četvrtak, 20. rujna 2012.

Ninska biskupija – svjedok tisućljetne hrvatske državotvornosti


Bulom Locum beati Petri pape Lava XII. (1823. – 1829.) 30. lipnja 1828. prestala je postojati nekoć slavna Ninska biskupija koja je stotinama godina bila simbolom hrvatske državnosti. Time je ime Ninske biskupije ostalo samo kao podsjetnik na nekadašnja slavna vremena.

Iako je uobičajena praksa da se ime dokinute biskupije pridodaje imenu biskupije u čiji sastav ulazi, u ovom slučaju to se nije dogodilo. Tako je jednim potezom prestala tisućugodišnja slavna tradicija koja ipak nije izblijedjela ni skoro 200 godina nakon konačnog ukidanja. Kako bi se razjasnio razlog ukidanja te slavne biskupije mora se sagledati i njezina cjelokupna povijest.

Starohrvatski kraljevski grad   

Nin je gradić u istoimenom zaljevu 17 km sjeverozapadno od Zadra. Razvio se na poluotoku koji je prokopavanjem kanala u 14. stoljeću pretvoren u otočić. U predrimsko doba Nin je jedno od značajnijih naselja. Već su stari Liburni naselili njegovo područje, a Rimljani su ga nazivali Aenona, sagradivši amfiteatar i hram božice Dijane. Za njihove vladavine Nin - Aenona je utvrđen, mostovima spojen s kopnom i cestom povezan sa Zadrom.    
Nakon dolaska Hrvata na područje današnjeg Nina sredinom 7. Stoljeća, skupa s preostalim liburnsko-romanskim stanovništvom, počinje izgradnja važnog gospodarsko-političkog središta ranosrednjovjekovne Hrvatske. O tomu svjedoče ostaci raskošnih građevina, osobito bazilika sv. Marije u zapadnom dijelu grada.
U 9. st. Ninska županija bila je najveća hrvatska teritorijalna jedinica i sjedište župana, sudskih i upravnih tijela.
Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara zemljom se vrlo rijetko vladalo iz jednog mjesta, već se vladarski dvor selio iz grada u grad i boravio u kraljevskom dvorcu. Tako je Nin bio jedna od rezidencija u kojoj su se povremeno održavali sabori.
Iz tog vremena potječe crkva sv. Križa (9. st.), danas poznata kao najmanja katedrala na svijetu, te crkva sv. Nikole (11. ili 12. st.) za koju legenda kaže da su pred nju dolazili hrvatski kraljevi poslije krunjenja u Ninu kako bi se na polju ispred crkve predstavili narodu i zavjetovali na obranu domovine.
Svijetlu prošlost Nina zasjenio je nestanak hrvatske nacionalne dinastije, kada je grad Nin počeo „silaziti“ s povijesne pozornice. Tek u 13. st. organiziran je kao komuna. U sljedećim desetljećima „mijenja“ gospodare među kojima dulje vremena pripada Mletačkoj Republici. Nakon mira 1358., potpisanog u sakristiji crkve sv. Frane u Zadru, Nin je došao pod vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva.
Opet 1409. iznova postaje mletački plijen, dijeleći sudbinu ostalih središta - komuna, sve do ukinuća mletačke vlasti u Dalmaciji 1797. dolaskom Napoleonovih trupa i stvaranjem Ilirske provincije.
Mlečani su potpuno porušili Nin 1646. kako ne bi pao u turske ruke i poslužio im za utvrdu i utočište. Po odlasku Turaka Nin se nije obnovio u svojoj prethodnoj slavi i stalno po broju stanovnika varira između gradića i malo većeg sela. 
U 20. Stoljeću, za vrijeme obje Jugoslavije, nije imao velike važnosti niti je vlast marila za njegovu povijesnu ulogu. Status grada i pokušaj skretanja pozornosti na njegovu bitnost kroz povijest Nin je dobio tek 1997., odlukom Hrvatskoga sabora. 

Uspon i „pad“ Ninske biskupije      

Ninska biskupija je pratila rast grada čije je ime nosila. Dala je nekoliko poznatih biskupa, imena koja i danas žive u hrvatskom narodu, a najpoznatiji je zasigurno Grgur Ninski.
Miho Barada (1889. – 1957.), kojega podržava velik dio hrvatske historiografije, povezivao je osnutak Ninske biskupije s Focijevim raskolom (867. – 880.).
Biskupija je nastala u doba hrvatskih narodnih vladara. Nin je bio sjedište njezina biskupa, povijesnog Teodozija (počevši od 879.). Desetak biskupa prije njega povijest smatra legendama. Teodozijeva se ovlast, jurisdikcija, protezala nad područjem čitave kraljevine Hrvatske (dalmatinski gradovi imali su svoje biskupe.)
Ninski biskupi, osobito Grgur I. Ninski (900. - 925.) bili su nepokolebljivi branitelji staroslavenskog jezika i glagoljice u crkvenom bogoslužju. Tako je Nin bio i prvo središte glagoljaštva i starohrvatskog bogoslužja, jedinstvene povlastice koju su Hrvati dobili u vrijeme ninskoga biskupa Teodozija. 
Posebnost glagoljaškog bogoslužje jest u tome što se rimski obred služio na staroslavenskom jeziku iz bogoslužnih knjiga pisanih jedinstvenim hrvatskim pismom glagoljicom, a ne na latinskom kao u čitavoj Katoličkoj crkvi.
Glagoljaško bogoslužje baština je svete braće Ćirila i Metoda, apostola Slavena i njihovih učenika koji su sudjelovali u pokrštenju Hrvata. Jedinstvena je to pojava u svijetu te spada u najizvornije elemente hrvatske narodne kulture i samobitnosti.
Poslije uspona Ninske biskupije nastao je „sukob“ sa splitskom nadbiskupijom za crkveni primat u hrvatskom kraljevstvu. Zbog toga su održani crkveni sabori 925. i 928. u Splitu. U tom sporu 925. Splitska nadbiskupija je odnijela prevagu, a nakon žalbe Grgura Ninskog odluka je potvrđena na saboru 928. Ninska biskupija je ukinuta, a Splitska nadbiskupija dobila je jurisdikciju nad čitavom Dalmacijom i Hrvatskom.
Nakon ponovnog uspostavljanja Ninske biskupije 1075. njezin teritorij je smanjen, budući da su u međuvremenu osnovane Kninska i Biogradska biskupija. U sljedećim stoljećima grad Nin je mijenjao vladare, ali je biskupija uvijek postojala, podsjećajući na svoje nekadašnje slavno doba.

Biskupija je ukinuta zbog političkih pritisaka iz Beča

Ninska biskupija je odigrala važnu ulogu pri organizaciji Crkve u Hrvata, a u njezinoj povijesti je bilo 78 biskupa od kojih su neki još uvijek povijesno nepotvrđeni.
Bulom Locum beati Petri pape Leona XII. (1823. – 1829.) 30. lipnja 1828. u osjetljivom političkom trenutku izbrisano joj je ime. Ova odluka bila je samo mali korak u velikoj reorganizaciji biskupijskih granica Dalmacije, a provedena je dogovorom Rima i Beča nakon Bečkog kongresa 1815.
Zadar je tako ostao jedino mitropolijsko sjedište u južnoj Hrvatskoj, a stare mitropolije Split i Dubrovnik izgubile su jednim diplomatsko-političkim potezom svoj, skoro tisuću i pol godina dugi kontinuitet.
Tako smišljeno provedena centralizacija Crkve s jednom jedinom mitropolijom pratila je samo državno uređenje Dalmacije provodeći centralističku politiku bečkog dvora koji je, nakon sloma francuske dominacije, osnovao pokrajinu Dalmaciju sa zemaljskom vladom u Zadru.
Uz starodrevni Nin nestala su još biskupijska sjedišta u: Makarskoj, Stonu, Korčuli, Trogiru i Rabu.
Teritorij Ninske biskupije praktično je bio priključen Zadarskoj nadbiskupiji i izgubio joj se svaki trag. Uobičajena je praksa na kršćanskom Zapadu bar spominjala ime dokinute biskupije te se uz ime proširene „prislanjalo“ još i ime ukinute biskupije (npr. Riječko-senjska nadbiskupija), ali to nije učinjeno u ovom slučaju.
Očito je da je političkim mešetarenjem i pritiscima na Svetu Stolicu ugašena jedna tisuću godina stara institucija u hrvatskom narodu koja je još svijetlila kao relikt hrvatske samostalnosti i njezinog nacionalnog bića iz vremena narodnih knezova i kraljeva.
Bula je objavljena na pritisak Beča koji je, nakon Napoleonskih ratova, želio inkorporirati novostečeni teritorij Kraljevine Dalmacije i institucije Katoličke crkve u njoj u sastav Habsburške Monarhije te joj odrediti političke i administrativne okvire koji bi odgovarali centralističkim težnjama Beča.
Tako je Beč uspio preko, u tom povijesnom trenutku, onemoćalog papinstva ugasiti i posljednju svjetiljku iz vremena samostalne hrvatske državnosti. U tadašnjim političkim konstelacijama u srednjoj i jugoistočnoj Europi nije odgovarala činjenica da je nekoć postojala neovisna Hrvatska.
Očito bečkom dvoru nije bilo u interesu postojanje jedne male, skoro neznatne biskupije koja je simbolizirala državnu opstojnost i nacionalnu samosvijest Hrvata.
Od slavnog imena Nina danas je ostao samo spomen u vidu naziva jedne župe i dekanata. Prošlost tog grada, njegov značaj, važnost i utjecaj u starijoj hrvatskoj povijesti ne može se izmjeriti, a povijest Ninske biskupije utkane u hrvatsko nacionalno i crkveno biće živi još i danas barem kroz povijesno ime koje nije nestalo za razliku od biskupije.


Najpoznatiji ninski biskup

Jedan od najznačajnijih biskupa u Ninu, od skoro šezdeset povijesno poznatih i priznatih, svakako je bio biskup Grgur Ninski, kancelar hrvatskog kraljevskog dvora. Biskup Grgur je u to vrijeme imao vodeću vrhovnu crkvenu vlast u državi Hrvatskoj.
Brončani kip slavnog biskupa ponosno stoji u srcu starog grada Nina (ali i Varaždina i Splita) „ispunjavajući“ želje putnicima koji mu dodirnu palac. Taj spomenik Grguru Ninskom djelo je znamenitoga hrvatskog kipara Ivana Meštrovića koji je svoje kipove darovao spomenutim gradovima.
Darovanje je Meštrović popratio riječima: „Neka Grgur Ninski bude na hrvatskom sjeveru kao i onaj na jugu – u Splitu, vidljivi dokaz za našu uspješnu borbu za crkvenoslavenski jezik i hrvatsku glagoljicu.” Spomenik Grguru Ninskom postavljen je 1931. u Varaždinu, a  identičnog oblika instaliran je i u Ninu 1969. povodom proslave 900. obljetnice izdavanja značajne povelje hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. kojom je proširio kraljevstvo na moru i kopnu te kojom Jadransko more naziva Mare nostrum.

Nema komentara:

Objavi komentar