petak, 30. studenoga 2012.

Planina Trebević

Bio sam ovih dana na Trebeviću evo malo fotografija...







srijeda, 28. studenoga 2012.

Koliko je ljudi prolazilo ovim krajem, koliko li je sunca bilo i kiše lilo nad Maglajem?


Neki će ljudi reći da svako mjesto, grad pa i država i kontinent imaju svoje jedinstvene mirise. Oni mogu biti prirodni ili nastati ljudskim djelovanjem. Mnogi se ne primijete jer su ljudi naviknuli na njih dok su drugi itekako zamjetni. Jedan od takvih ekstremnih primjera gradova koji imaju jedinstven miris jest Maglaj.  


Vozači koji idu jednom od najprometnijih prometnica u BiH Bosanski Brod – Sarajevo - Mostar, popularni M-17, nerijetko su iznenađeni vrlo neugodnim mirisom koji ih zapuhne dok prolaze kroz Maglaj pa se s razlogom odmah zanimaju: „Što je to?“ U šali će pitati: „Kisele li sve Maglajlije istovremeno kupus?“ Oni ozbiljniji će reći da je dobro što se osjeti taj miris jer je to znak da radi Natron. No, ovaj grad nije samo poznat po toj tvornici papira, u njemu se i nalaze tvrđava te prvo svetište Crkve u Hrvata posvećeno sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću.


Općina Maglaj je danas jedna od 12 općina Zeničko-dobojskog kantona. Grad Maglaj je smješten uz rijeku Bosnu 125 km sjeverno od Sarajeva i kroz njega, osim magistralne ceste M-17, prolazi pruga Ploče – Sarajevo – Doboj - Bosanski Šamac. Na prostoru maglajske općine do 1991. živjele su oko 43.000 stanovnika. Tijekom posljednjeg rata taj kraj je pretrpio ogromna razaranja, ali danas ponovno postaje ono što je nekoć bio: mjesto u kojem domaći ljudi rado žive i tu ostaju, u koje rado dolaze turisti, investitori, poslovni ljudi, kulturni radnici...

„Grad magle“ - jedan od najstarijih gradova u BiH

Gledajući u povijesne knjige može se zaključiti kako je Maglaj jedan od najstarijih gradova u BiH koji je i danas naseljen. Vrijeme njegova stvaranja može se samo naslućivati jer su točni tragovi iščezli. U povelji kralja Sigismunda grad Maglaj se prvi put spominje 18. rujna 1408. rečenicom „sub castro nostro Maglay“ – „pod našim gradom Maglajom“. Iako ima spomena o Maglaju desetcima godina prije, to je službeni zabilježeni datum kad se može tvrditi da je postojao grad.
Je li tada postojala crkva u njemu, može se samo nagađati. Možda je grad pripadao starodrevnoj župi Usora ili samostanu u Vranduku. O tome se može raspravljati jer nema točnih podataka kao u slučaju iz 1623. kada se u jednom izvješću navodi kako Maglaj pripada samostanu u Kreševu. Također se donosi podatak o 400 krizmanih osoba u gradu i okolici.
Kako je Maglaj dobio ime, također ostaje nepoznanica. Prema nekim teorijama grad, odnosno tvrđava, ranije se zvao Stražba, ali kako je mjesto bilo često u gustoj magli koja se tu zadržavala, nazvan je sadašnji imenom.

Službeni osnutak župe

U 17. stoljeću se može naći još dosta pisanih spomena postojanja katolika u Maglaju. Poslije prodora Eugena Savojskog u Bosnu 1697. katolička zajednica u ovom gradu se gubi iz pisanih tragova. To je posljedica povlačenja katoličkog življa s vojvodom Eugenom zbog straha od osvete.
Skoro 300 godina maglajski katolici pripadaju teritorijalno okolnim župama ili samostanima.
Dolaskom Austro-Ugarske jedna vojna baraka službeno postaje mjestom bogoslužja u Maglaju, a nju 1919. mijenja zidana crkva posvećena sv. Anti Padovanskom. Ta crkva je bila filijala župe Radunice oko koje su se okupljali katolici, domicilno stanovništvo, ali i oni doseljeni „trbuhom za kruhom“.
Zanimalo nas je kako danas žive tamošnji Hrvati, stoga smo o osnutku župe, današnjem životu maglajskih katolika te svetištu sv. Leopolda Mandića razgovarali sa župnikom vlč. Jakovom Filipovićem.
On nam je rekao da je župa Maglaj službeno osnovana 1970. U jesen 1976. srušena je stara i već dotrajala crkva sv. Ante, a gradnja nove započinje sljedeće godine na proljeće. Dvije godine kasnije, 17. lipnja 1979., pred veličanstvenim mnoštvom vjernika svečano je otvoreno svetište koje je blagoslovio pokojni nadbiskup Marko Jozinović.
Bila je to prva crkva u Hrvata koja je podignuta u čast hrvatskom blaženiku i svecu iz, bokokotorskog Zaljeva svetaca, sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću.
Godine 1980. uređen je trg oko svetišta te Leopoldov vrt iza župnog ureda. Graditelj crkve i svetišta bio je vlč. Anto Baković, veoma poduzetni svećenik koji je za to doba napravio izvrstan posao te uveo neke od, do tada nepojmljivih, izvedbi, npr. podno grijanje u crkvi.

Vjerski život u svetištu

Maglajska župa je prije rata imala oko 1.200 vjernika, a danas taj broj iznosi oko 620 duša u dvjestotinjak obitelji. Pripadaju joj naselja: Komšići, Liješnica, Novakovići, Tomići, Fojnica, dio Čustog Brda te sam grad Maglaj u kojem ima 70-ak Hrvata katolika. Župa ima pet grobalja od koji je jedno u samom gradu. Prema riječima vlč. Jakova, realnija prijeratna brojka župljana bi bila oko 1.000 jer je dio kuća iz naselja koja su pripala župi Maglaj ostao u teritoriju okolnih župa.
 „Župa živi standardno. Uhodani ritam srijeda i nedjelja. Srijedom imamo zavjetne mise koje idu još od Bakovićeva vremena. U 11 sati imamo misu s propovijedi na koju dolaze hodočasnici iz Žepačkog i Usorskog dekanata. Nikad se ne može predvidjeti tko će doći na misu, ali uvijek se vide novi hodočasnici te bude oko 120 ljudi. Uglavnom su na misi srijedom ljudi 'sa strane', hodočasnici i prolaznici kroz grad. Međutim, imamo i ljude koji non-stop dolaze. Prije sv. mise uvijek je prigoda za sv. ispovijed u sobici koja je kopija Leopoldove ispovjedaonice iz Padove. Ispovijedi su lijepe, nestandardne... Valjda ljudi dođu s tom nakanom i uz ambijent ispovijedi budu dobre. Poslije mise organiziramo molitvu sv. Leopoldu. To je standardni oblik pobožnosti kojeg imamo u župi“, rekao je vlč. Jakov napominjući da je mnogim hodočasnicima koji prolaze kroz Maglaj zavjetna misa ili prekasno ili prerano tako da dođu samo oni koji ciljano žele slaviti sv. misu u svetištu sv. Leopolda.
Česti su hodočasnici iz: Slavonskog Broda, Osijeka i Zagreba. Župnik je primijetio da su češći hodočasnici iz Hrvatske nego iz Vrhbosanske nadbiskupije. Zašto je to tako, ne zna.

Možda je zbog blizine, pomislili smo: što je na dohvat ruke, nije tako privlačno.
Prema riječima vlč. Jakova, župa nije „staračka“, iako je prirodni prirast negativan.
„Imamo mladih obitelji, dvadesetak studenata te srednjoškolaca. Posljednji put smo imali 16 krizmanika. Župa je vitalna i potpuno uravnotežena kada je riječ o omjeru starih i mladih. U župi djelujemo časna sestra Marija, moja rođena sestra, Služavka Malog Isusa i ja. U nedostatku sestara ona je priključena zajednici u Doboju, ali je ovdje ostala gdje ima svoju kuću i pomaže u pastoralnim aktivnostima. Školski vjeronauk održavaju vjeroučitelji u dvije filijalne škole, a župni vjeronauk svećenik i to nedjeljom“, rekao je župnik Filipović.
Župa ima mješoviti zbor koji probe održava jednom tjedno zbog ekonomičnosti susreta. Veliki problem, kako kaže župnik, jest odvojenost sela od crkve koja je u gradu. Zbog toga dosta akcija ne može biti provedeno na vrijeme jer je mnogima prijevoz skup.

Crkva jedina zastupa Hrvate u Maglaju

Prema župnikovim riječima, nema problema s većinskim muslimanskim stanovništvom. Muslimani poštuju maglajskog župnika i svetište, a katolici u gradu nemaju nekih velikih problema.
„Hrvatske stranke nemaju ureda u Maglaju. Sve od hrvatskoga što postoji u Maglaju jest župa. Ovdje ni HKD Napredak nema podružnicu. HDZ ima podružnicu za Maglaj, ali u Novom Šeheru. Kažu kako im je bilo skupo iznajmljivati prostor za ured u Maglaju. Nije im bilo skupo nego nemaju interesa. Čak i aktivnosti u kojima možemo utjecati da bude bolje Hrvatima katolicima u Maglaju, mi ne poduzimamo. Ne znamo se nametnuti kako bi ljudi vidjeli da smo tu. Kroz zastavu hrvatskog naroda mogli smo pokazati da smo u Maglaju. Nitko je ne bi dirao i ljudi bi se navikli da ovdje ima Hrvata, kao što mi, kad ulazimo u RS, vidimo zastave i dobrodošlice u taj dio države. U početku nam je to paralo oči, a sad je to normalno. Još jedan problem je što hrvatske tvrtke koje otvore ispostave u Maglaju uopće ne zapošljavaju Hrvate“, napominje župnik i ističe da hrvatska politika nema stava prema Bosni pa tako ni Maglaju.

Socijalna slika župe

Župa Maglaj ima dva sjemeništarca u trećem razredu u Travniku te jednog živućeg svećenika koji djeluje u Dalmaciji.
Socijalna slika župe Maglaj nije tako loša. Siromaštvo postoji kao i u svakoj drugoj župi u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, ali narod previše ne kuka. Župnik smatra kako je zaista zanimljivo što se narod nije pretvorio u „kukače“.
„U drugim sredinama, gdje god se nađeš i sjedneš popričati, ljudi kukaju. Ovdje nemam dojam da je ovladao pesimizam. Iskreno, nemam pojma kako vežu kraj s krajem budući da su im male plaće i mirovine. Skromnije žive nego Hrvati u drugim krajevima. Imam nekoliko samaca kojima je potrebna pomoć. Oni su registrirani i njima pomažemo po potrebi. Nemamo klasični Caritas koji dijeli pomoć nego se pokušavamo brinuti za njih. Ciljano tražimo pomoć za one kojima je nužna, pomognemo ih i obiđemo“, rekao nam je čuvar maglajskog svetišta komentirajući socijalnu sliku svoje župe.

Svetište s kopijom sobice-ispovjedaonice sv. Leopolda

Nakon razgovora o župi i njezinim vjernicima otišli smo se pomoliti sv. Leopoldu. Njegovo svetište u Maglaju proteže se na dvije etaže u crkvi neobična pravokutnog oblika iznad čijeg jednog kuta se izdiže zvonik sa satom i trima zvonima posvećenima: sv. Leopoldu, bl. Katarini Kosači i sv. Nikoli.
Zdanje se ističe s 24 prozora visine deset metara koji se pružaju od podnožja gotovo do vrha crkve. Njihov autor je bio Josip Botteri.
Kipar Marko Ostoja autor je veličanstvenog reljefa koji prikazuje sv. Leopolda Mandića na pročelju crkvenog portala s likovima četiriju anđela čuvara. Krstionica svetišta izvedena je od bračkog kamena, a predstavlja kopiju krstionice hrvatskog kneza Višeslava s prijelaza osmog u deveto stoljeće.
Ispovjedaonica je zaista posebna. Nalazi se u tornju i prema svim pojedinostima, dimenzijama i klecalom kopija je sobice-ispovjedaonice u samostanu sv. Križa u Padovi gdje je sv. Leopold proveo gotovo 40 godina. „Padovanska“ ispovjedaonica je čudom ostala čitava prigodom razaranja samostana tijekom II. svjetskog rata pa je lako izvršena rekonstrukcija za maglajsko svetište. U njoj se također može vidjeti spomen-knjiga u koju se upisuju hodočasnici i putnici namjernici.
Vrijedno je istaknuti da se u maglajskom svetištu nalaze i najznačajnije relikvije sv. Leopolda Mandića izvan Padove – dio kostiju desne ruke sveca, ruke kojom je blagoslivljao.
Još jedna od zanimljivosti u svetištu jest i slika Gospe Bosanske koja pod svojim plaštem štiti predstavnike sva tri naroda u BiH. Umjetničko djelo reprezentira činjenicu da se Gospi u Maglaju mole i muslimani i pravoslavni.
Kako se pobožnost sv. Leopoldu širila, tako se i broj vjernika hodočasnika povećavao. Rat je, nažalost, u jednom trenutku usporio taj trend te oštetio svetište duhovno i materijalno. Danas se uglavnom sve vraća na predratno stanje i kontinuitet i ritam života u svetištu su stabilni, s trendom rasta broja hodočasnika. Kako smo zaključili boravkom u ovoj župi, prostor kojim raspolaže svetište uglavnom za sada zadovoljava potrebe hodočasničkog puka. Lokalne vlasti su relativno dobro, prometnim znakovima, istaknule postojanje svetišta s uputama za one koji prvi put dolaze te su preimenovale jednu od glavnih ulica kojima se dolazi do svetišta u ulicu Bl. Ivana Pavla II. 

Ako ikada srijedom budete prolazili kroz Maglaj, zadržite se na slavlju zavjetne sv. mise i pomolite se ovome hrvatskome svecu.

Nizak čovjek - velik svetac

Kapucin, ispovjednik, svetac - Leopold Bogdan Mandić rođen je kao 12. dijete u obitelji Petra Mandića i Dragice rođ. Carević 12. svibnja 1866. u gradu što je na ulazu u Zaljev hrvatskih svetaca, Boku Kotorsku, podigao u XIV. stoljeću bosanski kralj Tvrtko I. Predci sv. Bogdana starinom su potjecali iz Bosne. Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i tražili ne samo katolici već i pravoslavci, odlučio je sa 16 godina ući u taj Red. Kako je kapucinski samostan u tom gradiću u ono doba pripadao Venecijskoj provinciji, Bogdan je pošao u sjemenište u Udine, obukao redovničko odijelo u Bassanu i nazvao se fra Leopold. Nakon završenog studija ređen je za svećenika 1890. Bio je iznimno malen rastom, krhka stasa te je imao govornih teškoća. Bio je poglavar samostana u Zadru, a neko je vrijeme proveo u Rijeci i Kopru. Nekoliko je godina bio odgojitelje studenata filozofije, predavač patrologije, a jednom tjedno odlazio je iz Padove u Veneciju i tu je mlade kapucine učio hrvatskom jeziku koji će im trebati u pastoralnom radu među hrvatskim vjernicima.
Svi ga pamte kao neumornog ispovjednika. U jeku Drugog svjetskog rata 30. srpnja 1942. preselio se u vječnost, nakon 40 godina svoje “ispovjedničke Kalvarije”. Postupak za proglašenje blaženim započeo je već 1946. Blaženim ga je 1976. proglasio papa Pavao VI., a svetim bl. Ivan Pavao II. 1983. Grob mu se nalazi u Padovi.

Što je maglajski Natron?

Maglajska tvornica Natron, ili kako su je zvali Natronka, osnovana je kao mala tvornica 1956. Već na početku njezina postojanja u tvornici su korištene najsuvremenije proizvodne metode usporedive s onima vodećih svjetskih tvrtki tog područja djelovanja. Natron je bio najveći proizvođač natron-papira i ambalaže na Balkanu i jedan od najvećih proizvođača u Europi. Privatiziran je 2005. kada su turski investitori promijenili ime tvrtke u Natron – Hayat. Do sada je u tu kompaniju uloženo 120 milijuna maraka. U Natron-Hayatu se godišnje proizvede: 12.500 tona celuloze, 55.000 tona papira i 22.000 tona kartona.    
 


srijeda, 14. studenoga 2012.

Kakanjski Hrvati, iako nisu svi rudari, jedu kruh sa sedam kora



Mnogi će ljudi pri spomenu Kaknja odmah pomisliti na: industriju, rudnik, termoelektranu ili tvornicu cementa. Oni potkovaniji znanjem sjetit će se stećka iz naselja Zgošća koji se nalazi u nedavno, i nadamo se privremeno, zatvorenom Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Kakanj je još poznat i po sportskim aktivnostima: u njemu se desetljećima njeguju klupska: nogometna, košarkaška i odbojkaška natjecanja. Nažalost, nakon posljednjeg rata u kojemu su brojni Hrvati-katolici protjerani, Kakanj je postao mjesto tihe patnje, obespravljenosti katoličkog puka i mjesto mučkog ubojstva časne sestre Danke Jurčević. 



Kakanj je industrijski grad i istoimena općina u središnjoj Bosni. Smješten je pedesetak kilometara sjeverozapadno od Sarajeva između brda na obje obale rijeke Zgošće, a administrativno pripada Zeničko-dobojskom kantonu.
Kada se napusti autoput koji od Sarajeva vodi u smjeru Zenice, na ulazu u Kakanj oči bode reklama: Dobro došli u grad dobrih ljudi! Možda bi neki putnik-prolaznik i povjerovao u to, međutim, elementarne činjenice govore suprotno. Nakon razgovora s desetak vjernika župe sv. Petra i Pavla u Kaknju i njihovim župnikom vlč. Marijanom Marijanovićem saznali smo pravo stanje stvari koje nije nimalo ružičasto.

Tri kakanjske crkve

Kako bismo shvatili život današnjih vjernika potrebno se vratiti u prošlost. Kakanjska župa nije toliko stara, utemeljena je 1920. (kao župa Zgošća) odvajanjem od Kraljeve Sutjeske. Austro-Ugarska je na teritoriju kakanjske općine 1902. započela eksploataciju ugljena. To je nagnalo brojne hrvatske/katoličke obitelji iz BiH i šire da upravo tu potraže svoj kruh i krov pod nebeskim svodom. Tako se javila potreba za pastoralnom skrbi doseljenih obitelji u samom gradu te je osnovana nova župa.
Župnici, zajedno s vjernicima, gradili su tri crkve u Kaknju. Prva je bila obična baraka koju je 1926. „zamijenila“ zidana crkva. Ona je bila u pastoralnoj uporabi sve do 1965. kada je izgrađena nova crkva koja postoji i danas. Zvonik je odvojen od crkve i njegova gradnja je završena 1972. Na teritoriju župe postoji devet grobaljskih kapelica.
Od samog osnivanja župe Zgošća-Kakanj broj Hrvata-katolika je stalno rastao. Početkom 1923. taj broj je iznosio 1.290 da bi se za samo 15 godina udvostručio, a pred posljednji rat je dosegao impozantnih 8.000.

Rat je promijenio sve

Za vrijeme i nakon 1993. Uslijedili su: progon Hrvata, oštećenje crkve u samom gradu te miniranje kapelica. Ratna stradanja vjernika i katoličkog puka, koja su uzrokovali ekstremni muslimani, nisu zaustavljena potpisivanjem Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Časna sestra Danka Jurčević mučki je ubijena 30. rujna 1996. Crkva je oštećena postavljenom eksplozivnom napravom 29. srpnja 1998., a godinu prije jedna od kapelica je zapaljena.

U posljednjih nekoliko mjeseci aktualan je problem izgradnje benzinske crpke u neposrednoj blizini župne crkve sv. Petra i Pavla koja je, unatoč svim apelima, dobila sve potrebne dozvole i danas normalno radi, iako su brojni katolici prosvjedovali protiv njezine izgradnje.
Posljedice ratnih događanja i poratne neimaštine, borbe za opstanak, majorizacije i tihog ignoriranja postojanja Hrvata u Kaknju vidljive su po njihovom broju koji je nasilno smanjen na 1.394 osobe u 604 obitelji. Povratak je završen. Ponekad se iz Hrvatske vrate ljudi koji su u mirovini, ali nema mnogo takvih primjera.
Zbog negativnog prirodnog priraštaja (2010. je bilo samo sedmero krštenih, a 40 umrlih) broj Hrvata se stalno smanjuje, a preostali se „bošnjakiziraju“ bilo kroz binacionalne brakove ili jednostavno priklanjanje većinskom narodu odvajanjem od Crkve koja je istinski čuvar identiteta katoličkog puka. No, najveći problem jest, kao i u mnogim drugim mjestima, zaposlenje.
„Drugotni patron župe je sv. Barbara, zaštitnica rudara. Kakanj se i dalje tretira kao radničko i rudarsko mjesto. Međutim, malo Hrvata je uposleno u tim postrojenjima i rudniku. Veliki broj Hrvata uopće ne radi u Kaknju. Obično ljudi žive od mirovine ili čekaju da im rodbina nešto pošalje izvana. Mladi uopće nemaju posao, muče se i 'ubijaju' od dosade. Čekaju roditeljsku marku za odlazak na kavu“, komentirao je župnik stanje u vezi sa zapošljavanjem, a to su potvrdili i mladi s kojima smo razgovarali u župnom uredu. Za sve se mora tražiti veza, pogotovo za zapošljavanje. Česte su diskriminacije zbog imena pa i otpuštanja nakon odrađenog pripravničkog staža.
Klasičan primjer odnosa prema kakanjskim katolicima je trgovac Hrvat koji mora ponuditi bolje proizvode od svog konkurenta Bošnjaka kako bi prodao robu. Međutim, i to nije jamac dobre zarade jer će Bošnjak kod Hrvata kupiti robu samo kad je ne nađe kod svojih sunarodnjaka trgovaca.
I izborne brojke potvrdile su kakvo je stanje na terenu kada je riječ o Hrvatima. Na nedavno održanim lokalnim izborima hrvatski kandidat za načelnika Kaknja Niko Lozančić dobio je skoro 2.000 glasova dok su hrvatske stranke osvojile samo dva vijećnička mandata.

Kakanjska župa – svjetlo u tunelu

Ipak, nije sve tako crno kako bi se moglo pomisliti. Zlobnici bi možda rekli da muka tjera ljude u crkvu. Ipak, naši sugovornici u župnom uredu naglasili su da bi oni koji su sada blizu crkvi bili isti i da je situacija s međunacionalnim relacijama sređena.
Odnos između župnika vlč. Marijanovića i vjernika je izvanredan. Potvrdili su to svi nazočni župljani koji, što u šali, a što ozbiljno, kažu da će tražiti od kardinala Puljića da vlč. Marijan bude doživotni kakanjski župnik.
Prema župnikovim riječima, u svako doba dana i noći on može računati na minimalno pedesetak župljana koji će raditi na najraznovrsnijim akcijama, pa ako treba i fizički čuvati župni ured.
„Prošao sam mnogo župa i gdje god sam bio mogu reći da su vjernici prema meni uvijek bili dobri, ali Kakanjci su posebni. Nedavno sam bio u jednoj župi Vrhbosanske nadbiskupije gdje su dva sprovoda sami župljani bez svećenika obavili. Iz inata to rade i ne žele poslušati župnika koji traži sprovod bez procesije. Svugdje ima prgavih ljudi i župljana, ali vjerujem da se takvo što u Kaknju ne bi moglo dogoditi. Moji su vjernici odlični“, rekao nam je vlč. Marijan napominjući da u pastoralnom radu ima pomoć dvije časne sestre Kćeri Božje Ljubavi.
Duhovni i društveni život u okviru župe je izrazito bogat. Uz standardne listopadske i svibanjske pobožnosti na radost župljana uvedene su mise zornice. Zanimljivo je spomenuti podatak da često bude više vjernika na zornicama nego na nedjeljnim pučkim misama. Za Božić i Uskrs se organizira pokorničko bogoslužje.
U župi se njeguje i sjećanje na mučki ubijenu sestru Danku Jurčević koja je probodena nožem više puta na mjestu ispred zgrade Caritasa koja se nalazi nekoliko metara od crkve. 

Kako su nam rekli, prema nekim teorijama, meta nalogodavaca ubojice koji ima psihičkih smetnji bio je tadašnji župnik mons. Petar Jukić koji je među Bošnjacima slovio za „najvećeg kakanjskog ustašu“. Danas se vjernici mole pored mjesta mučkog ubojstva sestre Danke, a organizirano se ode i na mjesto gdje je pokopana.
U sklopu župnog ureda organiziraju se tečajevi šivenja za nezaposlene te tečajevi engleskog jezika, obilazak starijih i bolesnih uz pomaganje ljudima u vidu donacija drva i hrane. Također, organiziraju se i hodočašća. Kakanjski vjernici zajedno sa svojim župnikom ove godine pohodili su: Goražde, mjesto stradanja Drinskih mučenica, Travnik i tamošnje sjemenište te Bobovac gdje su sudjelovali u molitvi za Domovinu.
U župi je zaživio i projekt savjetovališta za žene koji će im pripomoći u njihovu vjerskom životu, a organiziraju se i tribine u suradnji s HKD Napredak podružnica Kakanj.
Skupina mladih koja pohađa Katolički školski centar – Sarajevo aktivno je uključena u rad s djecom u župi. U tom smislu osnovan je i dječji zbor Sv. Cecilija.

Gradska i seoska župa s raznolikim vjernicima

Kakanjskoj župi pripadaju naselja: Banjevac Gornji i Donji, Brnjic, Bukovlje, Crnač, Juke, Kakanj, Pope, Srijetež, Zgošća, Doboj, Šimići, Mandovina..., a najčešća katolička prezimena su: Mijač, Filipović, Tomić, Šimić, Kalfić...
Nažalost, nekoliko sela u kakanjskoj župi ima samo dva-tri vjernika te im prijeti pustoš.
Kakanj je gradska župa i tako se tretira. Međutim, pola njezina teritorija i vjernika je na selu pa župljani u šali kažu da je to „gradsko-seoska župa“.
Prema riječima vlč. Marijana, župa ima specifičnih vjernika - „od ubojica do svetaca“. Jedan od istaknutih umjetnika ovoga kraja je slikar Zvonko Ostojić. Njegovo djelo Katarina Kosača darovano je mons. Vukšiću za vrijeme hodočašća na Bobovac. Josip Gujić, kakanjski inovator, dobitnik je brojnih nagrada na domaćim i inozemnim natjecanjima među kojima je i cjevasta pritka za cvijeće, voće, povrće i ostalo bilje. Među njegovim inovacijama su još i štap sa svjetlom, ortopedis i narodni štap te mehanizam za čišćenje dimnjaka bez penjanja na krov.

Uređivanje crkve još nije završeno

Nakon ugodnog i raznovrsnog razgovora s vjernicima u župnom uredu u kojem smo „protabirili“ sve kakanjske teme, obišli smo mjesto stradanja sestre Danke čiji se spomenik nalazi neposredno do zgrade gdje je djelovao Caritas. Vidjeli smo i Gospinu špilju te razgledali samu crkvu.
Župna crkva sv. Petra i Pavla krije nekoliko vrijednih umjetničkih djela. Akademski slikar Tomo Hrgota, inače rodom iz Kaknja, naslikao je dvije freske Uskrsnuće i Gospa koje krase lijevu i desnu stranu oltara. Crkva ima samo jedan vitraj - Posljednju večeru. Ipak, planirano je uraditi i ostale vitraje koji će vjerojatno prikazivati povijest spasenja. Skladan oltar koji se vidi iz svakog kutka crkve krase dva kipa: sv. Petra i sv. Pavla te drveni križ čiji se horizontalni dio izdužuje nadesno. S njega okomito «padaju» drvene linije iz kojih kao da izranja svetohranište. Sve to zajedno čini oltar izuzetno jedinstvenimi skladnim.
Župnik ima u planu „odzidati“ dva prozora iza oltara koji su zatvoreni zbog toga što je crkva imala previše svjetlosti. Nadamo se da će u skorije vrijeme ostvariti svoje želje te urediti crkvu kako želi.
Nakon obilaska crkve uslijedilo je zajedničko fotografiranje ispred Gospine špilje sa župljanima te kratki razgovor s prakaraturom Stjepanom Mijačem, jednim od najstarijih župljana te prijateljem svih svećenika koji su djelovali u Kaknju. Neki od njih su i spavali pod njegovim krovom kad je za to bilo potrebe.
Nakon pozdrava napustili smo Kakanj osvrćući se na početak priče o gradu u kojem žive dobri ljudi. Zaključili smo kako je život tamošnjih Hrvata izrazito težak. Njihov životni kruh je sa sedam kora, iako nisu zaposleni u rudniku. Teško poraće te borba za opstanak i ostanak zasigurno su ostavili traga u njihovim životima. Kako su nam rekli u razgovoru, oni ne namjeravaju odustati i borit će se za svoja prava i u budućnosti, a u tome će uvijek imati pomoć Katoličke crkve.

ponedjeljak, 12. studenoga 2012.

Najvažnije je djelima živjeti našu katoličku vjeru bez obzira gdje se nalazite



Svjetski dan misija, koji se ove godine slavi 21. listopada, ima posebno značenje. Pedeseta obljetnica koncilskog dekreta Ad gentes, otvorenje Godine vjere i održavanje Biskupske sinode u Rimu na temu nove evangelizacije, još jednom potvrđuju uvijek prisutnu spremnost Katoličke crkve i žar za djelovanjem u misijama kako bi poruka evanđelja došla do najzabačenijih kutova svijeta.  
Nisu samo svećenici, časne sestre i redovnici oni koji idu u misije. Njima se, pogotovo u posljednje vrijeme, priključuje sve više običnih ljudi, vjernika laika. Jedna od takvih koja je odlučila poći u Afriku, točnije u Ugandu, jest Lucia Muchova. Mlada Slovakinja, koja govori pet jezika, srednju školu i fakultet završila je u Engleskoj i SAD-u. Umorivši se od zapadnog načina razmišljanja, a sa željom da djeluje među siromašnima i potrebitima u Africi, odlučila je krenuti u Ugandu. S njom smo razgovarali o misijama, životu u Africi, ali i tome kako ona vidi BiH.   

Na početku, možete li nam reći nešto o tome odakle uopće ideja za odlazak u misije?

Mogu reći da je ta ideja uvijek bila u meni. Uvijek sam osjećala poziv. Afrika me oduvijek privlačila. Što sam više saznavala o tom kontinentu i ljudima, sve me više fascinirala. Imala sam čast biti u kontaktu s franjevcima u Slovačkoj te sam se putem njih bavila humanitarnim radom s beskućnicima u Bratislavi. Zajedno smo pomagali ljudima koji su bili siromašni i zapostavljeni. Odatle se rodila ideja za odlazak u afričku misiju.

Kako su vaši bližnji reagirali na ideju o odlasku u Afriku?  

Bilu su vrlo zabrinuti, što je razumljivo. Ipak, pokušavala sam ih umiriti i uvjeriti u dobru sigurnosnu i zdravstvenu situaciju. Nisam ništa krila od njih jer sam znala da će se manje brinuti ako o Ugandi saznaju više. Velika je razlika između samostalnog odlaska u Afriku ili s jednim katoličkim Redom koji je više godina prisutan u toj zemlji. Naime, mjesnoj zajednici je bilo poznato humanitarno djelovanje tog Reda te je on bio prihvaćen i dobrodošao. Na taj način sam umirila svoje roditelje. Objasnila sam im da misija u koju idem nije strana mjesnom stanovništvu te da ne postoji opasnost za one koji dolaze iz drugih zemalja kako bi radili s njima. Franjevci su dolje desetljećima i veoma su poznati po svom radu. Zbog toga je odlazak u Afriku na uređene misije te zajedno s pripadnicima poznatog katoličkog Reda smirio moje roditelje. Ipak, nije ih potpuno oslobodio brige.

Prije odlaska iz Europe u Afriku morali ste proći obuku i zdravstvene preglede. Možete li nam reći nešto više o tome?

Osnovna stvar je dobiti injekcije za imunizaciju protiv bolesti koje haraju Afrikom. To je lakši dio priprema odlaska jer imunizacija dugo traje pa se ljudi često vraćaju i više puta u Afriku te ne moraju ponovno prolaziti iste tretmane. U nekim slučajevima te vakcine bile su skupe, no unatoč tomu, dobro ih je primiti jer ne predstavljaju neku veliku prepreku.
Kada je riječ o pripremama, nisam imala nikakvu obuku koja se posebno odnosila na Ugandu, ali sam bila u kontaktu sa sestrama u misiji u koju idem. Na osobnoj razini pripremala sam se za odlazak tamo razgovarajući s ljudima koji su već na terenu.
Osjećam da je to veliki korak za mene koji će biti vrlo izazovan te smatram da će otvoriti vrata za ponovni odlazak gdje budem potrebna. Kada je riječ o mjesnom jeziku, nadam se da ću naučiti svahili, u Europi sam naučila: engleski, njemački i portugalski te češki koji je sličan slovačkom pa se nadam da ću moći savladati barem osnove svahilija.

Kada biste se susreli s nekim tko ne zna što su misije, kako biste mu objasnili što su one i koji je njihov cilj?

Najvažnije je djelima živjeti našu katoličku vjeru bez obzira gdje se nalazite. U misijama se obavlja mnogo poslova koji su za dobrobit mjesne zajednice: pomoć u infrastrukturi, hrani, treninzi i podučavanje ljudi, ali također i duhovno usmjeravanje. Nužno je živjeti ljubav za koju smo pozvani među ljudima koji obitavaju u različitim životnim situacijama. To je odgovor koji je vrlo jednostavan, više jednostavniji nego što ljudi misle. Misije su dobar primjer življenja vjere.     

Jeste li sami izabrali mjesto u koje ćete ići u misije ili su Vam ukazali gdje ste u Africi potrebni te što biste učinili da ste, primjerice, željeli ići u Kamerun, a ne u Ugandu?

Kontaktirala sam sestre franjevke i pitala ih postoji li mjesto u koje mogu pomoći. One su odgovorile pozitivno spomenuvši Ugandu. Također, one djeluju skoro po cijeloj Africi, a nisam sigurna imaju li misija i izvan Afrike. Bila sam potpuno spremna prihvatiti svaki odgovor o mjestu misije u Africi. Da su me poslali u neko drugo mjesto u Africi, kao što ste rekli – Kamerun, raspitala bih se o kojem je području riječ jer ne govorim toliko dobro francuski kao engleski. Kada jezik ne bi bio problem, onda bih naučila francuski za nekoliko mjeseci i pošla dolje. S moje točke gledišta, lokacija ne bi bila problem ako sam potrebna na određenom mjestu.

Dakle, već ste stupili u kontakt sa svećenicima i časnim sestrama misije u kojoj ćete djelovati?

U stalnom sam kontaktu sa sestrama s kojima idem dolje. Također, u kontaktu s članovima Reda svetog križa koji je relativno mali red iz Francuske. Moj prijatelj je svećenik te mi je on predstavio taj Red koji djeluje baš u Ugandi. Iz komunikacije s njima otprilike znam kakvo je stanje na terenu.

Kako Vi kao volonterka možete pomoći misiji u konkretnoj situaciji ili problemu? Primjerice, mjesno stanovništvo treba određenu pomoć u vidu medicinskih potrepština?

Još uvijek ne znam s kakvim ću se problemima suočavati, ali zasigurno bih, nakon upoznavanja cjelokupne misije i područja djelovanja, sve potrebite znala uputiti na pravu adresu. U slučaju manjeg zdravstvenog problema svaka misija ima svoje mehanizme za sprečavanje širenja bolesti, međutim, u slučaju izbijanja veće zaraze misija ima resurse za transport oboljelih u glavni grad Kampalu, gdje postoje prave bolnice. Medicinski centar u misiji u koju idem je izrazito dobro napravljen i nije uopće malen, a sa mnom će uvijek biti sestre, dvije Irkinje i jedna Tanzanijka koje su mnogo dulje od mene u Ugandi. Zbog toga ne vjerujem da će biti velikih problema koje ću morati rješavati samostalno. Sestre su više puta bile u misijama i znaju se nositi s problemima. Budući da imam vozačku dozvolu i taj dio pomoći mjesnom stanovništvu ponudit ću ako zatreba. Mnogo ljudi ne zna, ali afričke zemlje su dobro pokrivene signalima za mobitele tako da je slanje po pomoć sada mnogo lakše i brže nego prije. Tamo je veoma popularno mobilno bankarstvo i dosta ljudi transakcije obavlja putem mobitela. U misiji, kamo idem, postoje: crkva, samostan, svećenik, pomoćno osoblje… Mislim da neće biti problema. Čula sam da tamo hrana može biti vrlo ukusna kada se čovjek navikne. U ishrani koriste mnogo riže, bobičastih biljaka kao što je grah te piletinu. 

Što biste poručili drugima koji žele slijediti Vaš put?

Pitanje je želite li iskusiti život u njegovim raznim varijacijama. Ja sam posljednjih šest godina provela na zapadu u Engleskoj i SAD-u koje su veoma materijalističke kulture. Pomislila sam da želim pobjeći negdje gdje materijalizam nije mnogo prisutan, tamo gdje su brige o drugim stvarima koje su važnije. Nadam se da ću u Africi pronaći kulturu koja više pozornosti pridaje odnosima među ljudima, a ne materijalizmu. To bih poručila onima koji žele ići u misije jer se u njima ljudi stvarno fokusiraju na stvari koje su zaista bitne i cijene ono što imaju.

U Bosni i Hercegovini boravite određene vrijeme. Što mislite o Bosni? Jeste li upoznali katolike u BiH te, što mislite, jesu li oni zadovoljni svojim životom?

Moja prva impresija ovog grada je bila kako Sarajevo izgleda kao Bratislava prije 15 godina. Naravno, u Slovačkoj nema ratnih rana, ali se mogu vidjeti slični procesi, prelaska iz jednog sustava u drugi te pristupanje EU. U Bosnu nisam došla kao što ću otići u afričku misiju. Ovdje sam susrela zaista divne ljude, a u crkvama sam upoznala katolike. Saznala sam da su ljudi ovdje prošli kroz mnoštvo patnji. To se može vidjeti pogotovo kod ljudi koji su izgubili svu nadu. Oni se vrte u krug, s pesimističnim idejama i mislima, ne idući nigdje. Ne vide ništa pozitivno u budućnosti i očekuju samo najgore. Negativni krug se mora prekinuti jer nigdje ne vodi. Konstantno misliti na negativan način i izgubiti nadu u osnovi znači odustati i od pokušaja. Ovo se posebno odnosi na mlade koji imaju toliko toga proživjeti. Ipak, mi smo pozvani da budemo u sadašnjosti. Samo u sadašnjosti možemo djelovati. Sadašnjost je ono što jedino možemo promijeniti. Posebno kao katolici pozvani smo živjeti ovaj trenutak te ga živjeti kao da je posljednji. Također, kao katolici smo pozvani nikad ne izgubiti nadu. Znamo da je Bog na kraju svega i nismo sami. Isus je rekao da je uvijek s nama i to ne smijemo zaboraviti, iako je situacija često teška.