ponedjeljak, 1. srpnja 2013.

Giuseppe Garibaldi – revolucionar, rušitelj Papinske Države i otac moderne Italije


Još od početka srednjeg vijeka Italija je bila zona interesa raznih osvajača koji su sa sobom donosili različitu koncepciju društvenog života, političkog uređenja, običaja, navika, pa čak i različitu religijsku orijentaciju (npr. Ravenski egzarhat). U 19. st. na teritoriju današnje Italije postojao je niz državica: Pijemont, Toskana, Parma, Modena, Kraljevina Sicilija, Papinska Država, dok su područja Lombardije i Venecije bila pod austrijskom vlašću... Sve do druge polovice 19. st. Italija postoji samo kao ideja i san revolucionarnih i intelektualnih unionističkih krugova, a onda se pojavio Giuseppe Garibaldi.
 

Danas se većina povjesničara slaže da bez Garibaldijeve potpore ne bi bilo moguće ujedinjenje Italije jer kao darovit lider i čovjek iz naroda, puno je bolje od svojih suvremenika, primjerice Cavoura i Mazzinija, znao kako okupiti mase te krenuti u akciju.

Obični čovjek – „Junak dvaju svjetova“

Garibaldi je rođen u Nici 4. srpnja 1807. i u mladosti je bio mornar. Dok je služio vojni rok 1834. u mornarici Kraljevine Sardinije i Pijemonta, potpao je pod utjecaj predvodnika talijanskog nacionalizma imenjaka Giuseppea Mazzinija te postao pripadnikom društva Mlada Italija. Poslije neuspjele oružane pobune u Savoji 1834. osuđen je na smrtnu kaznu, ali je pobjegao u Južnu Ameriku gdje se borio za neovisnost Brazila.
Sudjelovao je i u Urugvajsko-argentinskom ratu. U početku je zapovijedao urugvajskom mornaricom, da bi kasnije postao zapovjednikom Talijanske legije u Montevideu. U tim borbama stekao je, za ono doba, zavidnu svjetsku slavu.
U domovinu se vratio u travnju 1848. kako bi pomogao u borbi za ujedinjenje Italije i u ratu protiv Austrije. Borbe protiv Austrijanaca u Milanu i protiv francuskih snaga kod Rima 1849. priskrbile su mu slavu i na „domaćem terenu“.
Unatoč slavi i početnim uspjesima, natjeran je na povlačenje kroz središnju Italiju i tada mu gine supruga Anita, inače njegov suborac. Poslije je došao u pomoć Veneciji s 4 000 dobrovoljaca, no monarhisti su ga uhitili i prognali. Tada je raspustio svoju vojsku i potražio utočište prvo u sjevernoj Africi, potom u Sjedinjenim Američkim Državama i Peruu.
Junak dvaju svjetova, kako su ga prozvali, nije se mogao vratiti u Italiju sve do 1854.

Ekspedicija tisuću dobrovoljaca

U ratu Pijemonta protiv Austrije 1854. Garibaldi je predvodio dobrovoljačke postrojbe koje zauzimaju mjesta Varese i Como. U svibnju 1860. izvodi svoj najveći pothvat i legendarni pohod: osvajanje Sicilije i Napulja. Ovoga puta nije imao vladinu potporu, ali premijer Cavour i kralj Victor Emmanuel II. nisu mogli proturječiti popularnom junaku.
S tisuću crvenih košulja, pripadnika dobrovoljačkih snaga, 6. svibnja ulazi u mjesto Marsala na Siciliji, a 11. svibnja se proglašava diktatorom Sicilije u ime kralja Emmanuela II. U bitci kod Clatafimija 30. svibnja 1860. njegove gerilske snage porazile su regularnu vojsku napuljskoga kralja, a poslije osvajanja Palerma, premijer Cavour odlučio je Garibaldiju pružiti tajnu pomoć.
Nakon osvajanja Sicilije prijelazi na kontinentalni dio Italije i 7. rujna 1860. trijumfalno ulazi u Napulj. Tada uvodi političke reforme, dijeli zemlju seljacima, ali umjesto proglašavanja republike, dobrovoljno ustupa vlast monarhistima u uvjerenju kako će Savojska dinastija ujediniti Italiju. Njegove su se nade izjalovile jer mu je vojska raspuštena, a on udaljen na otočić Caprera, ali ipak ne prestaje s borbom.

Slom Papinske Države

Konačno, nakon toliko godina i desetljeća želja za ujedinjenjem, godine 1861. Parlament je  svečano proglasio jedinstvo Italije, a izvan zajednice su ostale Papinska Država te Venecija. Papinska Država je bila trn u oku jer je, zapravo, novonastalu zajednicu dijelila na dva dijela, južni i sjeverni.
Godinu kasnije, 1862., Garibaldi je ponovno bio na čelu vojske. U dvama navratima, 1862. i 1867., pokušava zauzeti Rim i srušiti papinsku vlast. U prvom je pokušaju ranjen, a talijanska Vlada morala ga je zaustaviti u strahu od međunarodnih posljedica koje bi uslijedile nakon svrgavanja papinske vlasti jer je Papu štitila francuska vojska.  
Sudjelovao je i u Francusko-pruskom ratu (1870. - 1871.) kada predvodi skupinu dobrovoljaca, među kojima su bila i njegova dva sina.

Porazom Francuza na istočnoj fronti u sukobu s Prusima, francuski garnizon napušta Papu, a talijanski vojskovođa Garibaldi iskoristio je tu situaciju te sa svojim postrojbama upao 20. rujna 1870. u Rim i ubrzo ga uz neznatan otpor papinskih oružnika zauzeo.
Tadašnji papa blaženi Pio IX. povukao se u Apostolsku palaču u Vatikanu uz baziliku svetoga Petra i proglasio se uznikom. Zauzećem i uspostavom Rima kao glavnoga grada novoujedinjene Italije pod kraljem Viktorom Emanuelom II., prestala je postojati tisućljetna Papinska Država, a rimski biskup prestao je biti svjetovnim vladarom.
Istu sudbinu „uznika“ dijelili su i nasljednici pape Pija IX., rimski prvosvećenici: Leon XIII., Pio X. i Benedikt XV.
Garibaldi se u Rim se vraća 1871., a razočaran u dotadašnje političke spletke, proglasio se socijalistom. Preminuo je 2. lipnja 1882. u mjestu Caprera, na istoimenom otočiću u 75. godini života.

Lateranski ugovori i pape blaženici

Garibaldi je umro, ali je njegov čin rušenja Papinske Države imao dalekosežnije posljedice. Napetost koja je stvorena između papa – koji su imali ograničeno kretanje samo u Vatikanu – i građanskih talijanskih vlasti izrazito liberalnog, odnosno kasnije fašističkog i antikatoličkog usmjerenja, papa Pio XI. nastojao je normalizirati. Započeti su pregovori s kraljem i Vladom. Oni su uspješno završili potpisivanjem Lateranskih ugovora 11. veljače 1929.
Ugovor je potpisao državni tajnik kardinal Petar Gasparri, a u ime Kraljevine Italije predsjednik Vlade Benito Mussolini. Plod potpisivanja ugovora je stvaranje male, minijaturne, ali ipak samostalne države Grada Vatikana unutar grada Rima s pripadajućim ekstrateritorijalnim papinskim bazilikama u Rimu i izvan njega, te papinim ljetnikovcem Castel Gandolfo.
Lateranskim ugovorima stvorena je Vatikanska Država, a time je Katolička crkva i njezin vrhovni poglavar dobio slobodu kretanja i samostalnost djelovanja.
Tako je nakon skoro 60 godina statusa ni „na nebu ni na zemlji“ Katolička crkva dobila mali dio onoga što joj je Garibaldi silom uzeo.
Međutim, nije svako zlo za zlo. Promatrajući prošlost Crkve, zaključujemo kako je to povijest „svetaca i grješnika“. Dok su pape prije Garibaldija skupljali donacije za oružja, pokretali ratove, sudjelovali u određenim mutnim ovozemaljskim rabotama, od trenutka kada je – danas bismo rekli antikatolički i liberalni – Garibaldi vojno porazio snage Papinske Države i time praktično dokinuo moć Pape kao svjetovnoga vladara, svi odreda nasljednici sv. Petra bili su sveti ljudi. Od četvorice rimskih prvosvećenika, tri su blaženika i jedan svetac. Tako da s određene povijesne distance možemo zaključiti da je Garibaldi dokinuo recidive iz burne prošlosti europskog kontinenta, koji su se ogledali i u Papi kao svjetovnom vladaru te uveo, doduše na silu, Crkvu u novo doba.

O Garibaldiju ukratko

Garibaldi je bio borac za nacionalno oslobođenje i najveći junak ratova za ujedinjenje Italije. Bio je talentirani vojskovođa i vatreni nacionalni revolucionar, ali i osoba koja je 1870. vojno porazila snage Papinske Države i time praktično dokinuo moć svih budućih papa kao svjetovnih vladara.

Što je Risorgimento?

To je bio pokret za ujedinjenje Italije revolucionarnim putem u 19. st. Stvaranje Kraljevine Italije bio je rezultat napora talijanskih nacionalista i savojskih monarhista za nastanak ujedinjenog kraljevstva koje bi obuhvaćalo cijeli Apeninski poluotok. Dvije najistaknutije osobe ovog pokreta su Mazzini i Garibaldi. Tu su i oni konzervativniji - grof Cavour i Viktor Emanuel II. koji je postao prvim kraljem Ujedinjene Italije.

Nema komentara:

Objavi komentar