srijeda, 6. ožujka 2013.

Spasi, sveti Ivo u Živinicama, spasi narod svoj

Grad Živinice i župa sv. Ivana Krstitelja nalaze se u sjeveroistočnom dijelu Bosne, u Sprečkom polju pod planinom Konjuh na nadmorskoj visini od 213 metara. Grad se smjestio na 12. kilometru od regionalnog središta Tuzle. Čitava općina Živinice nalazi se u slivovima rijeka: Gostelje, Oskove i Spreče. Presijeca je magistralna cesta Orašje - Sarajevo te željeznička pruga Brčko - Banovići. Čitav kraj je poznat po nekadašnjem gigantu, a danas posrnuloj tvornici namještaja Konjuh, čiji djelatnici redovito štrajkaju, velikom romskom naselju, stećcima, arheološkim nalazištima...


Sam grad Živinice u kojemu se nalazi mala i raštrkana katolička zajednica, smješten je na lijevoj strani rijeke Spreče uz prometnicu Sarajevo – Kladanj - Tuzla. Katoličku crkvu neobičnog i modernog izgleda te njezin bijeli toranj nije teško pronaći u nepreglednom mozaiku kojeg čine privatne kuće. Malo je „izvučena“ iz stambeno-poslovnog kompleksa koji čini središte Živinica i nalazi se s desne strane magistrale, ako idete iz pravca Sarajeva. Okružena je mnoštvom kuća koje su nabacane jedna na drugu i čija su dvorišta «slijepljena» jedna uz druge.
Odmah se primijeti njezin suvremeni izgled i «planinski» stil.

Katolici danas u manjini

U živiničkoj župi djeluju dva svećenika - župnik vlč. Vlado Jagustin i pastoralni suradnik vlč. Anto Burić, inače rođeni župnikov ujak, svećenik pred umirovljenjem koji je, u trenutku našega posjeta, nažalost izbivao iz župe. 
Razgovor smo vodili samo s vlč. Vladom koji je već 11 godina u ovom kraju. Dobro je upoznat s događanjima i životom ovdašnjih katolika, ali i svih ostalih.
Prema njegovim riječima, danas su Hrvati katolici manjina i doslovce se mogu naći u tragovima. Ovo je jedna od rijetkih općina u BiH koja ima više Roma nego pripadnika dvaju konstitutivnih naroda - Hrvata i Srba zajedno. Doseljavanjem izbjeglica iz istočne Bosne, Roma iz Italije i iseljavanjem Hrvata, prijeratna slika Živinica je drastično izmijenjena.

„Svake godine imamo sve manje župljana. Danas ih ima 1.904. u 755 kućanstava. Od tih skoro je polovica starih, jedno ili dvoje u kućanstvu. Godišnje imamo 46 sahrana, 10 krštenja i samo jedno vjenčanje. To je prava slika župe Živinice. Prije rata smo imali 3500 vjernika. Do potpisa Daytona, ovaj prostor je bio zatvoren i župa je dobro funkcionirala. Nakon otvaranja granice, župljani su počeli 'curiti' i konstantno im se smanjivao broj. Ovdje nema nekih osobitih međunacionalnih problema jer nije bilo sukoba. Muslimani su tolerantni. Ja predajem vjeronauk u pet-šest škola i svi se vrlo lijepo ponašaju prema svećeniku. Po gradu nema provokacija, ponekad bude neki sporadični incident s djecom, ali to nije vrijedno spomena. Prije rata općina Živinice imala je oko 45.000 stanovnika. Padom Srebrenice i tamošnjeg kraja Vlasenice i Bratunca, mnogi su došli ovdje i ne vraćaju se. Sada kažu kako općina Živinice i okolna mjesta imaju skoro 100.000 ljudi. Doseljenici kupuju zemlju od Hrvata i prave kuće tako da trajno mijenjaju sliku ovoga kraja. Skoro sva zemlja oko crkve je bila katolička, ali je s vremenom danas oko crkve većina muslimana“, rekao nam je vlč. Jagostini na početku razgovora.

Osnivanje župe sv. Ivana Krstitelja

Povijest pamti crkve na širem području Živinica koje su nestale u vihoru ratova. Ipak, današnja župa je relativno mlada. Osnovana je 1969. odvajanjem pojedinih naselja od župe Morančani. Za vrijeme osnivanja župa, nije imala crkvu, nego samo Kapelicu sv. Ante Padovanskoga u središtu grada.
Nju su sagradili Anto i Mijo Tadić 1912. na svojoj zemlji i darovali je Crkvi. To je najstariji sačuvani, od čvrstih materijala napravljeni, katolički sakralni objekt u širem podneblju. Danas se u blizini kapelice na prodanom dijelu Konjuha pravi benzinska crpka. Slično smo vidjeli nedavno i u Kaknju.
Inače, župa Živinice pokriva područje samog grada Živinice, Barice, Lug, okolna naselja/sela, te Banoviće, Đurđevik, Kladanj i Stupare. Postojale su namjere da se nova župa posveti sv. Ivanu Vianeyu, ali «pobijedio» je sv. Ivan Krstitelj.
Želja za osnutkom samostalne župe u Živinicama bila je stara više od 40 godina, a njezino osnivanje zahtijevali su i jaki pastoralni razlozi, jer je matična župa u Morančanima bila ogromna - pedesetak kilometara promjera s više od 12.000 vjernika. U prošlosti su katolici u Živinicama i okolnim mjestima pripadali župi Soli odakle su ih pastoralno opsluživali franjevci.

Moderna crkva bez sakristije

Prema riječima našeg sugovornika, župa Živinice je skoro 20 godina od osnivanja bila bez pravog sakralnog objekta. Mise su služene u dvorani današnjeg župnog ureda i Kapelici sv. Ante Padovanskog. Tek sredinom osamdesetih godina XX. stoljeća dopuštena je gradnja vjerskog objekta.
Obilazeći Crkvu sv. Ivana Krstitelja, od župnika smo saznali kako je ona građena na nekadašnjem močvarnom području gdje je trebalo nasipati materijal kako bi bila moguća izgradnja, te da su prijašnji župnici godinama pokušavali započeti gradnju crkve. Neki su čak pisali molbe na ruke Josipa Broza Tita u Beograd, ali je dozvola došla nekoliko godina nakon njegove smrti, popuštanjem komunističkih stega. Ni toranj se nije mogao praviti zbog blizine zračne luke, međutim naknadnim molbama i dozvolama je i to omogućeno.

Unutrašnjošću sakralnog prostora i oltarom dominira slika sv. Ivana Krstitelja, ulje na platnu, inače rad akademskog slikara Duška Abramušića iz 2004.
Oltar s lijeve strane krase dvije statue - sv. Ante i sv. Ivana Krstitelja preko čije je ruke prebačen ručnik koji je župnik dobio prije 2-3 godine na dar. Ovaj ručnik je star više od 120 godina i predstavlja posebnost ovog kraja, a nosili su ga muškarci kao dio narodne nošnje.
Još jedna unikatnost ove crkve je i činjenica kako ne postoji sakristija. Vlč. Jagostini smatra da je to zasigurno jedna od rijetkih crkva ove veličine u BiH, ali i svijetu bez sakristije.
Kaže kako je renovirao zvono, željezne ljestve od dna do vrha i napravio novi sustav za mrtvačko zvono, a postavljeni su i reflektori te lusteri po crkvi. Također je napravljen ljetni natkriveni oltar ispred crkve te su nabavljene elektronske orgulje.
Namješten je i središnji luster težak 450 kg, te luster iznad oltara koje je darovao dr. Bože Žepić iz Grabika godine 2008., a izradio i postavio njegov sin Zoran.
Inače, u ratu nije bilo oštećenja crkve jer bojišnica nije bila blizu. Istina, bilo je granatiranja grada, ali nije pogođena crkva. Nažalost, u posljednjem ratu je poginulo tridesetak Hrvata katolika.

Poseban kraj koji je još uvijek pod utjecajem prošlog sustava

Govoreći o svojim župljanima, vlč. Jagistini kaže: „U tuzlanskom kraju, osim Lukavca i Dragunje, bilo je previše utjecaja prošlog sustava. Većina župa tuzlanskog kraja ima prosjek od oko 15 posto dolazaka u crkvu. Ostali 'šaraju' i dolaze samo za vrijeme većih blagdana.  Župa ima župski zbor od samih početaka, ali i tu broj članova varira. Prošle godine za krizmu smo imali 43 kandidata. To je velika brojka zato što su bila sastavljena djeca iz osmogodišnje i devetogodišnje škole. Sada imamo 28 krizmanika i 14 prvopričesnika.“
Također nam je rekao kako župa ima Caritas koji 5-6 godina surađuje s jednom nizozemskom organizacijom te tako pomaže potrebitima.
„Što oni pošalju, mi podijelimo. Nemamo svaki put svima dati jer se nikad ne pošalje dovoljno. Imamo dosta ljudi po Banovićima, Gornjim Živinicama, ali i Živinicama kojima treba pomoći. Među njima je dosta samaca. Neki nemaju djece pa im pomažemo i novčano, ali i u namirnicama“, komentirao je vlč. Jagostini rad župnog Caritasa.
Kako smo vidjeli, u Živinicama se kod katolika, ali i ostalih osjeti manjak mladeži. Stariji se muče u besparici dok mladi odlaze trbuhom za kruhom. 

„Mnogi odlaze, pogotovu kada zasnuju novu obitelj. Jedan naš župljanin je osnovao tvrtku u Hrvatskoj i tako povukao dosta ljudi odavde. Ovdje posla nema. Skoro sve je uništeno i to namjerno, pogotovu rudnici i Konjuh. U njemu je bilo zaposleno 4000 radnika, a sad nema ni 300. Oko Živinica su mnogi bivši direktori pokrenuli privatne tvornice namještaja“, komentirao je župnik ekonomsko stanje čitavog kraja.

Velika raštrkanost župe

U razgovoru s vlč. Vladom, koji nas je proveo gradom i okolicom, potvrdili smo saznanje kako je župa veoma raštrkana. Tomu u prilog ide i činjenica da je nekoć bilo potrebno više od 15 dana za blagoslov kuća.
Obilazeći kapelicu u središtu Živinica, saznali smo kako je bila u kritičnom stanju. Tražena je pomoć od Općine koja nije mnogo pomogla.
„Sada sam stavio jedan aparat u kapelicu. Riječ je o spravi iz Travnika koja isušuje kapilarnu vlagu iz zidova. Renovirali smo unutrašnjost i krov. Kapelica inače spada u spomenik kulture“, rekao nam je župnik, pokušavajući naglasiti kulturno-povijesnu važnost kapelice u Živinicama.
Vozeći se kroz grad, saznali smo kako se sv. mise, osim u središnjoj Župnoj crkvi, slave i u grobljanskoj kapelici koja je proširena i produljena na 8x15,5 metara kako bi mogla služiti kao filijalna crkva. Opremljena sa svime što jedan sakralni prostor treba - klupe, novi oltar, nova električna i gromobranska instalacija, zvonik, put križa...

Inače, krećući se prema Gornjim Živinicama gdje se nalazi grobljanska kapelica, vidjeli smo ogromno romsko naselje i Rome koji na svakom koraku konjskim zapregama obavljaju svoje svakodnevne poslove. Zaista specifičan kraj koji, prema riječima našeg sugovornika, živi u skladu i bez problema pored romske populacije.


Malo prije ulaska u Gornje Živinice nalazi se i spomenik za 20-tak palih branitelja Hrvatskog vijeća obrane koji su 1996. podigli živinički Hrvati. Među poginulim bojovnicima nalaze se imena i nekoliko Bošnjaka.

Banovići i Kladanj - živa i mrtva filijala

Svećenici iz Živinica pastoralno opslužuju još i gradove Banoviće te Kladanj. Banovići su udaljeni 15 kilometara i u njima ima oko 100  katoličkih vjernika u 40 obitelji. Vlč. Jagostini u tom gradu je započeo gradnju crkve: izliveni su temelji i ploča. Inače, Banovići su za vrijeme komunizma bili predviđeni kao moderni grad bez vjerskih objekata. Zato se tek sada u gradu koji je ime dobio po stećku Božićka Banovića gradi prva Katolička crkva.
Nažalost, u Kladnju koji je 35 kilometara udaljen od Živinica ima samo 5-6 katolika koji žive u mješovitim brakovima. U tom gradu se misa slavi samo jednom godišnje - na Glavosjek sv. Ivana Krstitelja, 29. kolovoza, kada se organizira i manje hodočašće.
Na kraju razgovora, župnik nam je rekao kako je filijala u tom gradu zapravo mrtva.
Napuštajući Živinice i tamošnju župu, nismo mogli prestati misliti na broj katolika koji se konstantno smanjuje.
Rat, težak život, neimaština i konstantno iseljavanje je učinilo svoje. Ipak, treba se nadati kako Živinice neće završiti kao filijala u Kladnju. Ovogodišnji broj prvopričesnika i krizmanika nudi tračak nade...samo kad bi se iseljavanje zaustavilo i ekonomska situacija popravila.

Nastanak imena grada Živinice

Proučavajući literaturu, nailazimo na tri inačice postanka imena Živinica. Prva po Vladislavu Skariću da se selo Živinice nalazilo u granicama župe Soli kao starina vlastelina Radivoja Živinčića. Druga po dr. Ademu Handžiću govori kako se selo u doba dolaska Turaka nije uopće nazivalo Živinice nego Tatarice. Prema toj teoriji, naziv Živinice je poznijeg datuma. U jednom dokumentu Turci spominju Tatar-bazen u okolici Tuzle iz koga je u to doba vađeno kvalitetno željezo od kojeg su se pravile sablje. Treća verzija po Muhamedu Hadžijahiću je da su se Živinice zvale Uskopči, vjerojatno Oskovci u nahiji Tuzla. Iz ovog podatka se saznaje kako je u tuzlanskoj nahiji postojalo mjesto koje se zvalo Uskopči ili slično Oskovci. Jedno je sigurno jasno, naziv Živinice nije stariji od XVIII. stoljeća, jer se ne spominje u popisima iz 1548. i 1600.

Duhovna zvanja iz  župe Živinice

Iako je riječ o „posebnom kraju“ čiji ljudi u kućama još uvijek čuvaju Titove slike, župa je dala nekoliko duhovnih zvanja. Živući svećenici podrijetlom iz ove župe su: Luka Lucić, rođen 1939. u Baricama, dr. Anto Mišić, rođen 1953. u mjestu Lug, fra Ivan Marić iz Banovića. Časne sestre podrijetlom iz župe Živinice su: Ana Filipović iz Luga, Lucija s. Vjera Lučić iz Barica, te s. Marina  Piljić iz Banovića.

Kraj koji vrvi starinama

Živinički kraj „leži“ na povijesti. Ovdje su svoje naseobine imali Iliri i Rimljani, a naselja u srednjem vijeku pouzdano svjedoče o kontinuitetu naseljavanja ovoga područja od XII. stoljeća. Istočni, južni i središnji dijelovi živiničke općine imaju 25 nekropola stećaka i desetak tzv. „samaca“. Danas na području općine Živinice ima 266 stećaka, među kojima se posebno ističe: nekropola Vrpolje u Đurđeviku, Trijebnik također u Đurđeviku i lokacija Carska bašča na Panjiku kod Šehića.

 
  
 



2 komentara:

  1. Lijep clanak.... drag grad sa dobrim ljudima u njemu.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala lijepa... sto vam se najvise svidja u reportazi...sto biste promijenili?

      Izbriši