„Imamo jedan većinski narod koji dominira u svim porama društva i malobrojne koji se moraju prilagođavati novonastaloj situaciji. Kad se pridodaju tome nezaposlenost i materijalna nesigurnost, nije ni čudo što se župljani iseljavaju!“
Istaknuo je i pozitivne pojave koje donosi raseljenost jednog naroda. Dijaspora koja je živjela u ovoj župi sada pokušava pomagati one koji su ostali. Župni ured služi kao most između domovine i dijaspore. Župljani u dijaspori interesiraju se za župu, a neki najavljuju povratak, barem kad uđu u mirovinu.
„Često mi 'dijaspora' govori kako oni imaju što mi nemamo, ali nemaju što mi imamo. Imaju materijalnu i političku sigurnost, ravnopravna su im djeca, međutim, osjećam kako imaju određeno potisnuto nezadovoljstvo tamo gdje se nalaze“, rekao je župnik. Preko udruženja Prijatelji malenih katolici u Austriji posljednjih nekoliko godina pomažu najugroženije župljane u Briješću, a onda se pomoću skupljenih sredstava kupuju najpotrebnije stvari za potrebite obitelji: lijekovi, ogrjev...
U daljnjem razgovoru o situaciji u župi saznali smo dvije izrazito pozitivne stvari. Naime mala župa po broju vjernika ima 56-ero djece i mladih. Prije dvadesetak dana je petero djece imalo prvu pričest, a župa je imala i dva krizmanika u katedrali. Mladi su veoma vezani za svećenika i župu, a većina njih pohađa Katolički školski centar: osnovnu na Stupu ili srednju školu u Centru. Župnik ističe kako je KŠC jedan od značajnih razloga za ostanak obitelji u Sarajevu. Ima katoličke djece i u državnim školama, kojih na teritoriju župe ima čak tri. Nemaju problema, međutim, većina se ipak odlučuje za KŠC. Školski vjeronauk se održava u prostorijama župnog ureda, ocjena iz vjeronauka se upisuje u svjedodžbu. Druga pozitivna stvar je obrazovanje. Većina mladih koji završe srednju školu nastavljaju školovanje pohađajući fakultete. Time će mogućnost zaposlenja i ostanka u gradu biti realnija. 
Materijalna situacija u čitavoj zemlji nije dobra, stoga problemi s mjestom stanovanja nisu zaobišli ni župu Briješće. Za vrijeme razgovora župnik je imao nekoliko poziva koji su se ticali natječaja za donacije u građevinskom materijalu za mlade bračne parove koji žive u neadekvatnim uvjetima. Crkva je aktivno uključena u rješavanje njihovih problema, a kardinal Puljić će, kako smo saznali, uskoro na razgovor primiti neke od ugroženih obitelji.

Dobri odnosi sa susjedima unatoč sukobima

Župa Briješće je bila pod lupom domaće javnosti u desetom mjesecu prošle godine kada su stakla na crkvi bila polupana i napisani uvredljivi grafiti na asfaltu kao odmazda za nesretno ubojstvo navijača Sarajeva, Vedrana Puljića, u Širokom Brijegu.
Vlč. Brajko ističe kako nema problema sa susjedima „starosjediocima“, međutim, probleme ciljano prave oni koji dođu izvan naselja.
„Stanovništvo Briješća se iz temelja izmijenilo. Struktura ljudi koji su se doselili je veoma šarolika. Mnogi se nikad nisu emancipirali niti shvaćaju kako postoje drugi i drugačiji. Tijekom rata nismo imali problema sa susjedima, a sada nam razbijaju stakla. Ponavljam, sa susjedima imamo odlične odnose! Muslimanska djeca dolaze u župni ured po slatkiše, dakle, roditelji im ne brane. Komunikacija je na zadovoljavajućoj razini. Znalo mi se dogoditi da nakon dovlačenja drva koja ne stignem odmah pripremiti za zimu zatečem iscijepana i složena. Odmah nakon prošlogodišnjeg incidenta susjed ef. Posavljak je osudio napad, a općina se ponudila darovati sredstva, što su također učinili i građani osobnim zalaganjim“, rekao nam je vlč. Brajko.
Nakon razgovora u župnom stanu ušli smo u crkvu i razgledali unutrašnjost. Izgradnja crkve je počela 1991. za vrijeme župnikovanja don Đure Živkovića i tako je trajno udaren temelj katoličke prisutnosti u ovom dijelu Sarajeva. Prema projektu crkva je duga 18,  široka 10 metara, a visoka oko 6 metara, dok je toranj visok 22 metra. U ratu je od granata nekoliko prozora nastradalo kao i ulazna vrata župne kuće. Stakla na prozorima su bila zamijenjena folijama kroz koje je puhao vjetar koji je pravio buku i otežavao sudjelovanje u sv. misi. Zbog ratnih događanja crkva za vrijeme župnika vlč. Živkovića nije završena. Vlč. Pavo nam je rekao kako se 2005. može uzeti kao godina kada je crkva konačno završena. Tada je završena i fasada.
Kada se uđe u crkvu veliku pozornost na oltaru privlači raspelo od drveta u prirodnoj veličini. Riječ je o daru kojeg je grupa katolika iz Piacenze iz Italije darovala župi 1998. Isti križ, samo u manjem omjeru, darovan je i Svetom Ocu. Kako kaže vlč. Brajko, taj križ je živi znak međusobne povezanosti između Briješća i Piacenze.
U crkvi se nalazi i kip Bl. Djevice Marije, dar iz biskupije Prata u Italiji. Ispred ambona smješten je Jubilarni križ Vrhbosanske Nadbiskupije kao spomen na 2000. obljetnicu kršćanstva. Ovaj križ je načinjen od kamenog praha. Crkva također ima dva pomoćna oltara. Jedan oltar je posvećen sv. Antunu Padovanskom i ima sliku ovoga sveca koji se na poseban način časti u našemu narodu. Drugi oltar posvećen je nebeskom zaštitniku ove župne zajednice - sv. Leopoldu Bogdanu Madniću. Na ovom oltaru nalazi se kip sv. Leopolda, dio njegovih zemnih ostataka u posebnom moćniku. Na zidu iznad oltara smještena je umjetnička slika Mirloslava Bilaća iz 1995. koja prikazuje ljubav i trajnu povezanost sv. Leopolda prema rodnom mjestu u Boki Kotorskoj s jedne strane i Padove kao mjesta djelovanja s druge strane Jadrana.

Ratno groblje – neriješeno pitanje

Nakon što smo izašli iz crkve, malo prije odlaska iz ove župe, razgovarali smo o nezaobilaznom problemu koji prati ovu malu katoličku zajednicu od završetka rata. Riječ je o župnom groblju. Tijekom rata nastalo je groblje u izravnoj blizini crkve. Ovo zemljište su ustupili suvlasnici Hrvati. Oni su početkom rata 1992. ustupili zemljište zvano „Gornji  Butmir“ za zajedničko groblje u kojem su se ukapali vjernici katolici i muslimani. Završetkom rata nastaju velike poteškoće zbog ukapanjem pokojnika i samog proširenja groblja. Sve do danas ovo groblje nije dobilo naziv javnog groblja, jer su zakonom iz 1996. sva tzv. „ratna groblja“ stavljena izvan uporabe.  Župnik je u više prigoda pisanim putem uputio na ovaj problem općinskog načelnika, Komisiju za odnose s vjerskim zajednicama i Općinsko vijeće Novi Grad. Birokratski aparat prebacuje mjerodavnosti s jedne razine vlasti na drugu. Nakon ovakvog rješenja, katolici još uvijek nemaju groblje za svoju župnu zajednicu i ne mogu praviti spomenike nad već postojećim grobovima svojih pokojnika. Sada je nastao svojevrsni „status quo“, a mi se samo možemo nadati kako će u budućnosti problem biti riješen jer katolička župa treba imati svoje groblje.

Ovo prigradsko naselje smo napustili sa željom da buduća vremena „donesu povoljne vjetrove“ za ovu župu. Sad kada je proces iseljavanja katolika zaustavljen, vrijeme je da se broj katoličkih vjernika u Sarajevu i Briješću stabilizira. Broj mladih u ovoj župi nudi tu nadu.
Idilični pogled sa Briješća na Sarajevo

ponedjeljak, 26. ožujka 2012.

Svijetla budućnost podmilačke župe i svetišta sv. Ivana Krstitelja



Podmilačje se nalazi u jugozapadnoj Bosni, u središnjem dijelu toka rijeke Vrbas na petom kilometru od kraljevskog grada Jajca, vozeći se magistralnim putom Prozor – Gornji Vakuf – Bugojno – Banja Luka. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji se u više župa slavi sv. Ivan Krstitelj kao nebeski zaštitnik, međutim, vjernici najradije biraju župu Podmilačje za cilj svoga hodočašća, gdje sv. Ivi upućuju svoje molitve moleći njegov zagovor.


Podmilačje je svetište u kojem se godinama događaju čudesna duhovna i tjelesna ozdravljenja, stoga ne čudi što u to drevno svetište ne dolaze samo Hrvati katolici iz BiH, Hrvatske i dijaspore, nego i vjernici iz Europe, Amerike i Australije, kao i pripadnici drugih religija. Velika je predaja o ozdraviteljskim moćima sv. Ive Podmilačkog, pa je to svetište dobilo epitet «bosanskoga Lourdesa».

Jedno od najstarijih svetišta u BiH

Podmilačje pamtimo kao svetište kroz koje u nekoliko dana prije svetkovina Sv. Ivana Krstitelja, koja se slavi 24. lipnja, prođe stotinu tisuća vjernika – hodočasnika. Zato je slika „prazne“ doline, nekoliko dana prije spomenute proslave Sv. Ive, izgledala čudno dok smo se približavali župnoj crkvi. Samo užurbani radnici koji nastoje dovršiti asfaltiranje kolodvora nagovještavaju kako se u Podmilačju nešto događa. Nekoliko ljudi moleći obilazi staru crkvicu, dok neki kleče pred kipom sv. Ive.
Približivši se staroj župnoj crkvici vidjeli smo kako se puno toga promijenilo u odnosu na vrijeme od prije nekoliko godina kada smo posljednji put bili ovdje. Magistralna cesta je odijeljena od svetišta, a između ceste i župnog ureda se gradi betonski kompleks koji će služiti kao podvožnjak kako vjernici ne bi smetali prometu na magistrali.

Gradnja nove crkve napreduje veoma dobro. I iz daljine se vide obrisi konačnog izgleda nove, moderne crkve, koju smo do sada s nestrpljenjem gledali samo na slikama ili maketama. Hodajući pored moderne crkve u izgradnji, vidimo kako se užurbano sastavlja novi drveni vanjski oltar.
Pozvonili smo na vrata župnog ureda i čekali, čekali..., doduše na vratima i stoji: „Molimo vas pozvonite i pričekajte!“ Svećenici u velikim župama, posebno čuvari svetišta, zaista imaju mnogo obaveza, a u Podmilačju djeluju samo dva fratra. Nakon određenog vremena ušli smo u župni ured i s fra Zoranom Mandićem započeli ugodan razgovor. Zanimale su nas aktualne župne statistike, a na naša mnogobrojna pitanja fra Zoran je spremno odgovarao „k'o iz topa“.
Saznali smo kako danas župa Podmilačje obuhvaća više od dvadeset sela i ima oko 3.000 vjernika. Prema podacima iz 1991., u župi je bilo oko 8.000 katolika. Veliki pad broja katolika je, naravno, posljedica ratnih događanja. Iako se nisu svi vjernici vratili, može se reći kako je povratak uspio. U usporedbi s opustjelim župama diljem Bosne i Hercegovine zaista je tako. Ipak, nikad se apsolutno ne vrate svi! Može se reći kako vjernici ovdje žive relativno dobro. Većina ima posao, a Caritasovu pomoć treba samo dvadesetak obitelji. Iseljavanje vjernika trbuhom za kruhom je zaustavljeno. Do prije nekoliko godina bilo je slučajeva iseljavanja čitavih obitelji, ali to je sada, nadamo se, prošlost.Na području župe djeluje nekoliko jakih tvrtki koje zapošljavaju stotine radnika. Tu je i rudnik boksita te tvornica aluminijskih felgi u kojoj se radi u tri smjene zbog obima posla i narudžbi. Fra Zoran, koji ovdje pastoralno djeluje od 2003., hvali se kako u župi konstantno raste broj vjernika, a navodi i podatak kako nijedno selo nije opustjelo. Mladih koji imaju manje od 15 godina ima oko 500, što je zaista dojmljiv podatak. Iz župe imaju dva duhovna zvanja, polaznika za svećenike u novicijatu, nekoliko kandidatica za časne sestre oko 100 ministranata, a aktivna je i FRAMA.Kroz priču se iz sadašnjosti vraćamo u daleku prošlost. Na temelju građevnog materijala i tehnike građenja može se zaključiti kako je stara crkva sv. Ive u Podmilačju sagrađena sredinom 15. stoljeća pod utjecajem kontinentalne i primorske tradicije građenja.
Iako je crkvica sagrađena u 15. stoljeću, sve do 19. stoljeća nije bilo župe u današnjem smislu te riječi. Crkvica i okolna sela su pripadala župi Jajce sve do 1872., kada se podmilački kraj odvaja od matične župe kraljevskoga grada.

Crkva je uništena 1993.

Razmišljajući o imenu ovoga kraja, fra Zoran nam kaže kako je mjesto Podmilačje dobilo svoje ime po masivnim stijenama Milač koje se nalaze iznad naselja Kolonije. Čitav prostor pod stijenama je kasnije nazvan Podmilačje. Inače riječ "milač" turskog porijekla i označava mjesto gdje se nešto gradi. Nije isključena mogućnost kako je taj masiv nazvan upravo zbog kamena. Nažalost, nismo imali priliku to vidjeti, ali kako kaže fra Zoran, gledajući taj masiv, ima se osjećaj kako je naslagan jedan na drugi. Kamen je po prirodi ravan, gladak, te ga je zbog toga jednostavno obrađivati i pripremati za gradnju. Sve do šezdesetih godina 20. stoljeća ljudi su zbog neimaštine tu nabavljali materijal za gradnju svojih kuća.
U razgovoru s fra Zoranom izrazili smo svoje čuđenje kako župa Jajce, iz čijeg pravca smo došli u Podmilačje, pripada Banjalučkoj, a svetište sv. Ive pripada Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
„Na ovom području je rijeka Vrbas granica između dviju biskupija. Zato župa svetog Ivana Krstitelja pripada Vrhbosanskoj  nadbiskupiji“, rekao nam je fra Zoran te dodao kako se selo Podmilačje prvi put spominje 1461. u spisima Stjepana Tomaševića, a svetište sv. Ive u Podmilačju je zasigurno jedno od najstarijih svetišta u BiH. 

Pričajući o vremenu i povijesnim činjenicama iz vremena turskog „zuluma“ do danas, shvaćamo važnost ovog kraja. Crkvica sv. Ive je jedina crkva izgrađena od kamena koju Turci nisu srušili za vrijeme višestoljetne okupacije Bosne. Međutim, ono što nije uništeno za vrijeme Turaka u našim krajevima, uništeno je u samo jednom danu za vrijeme srpske okupacije Podmilačja. Nedugo nakon okupacije Jajca, tijekom mjeseca ožujka 1993. osvajači su minirali i do temelja srušili sve što je u vezi sa svetištem u Podmilačju: crkvu, u sklopu koje je bila zavjetna crkva sv. Ive, vanjski oltar, župnu kuću, strehu gdje je izlagan svečev kip, šetnice s klupama za ispovijed i gospodarske objekte.

Kako je crkvica nekad izgledala

Pričamo s fra Zoranom o staroj crkvici.
„Bila je to mala srednjovjekovna crkva koja se sastojala od svih elemenata sakralnih građevina toga vremena: lađe, svetišta, sakristije i tornja. Bila je duga skoro 16 metara, široka skoro 9 metara, a lađu oblika izduljenog pravokutnika obuhvatili su zidovi debljine jednog metra. Na bočnim zidovima nalazili su se gotički prozori. Zavjetni oltar je bio u sredini svetišta. Visina tornja je iznosila 29 metara, bez križa, koji je bio visok oko 8 metara“, rekao nam je čuvar svetišta te naglasio veliku grešku u početku dvadesetog stoljeća.
Naime, fra Jaroslav Jaranović 1910. je srušio pročelje i toranj stare crkve želeći ju ugraditi u novu veću crkvu kao kapelicu. Bilo je to katastrofalno  arhitektonsko rješenje jer je time djelomično oštećena katolička crkva iz srednjeg vijeka. Novu crkvu u čijem sastavu se nalazila stara crkvica oslikali su češki majstori tridesetih godina prošloga stoljeća.
Nova crkva je obnavljana još jednom šezdesetih, a stara crkvica je uređivana iznutra sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Na području župe nalaze se i dvije područne crkve i desetak grobljanskih kapelica.

Obnova i izgradnja nove crkve

Nakon oslobađanja jajačkog kraja u rujnu 1995. u akciji Hrvatske vojske i HVO-a, počinje povratak vjernika i obnova srušenog svetišta.  U početku je šator bio zamjena za crkvu, a potom je izgrađena drvena baraka kao mjesto za molitvu. Odmah nakon povratka većeg broja vjernika, počelo je obnavljanje stare crkve u izvornom obliku, kako je izgledala prije nekoliko stotina godina, ali se istovremeno razmišljalo o izgradnji potpuno nove crkve.
Kardinal Vinko Puljić je 24. lipnja 1998. blagoslovio povelju za gradnju novoga svetišta, a 2003. ožujka prihvaćen je idejni projekt slovenskog arhitekta Marka Mušića i započela je izgradnja crkve.
Zbog posebnog položaja stare crkvice u odnosu na okolna brda i dolinu koju narod drži svetim mjestom, slovenski arhitekt je smjestio novu crkvu u stijenu na sjevernoj strani doline. Prostor između stare crkvice i nove crkve formira otvor prema dolini sv. Ive koja predstavlja isključivo mjesto molitve i okupljanja hodočasnika. Sa željom za štednjom na prostoru za desetke tisuća hodočasnike nova crkva je ugrađena u brdo.
Izašli smo iz župnog ureda i prošetali dolinom „u kojoj se ogleda Božje milosrđe“. To je naime trokut koji čine nova i stara crkva na jednoj strani i vanjski oltar na kraju doline. Fra Zoran nam kaže kako je odlučeno stari oltar razmontirati i izmjesti ga bliže novoj crkvi u izgradnji kako bi postojao vizualni kontakt između propovjednika i vjernika.
„Zbog prijašnjeg položaja oltara propovjednik nije imao kontakt s vjernicima u dolini, pogotovo iza stare crkvice i na brdašcu pored. Tako su vjernici na tim mjestima, može se reći, pratili sv. misu skoro kao putem radija jer su mogli gledati samo u ozvučenje“, rekao nam je fra Zoran.
Raspitujući se o novoj crkvi saznali smo kako je u arhitektovu projektu crkva i župna kuća zamišljena kao jedinstven prostor, a prostorije za pastoral smještene su ispod trga sv. Ive na kojemu je stara crkvica. Zvonik i župni stan formiraju spiralu koja se diže prema nebu i visoka je 60-ak metara. Zidovi crkve, kaže fra Zoran, predstavljaju istovremeno potporni zid prema stijenama u koje je crkva usječena. Pokrivanje crkve je počelo ranije i sve ide prema planu.

Legenda o prelasku crkve preko Vrbasa

Šećući dolinom vidjeli smo vjernike kako hodaju te meditiraju ili kleče u molitvi. Gledajući staru crkvicu iz daljine gdje je nekad bio stari oltar, postavljamo nezaobilazno pitanje o legendi koja govori da je crkva prešla preko Vrbasa.
U narodu se i danas  priča o crkvi sv. Ive koja je jedne noći prešla iz sela na lijevoj obali Vrbasa u drugo selo na desnu obalu rijeke, jer su Turci u nju utjerivali stoku. Ta narodna predaja je zapisana u svim shematizmima Bosne Srebrene od 1864. Legendu je prepoznao i fra Antun Knežević koji je naveo izvještaj upućen Papi na latinskom jeziku u prijevodu: O čudesnom prijelazu crkve sv. Ivana Krstitelja iz sela Pšenika u selo Podmilačje. Iako legenda ima svoje određeno povijesno značenje, nije lako odrediti stvarni sadržaj te narodne predaje koja je zapisana prije više od sto godina, a sigurno je usmena predaja mnogo starija.
Nakon kratkog hoda fra Zorana smo ostavili njegovim pastoralnim obvezama i krenuli prema Sarajevu oduševljeni činjenicom kako gradnja nove dobro crkve napreduje. Lijepo je znati kako je u ovoj župi uspio povratak te kako broj župljana i hodočasnika svakodnevno raste.