petak, 30. ožujka 2012.

Petrićevac: Ono što se voli, mora imati budućnost


Malo je vjernika u BiH koji ne znaju za franjevački samostan i župu na Petrićevcu. Tijekom svoje povijesti narod na tom području je imao teških trenutaka, ali i radosnih događanja. Oni koji ne znaju za ratne patnje fratara i tamošnjih vjernika zasigurno su morali čuti o radosnim događajima za vrijeme posjete sluge Božjeg pape Ivana Pavla II. Banjoj Luci. Bilo je to njegovo 101. apostolsko putovanje, a za Petrićevac ostaje jedinstveni i povijesni događaj koji će pamtiti za života.
Župa sv. Ante Padovanskog na Petrićevcu i tamošnji franjevački samostan Presvetog Trojstva se nalaze na ulazu u Banju Luku s lijeve strane tranzitnog puta koji vodi prema Bosanskoj Gradišci. U doba svoga osnivanja bili su smješteni na rubu grada, a danas zbog povećanja broja stanovnika, župa je ušla u sastavni dio urbane cjeline grada na Vrbasu.
Ne znamo je li vas put ikada vodio od Banje Luke prema Bosanskoj Gradišci, ali tik pred izlazak iz grada s lijeve strane, na malom se uzvišenju mogu zamijetiti dva nedovršena crkvena tornja koji kao svjetionici poručuju da tu još uvijek žive katolici. Upravo ti tornjevi su nam bili pokazatelj kako doći do odredišta.
Kada se mjesnim putem krene prema župnoj crkvi i samostanu odmah se mogu zamijetiti posljedice nedavnog rata. Razrušeni temelji i armatura koja strši iz betona su bolni podsjetnik na ratne patnje hrvatskog naroda i Katoličke crkve u banjalučkom kraju. Naše razočaranje zbog ratnih razaranja nije mogao popraviti ni prelijepi drvored koji prati cestu do crkve ni nova crkva čija je izgradnja u tijeku.
Kada smo ušli u crkveno dvorište odmah smo primijetili spomen-ploču koja podsjeća na veličanstven događaj za župu i čitav hrvatski narod. Naravno, riječ je o pastirskom pohodu sluge Božjeg pape Ivana Pavla II. Banjoj Luci i Petrićevcu 22. lipnja 2003. Iako je od pohoda prošlo više od sedam godina, sjećanja su i danas zasigurno veoma svježa.
Spomen-ploča je skromnih dimenzija i zasigurno u nedostatku sredstava napravljena kao podsjetnik na veličanstven događaj.
Sestra Katica Tušek, koju smo zatekli u crkvenom dvorištu, otvorila nam je vrata i pokazala unutrašnjost koja je služila Papi kao sakristija. Jedan od trajnih svjedočanstava na taj događaj je i stolica na kojoj je sjedio. U župi se brižljivo pazi sve ono što je Sveti Otac koristio za vrijeme svoga pohoda. Zidovi su ukrašeni fotografijama koje podsjećaju na taj veličanstveni događaj, ali i na povijest župe i ratna razaranja.

  
Turobna prošlost

Nakon što smo napustili sakristiju i pozvonili na vrata župnog ureda otvorio nam je fra Ivo Orlovac, župnik i gvardijan samostana. U razgovoru s njim smo saznali mnogo o sadašnjoj situaciji u kojoj se nalaze Hrvati – katolici ovoga kraja, ali i o ratnim strahotama kojim je bila izložena župa i narod s njom. U Petrićevcu je služio kao župni vikar krajem osamdesetih, stoga je veoma upućen i u situaciju u župi prije rata. Pastoralno je djelovao u župama: Bihać, Sanski Most i Barlovci.
Kroz priču smo se s njim vratili u 19. stoljeće i neprilike koje su, izgleda, pratile ovaj samostan i crkvu od samog osnivanja.
Za župu Petrićevac se može reći kako je nasljednica stare župe Motike iz 17. i 18. stoljeća. Neko je vrijeme bila u sastavu banjalučke župe, više puta je mijenjano njezino sjedište (Paprikovac, Rakovac, Dudić). Kao godina osnutka sadašnje župe uzima se 1875., a godinu ranije je izgrađen franjevački samostan.
Mogućnost osnutka novoga samostana u ovom dijelu Bosne ukazala se tek sredinom 19. st. Tada su bosanski franjevci odlučili uspostaviti nekoliko novih samostanskih središta.
Zbog turske vlasti u našim krajevima taj plan nije bio odmah ostvariv, stoga se čekalo desetak i više godina.
Krajem šezdesetih godina 19. st za prostor samostana odabran je i kupljen brežuljak „Dudić“, zemljište u vlasništvu izvjesnog Jusufa Šibića. Temelji za samostansku zgradu su postavljeni 1873. i gradnja zgrade je završena relativno brzo. Već 1875. u nju je iz Rakovca prešao župnik, a sljedeće godine iz Ivanjske je prenesena i franjevačka rezidencija.
Doslovno odmah od osnutka rezidencije počeli su problemi koji će, nažalost, ovu župu pratiti tijekom cijele njezine povijesti. Naime, prilikom borbi oko Banje Luke za vrijeme austrougarskog preuzimanja BiH 1878., samostan je izgorio i tom su prigodom uništene i župne matice.

Obnova samostana i potres

Na starim temeljima 1880. je započela izgradnja novog zdanja, u koje su se franjevci uselili 1882. Zgrada je 1884. proširena i kad su se stekli svi potrebni uvjeti, franjevačka rezidencija je kanonski uzdignuta na rang samostana.
Zbog loše gradnje samostanska zgrada nije dugo izdržala, tako su se 1887. svi nutarnji zidovi morali porušiti i potom sazidati novi. Međutim, ni to nije bilo dugoga vijeka. Budući da nije mogla zadovoljiti sve potrebe redovničke zajednice krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća, franjevci su pristupili izgradnji novog samostana. Nažalost, on je teško oštećen u zemljotresu 1969. tako da se, osim podruma, nije više mogao koristiti. Izgrađen je novi.
Uz samostanske zgrade podizane su i crkve. Prva crkva, manjih dimenzija, izgrađena je 1884. Krajem 19. stoljeća izgrađen je zvonik i nabavljeno zvono od 120 kg. Nova i veća crkva, s dva zvonika, izgrađena je 1931. Odmah nakon završetka radova pozvani su slikari udruženja Ars sacra iz Praga, koji su, pod vodstvom Franje Martinya, oslikali crkvu. Nabavljena su još tri zvona od kojih je jedno imalo 700 kg, a nabavljene su također i orgulje graditelja Brandta iz Maribora. Nažalost, ta crkva je za vrijeme Drugog svjetskog rata pretrpjela znatna oštećenja, koja su obnovljena u poslijeratnom razdoblju. Međutim, crkva je potpuno srušena u razornom potresu 1969. Treba napomenuti kako su dio samostana nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti uzurpirale i koristile ga sve do potresa.

Barbarsko rušenje crkve i samostana 1995.

Nakon potresa, 1974. je izgrađena nova crkva, treća po redu, dimenzija 35 s 23 metra, prema nacrtima arhitekta Janeza Fürsta iz Ljubljane. Bila je moderno zdanje: unutarnji prostor vrlo funkcionalan i u isto vrijeme skladan. Oltar, kao središnje mjesto u crkvi, povezivao je ostale dijelove crkvenog prostora, u koji je uključena i amfiteatarski projektirana galerija. Ispod crkve se nalazila prostrana kripta, dvije vjeronaučne dvorane i drugi korisni prostor. Sljedeće godine je na temeljima staroga samostana sagrađen, također prema projektu Janeza Fürsta, novi samostan.

Točno dvadeset godina poslije izgradnje, samostan i crkva doživljavaju novu tragediju. Rano ujutro, 7. svibnja 1995., crkvu i zvonik su „uniformirana lica“ vojske Republike Srpske podmetnutim eksplozivom posve srušila, a samostan zapalila. U požaru je izgorio krov i unutarnje prostorije sa stolarijom i svim namještajem, među kojima i župni ured i u njemu sve župne matice. Dok su se u noći vršile pripreme za taj čin, više franjevaca, tri časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove i dvije civilne osobe su istjerane iz svojih soba i pod stražom držani u jednoj maloj prostoriji. Među njima je bio i fra Alojzije Atlija, najstariji član zajednice i srčani bolesnik, kojemu je te noći srce prestalo kucati.
Nekoliko franjevaca se nakon tog tragičnog događaja nastanilo u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci, a drugi u samostanu časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Budžaku.
Razaranje samostana i crkve nekoliko mjeseci prije završetka Domovinskog rata nije obeshrabrilo ovdašnje bosanske franjevce koji su, izgleda, navikli dizati crkve „iz pepela“. Čim se pružila prilika, 1996. započeli su obnovu samostana te je franjevačka zajednica mogla ponovno u njega useliti 1997. U samostanu trenutno živi pet franjevaca od kojih su trojica u mirovini. U župi Petrićevac djeluju od 1976. sestre Klanjateljice Krvi Kristove.

Papina posjeta još uvijek u svježem sjećanju

Izgradnja nove crkve je započela 22. lipnja 2008. na petu godišnjicu Papine posjete. Danas, dvije godine poslije, dobar dio posla je urađen, međutim, za finalizaciju radova bit će potrebita znatna sredstva kojih za sada nema. Kako župnik reče: „Traži se pomoć na raznim stranama, a računa se, razumljivo, i na nesebičnu pomoć i bivših župljana petrićevačke župe te štovatelja sv. Ante Padovanskog. Cijenit će se, s dubokom i iskrenom zahvalnošću, svaki prilog, pa i onaj najmanji 'udovičin novčić'.“ Fra Ivo je naglasio kako u obnovi župne crkve sudjeluje i mjesna i entitetska vlast s kojom je izgrađen sasvim korektan odnos.
Zasigurno veliki događaj koji je ostavio dubok trag u ovom kraju je bio Papin posjet.
Tijekom druge posjete Bosni i Hercegovini, papa Ivan Pavao II je pred više od 30.000 vjernika na Petrićevcu služio sv. misu na kojoj je proglasio blaženim dr. Ivana Merza.
U spomen tog veličanstvenog događaja posljednjih godina se slave sv. mise na taj datum, a župna zajednica ponovno zablista starim sjajem, barem na jedan dan. Tada se kao i na proslavi patrona sakupi mnoštvo vjernika od kojih mnogi dolaze iz dijaspore. 
Zanimali smo se o životu u župi danas. Prije 125 godina je na području župe bilo 2.500 katolika, dok je 1991. taj broj iznosio oko 6.000. Danas je situacija veoma loša. Zbog posljedica rata i sumornog poraća župa ima samo 400 vjernika, uglavnom starijih osoba. Razlog se može tražiti i u opstrukcijama povratka i katastrofalnoj ekonomskoj situaciji.
Dakle, velika petrićevska župa na čijem su području u samo jednom desetljeću (od 1973 do 1983) nastale tri nove župe: Marija Zvijezda, Budžak i Motike je zbog ratnih događanja svedena na nekoliko stotina vjernika.
Prema riječima fra Ive, u župi se rađa manje vjernika nego što umire.
„Mnogo župljana je nakon rata prodalo svoju imovinu ili ju je zamijenilo sa Srbima iz Republike Hrvatske. Što se povratka tiče, on praktično ne postoji. Nezaposlenost  i niske mirovine također muče preostale vjernike“, rekao nam je fra Ivo naglašavajući kako je sada sve u Božjim rukama.
Petrićevac ima i svoju Framu koja ima desetak članova te jedno duhovno zvanje, bogoslova porijeklom iz ovog kraja, ali sada pripada Splitsko-makarskoj nadbiskupiji.

Župa je dala tri biskupa     

Ova je župa doista jedinstvena u našoj metropoliji. O tome svjedoči podatak kako je mjesnoj i općoj crkvi dala dva kardinala i jednog biskupa te brojne svećenike. Osim dva domaća (nad)biskupa, Vinka kard. Puljića i dr. Franje Komarice, Petrićevac je dao nadbiskupa i diplomatu kardinala  Guida Del Mestrija koji je tu rođen 1911.
Napuštajući ovaj kraj i gledajući tornjeve crkve koji se gube u daljini razmišljali smo kako su samostan i župa Petrićevac, kao i cijelo samostansko područje imali burnu prošlost, tamnih i svijetlih trenutaka. Sadašnjost je, međutim, nakon protjerivanja Hrvata - katolika 1995., posve turobna, a ne nazire se, nažalost, ni da bi budućnost mogla biti vedrija.
Prošlost je bila okrutna i mučenička, ali se preživljavalo, obnavljalo i raslo. Sadašnjost je veoma teška, a budućnost naizgled posve neizvjesna, ali kako župnik fra Ivo reče, sada je sve u Božjim rukama.

Nema komentara:

Objavi komentar