Mons. Stanislav Hočevar: Milanski edikt priznao je pravo svakoga čovjeka na slobodu savjesti i time je udaren temelj suvremene Europe

Diljem kršćanskoga svijeta, a pogotovu u Milanu i u Nišu, ove se godine svečano obilježava 1 700 godina od donošenja Milanskog edikta. Tim aktom proglašena je vjerska ravnopravnost i prestanak progona kršćana koji je trajao skoro 300 godina. Niš nije izabran slučajno jer je taj grad rodno mjesto Kostantina I. Velikog, rimskog cara, zahvaljujući kojem je kršćanstvo doživjelo procvat i prihvaćanje u tadašnjoj najmoćnijoj državi svijeta. U tom povodu, razgovarali smo s mons. Stanislavom Hočevarom, pastirom katoličke zajednice u Srbiji, a time i katolika u Nišu. 

Mons. Hočevar rođen je 1945. u selu Jelendol, župa Škocjan kod Novog Mesta u Sloveniji. Nakon završene osnovne škole pridružio se Don Boskovim salezijancima. Gimnaziju je pohađao u Križevcima i Rijeci, a potom je stupio u novicijat. Teologiju je studirao na Teološkom fakultetu u Ljubljani, a za svećenika je zaređen 1973. U dvama mandatima bio je predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Slovenije, a zatim dvije godine generalni tajnik ovoga tijela. Na svetkovinu Navještenja 25. ožujka 2000. bl. papa Ivan Pavao II. imenovao ga je za nadbiskupa koadjutora u Beogradu, a godinu poslije preuzima službu beogradskog nadbiskupa i metropolita. Magistrirao je na Teološkom fakultetu u Ljubljani 1979. S  njim smo razgovarali o značaju Milanskog edikta, ekumenizmu, kršćanstvu danas...

Poštovani mons. Hočevar, ove godine obilježavamo 1700 godina Milanskog edikta čija se obljetnica obilježava u Nišu. Recite nam iz današnje perspektive, ali i iz povijesne, koja je važnost tog događaja?

Kršćanstvo nije orijentirano samo i isključivo k budućem Kraljevstvu Nebeskom. Krist u nama već sada i ovdje ostvaruje preduvjete za buduće Kraljevstvo time što ga počinjemo živjeti i svjedočiti već u ovom svijetu. Sloboda, za koju nas Krist oslobodi, kako govori sv. Pavao (Gal 5,1), a to smo uzeli i za službeni slogan proslave obilježavanja Milanskog edikta u našoj nadbiskupiji, od trenutka Kristova dolaska među nas, djeluje u svakom kršćaninu i čini ga sposobnim živjeti i svjedočiti tu slobodu u svijetu bez straha. Upravo ta hrabrost svjedočenja, osvjedočena životima mnogih mučenika koji su bez straha, čvrstom vjerom sebe predavali u ruke neprijateljskih poganskih vlasti, uvjereni u sigurnost Božjih obećanja, zajamčenih u samome Kristu, dovelo je i do toga da je i sama ta poganska vlast Rimskog Carstva morala pokleknuti pred istinom križa i priznati kršćanima pravo na postojanje. Milanski edikt, iako je i donošenje tog dokumenta imalo svoju pretpovijest, prijelomna je točka u povijesti koja je i svojevrsno svjedočanstvo snage kršćanske vjere, snage samoga Krista koji djeluje u povijesti. Znak križa i glas koji je Konstantinu poručio: „U tom znaku ćeš pobijediti“, pred boj na Milvijskom mostu s Maksencijevim snagama, je više od političke pobjede označio duhovnu pobjedu Konstantina nad samim sobom, koja će svoj vrhunac doživjeti u času njegova krštenja, ali i duhovnu pobjedu Krista u svojim vjernima koji su slijedili svojeg Učitelja neustrašivo, šireći carstvo slobode koja im je darovana u Kristu i na zemaljsko carstvo. Milanski edikt je priznao naravno pravo svakoga čovjeka na slobodu savjesti i time je udaren temelj suvremene Europe i slobodnoga svijeta. Taj temelj je duboko kršćanski, no danas se čini da je ta ista Europa, koja svoje postojanje i sve što posjeduje duguje upravo kršćanskim vrjednotama, zanijekala svoje podrijetlo i počela gubiti i svoj vlastiti identitet. Ova obljetnica donošenja Milanskog edikta se čini posebno važnom jer dolazi u trenutku upravo te velike krize identiteta zapadnog društva koje zabacujući svoje korijene, počinje uzaludnu potragu za nekim novim identitetom, tražeći ga u postulatima ideologija i sebičnosti potrošačkog marketinga iza kojeg se krije usamljeno „ja“ današnjeg uplašenog čovjeka. Obilježavanje godišnjice Milanskog edikta je prilika koju ne smijemo propustiti, trebamo podsjetiti na izvor vrjednota koje živimo i koje nam daju život.

Moderni čovjek je možda izgubio osjećaj za duhovne vrijednosti i ponovno treba otkriti Boga, međutim ideja o pripadnosti zapadnog čovjeka kršćanskoj civilizaciji sve više dobiva na značaju. Kakvu ulogu u tomu ima Milanski edikt?

Ne bih rekao da je izgubio osjećaj za duhovne vrijednosti, nego možda prije gdje i kako ih živjeti. Danas je, prije svega, prisutna kriza poimanja Crkve, značaja Tijela Kristova. Nametnuti sekularni individualizam se prikazuje kao ideal prave slobode. Slobode koja čovjeka „oslobađa“ stega koje ga vezuju za drugoga čovjeka, za zajednicu, dajući mu privid apsolutne slobode u izoliranosti vlastitoga ja. No, vidimo da je, posebno u zapadnim društvima, ideal socijalne pravde i jednakoga prava za sve itekako razvijen i razvija se. Možda čak do pretjerivanja koje se ogleda i u slobodama koje ta društva žele dati i u stvarima koje teško narušavaju prirodni sklad i dignitet same osobe. To je, s druge strane, znak da i u tom modernom čovjeku itekako živi temeljni osjećaj – ljubav prema bližnjem i želja da se pomogne onima koji su u potrebi. Ipak, izgubivši osjećaj za Crkvu, za zajednicu svih ljudi, koja svoje počelo ima u Bogu, i u kome se jedino i može ostvariti istinska zajednica ljudi, i sama ta ljubav prema bližnjem polazi iz točke da je čovjek jedino mjerilo samome sebi, prepuštajući tog drugoga, komu se želi pomoći, izoliranosti njegove vlastite volje, i tako ga udaljava od većega dobra, života za i u zajednici, od samoga Boga, a time i od njegove prave vlastite naravi. Uporno inzistiranje Crkve na podsjećanju pripadnosti zapadne civilizacije kršćanstvu, hoće podsjetiti tog čovjeka na to odakle potječe i gdje mu je konačno odredište. Čovjek bez identiteta ili pogrešnog identiteta ne može znati svoj put ni smisao vlastita života. Zabacivši Boga, čovjek uvijek zabacuje upravo sebe sama, opredjeljujući se za život u tami vlastitih strahova, umjesto u svjetlu Kristove ljubavi. Milanski edikt nas može podsjetiti upravo na činjenicu da se životom u jedinstvu zajednice Crkve, svjedočenjem Krista, može pobijediti i ono što se čini nepobjedivim, da život pojedinca ima itekako veliku vrijednost jer može doprinijeti promjeni čak i ovoga svijeta, ali ne gledajući osobni interes, nego ugrađujući sebe kao malenog, ali nužnog dijela, u građevinu Crkve.

Povjesničari će reći kako je Milanskim ediktom Rimsko Carstvo postalo tolerantno prema kršćanima, međutim danas mnogi kažu kako su kršćani netolerantni (klasičan primjer je stav o pobačaju, manjinskim seksualnim skupinama i spominjanje srednjeg vijeka i inkvizicije). Možete li nam to objasniti?

Na to pitanje papa Franjo u svojoj prvoj enciklici Svjetlo vjere, koju smo mi upravo ovih dana objavili u prijevodu na srpski, lijepo odgovara. Istine vjere koje su usmjerene na izgrađivanje dobra u čovjeku, u lažnom svjetlu individualizma sekularne kulture, dobivaju obrise svoje suprotnosti. To lažno svjetlo sebičnosti čovjekova ja čini da se od crnog čini bijelo, od dobroga zlo, i obratno. Nastojanje na vrijednosti života, posebno onog nerođenog, na dignitetu osobe, na naravnom zakonu koji je Bog dao čovjeku, komu je vlastiti komoditet i nedodirljivost osobnog prostora jedino mjerilo i kut iz kojeg promatra svijet, se čini kao netolerantnost, nepoštivanje tog prostora od strane Crkve i kršćana. Crkva ne štiti svoje učenje, ona svojim učenjem štiti čovjeka – često od njega samog. Sloboda shvaćena kao sloboda od, a ne kao sloboda za, ne dopušta čovjeku da tako lako iziđe iz „udobnosti“ tamnice u koju se sam smjestio. Pa tako i pokušaj oslobođenja izgleda kao prijetnja jer čovjeka izvodi iz lažne sigurnosti zatvorenog prostora vlastita pogleda na svijet, na svjetlo koje osvjetljava svu čovjekovu egzistenciju dajući joj potpuni smisao. No, moramo također razlikovati pitanja. Jedno je predbacivanje crkvenom učenju o čemu sam upravo govorio, a drugo o stvarima koje su se događale u povijesti. Crkva se sastoji od grješnika i svetaca. Često su prvi nastupali u ime Crkve čineći djela koja nisu imala ništa ili vrlo malo s kršćanstvom. Papa Ivan Pavao II. je zatražio oprost za sve ono zlo što su članovi Crkve kroz povijest činili. Pa ipak, mora se reći bez opravdanja zlih djela da se ona uvijek moraju promatrati i kroz povijesni kontekst u kojem su se odigravala ako želimo biti objektivni i pravedni. Optužbe kojima je cilj urušiti integritet Crkve više govore o onima koji te optužbe iznose, nego o samoj Crkvi. Njima nije cilj razjašnjavanjem povijesnih uvjeta povećati dobro u Crkvi – a time i u svijetu, nego jednostavno i jedino napasti Crkvu.

Patrijarh srpski Irinej je rekao kako je obljetnica Milanskog edikta izvrsna prilika da se okrene nova stranica u odnosima među kršćanskim Crkvama. Kakva je ekumenska mogućnost prigodom obilježavanja ove velike obljetnice?

Ova intuicija Njegove svetosti je velika i vrlo značajna, ali se nije dovoljno utjelovila. Zašto? Prije svega jer je pitanje nadasve kompleksno, a mi nismo mogli sagledati zajedno velika pitanja, niti teoretsko, niti praktično: npr. pitanje tzv. sabornosti, sinodalnosti, koncilijarnosti, odnosa između opće i mjesne Crkve, pitanje primata, kao i pitanje ekumenizma i međuvjerskog dijaloga. U Crkvi se rađaju velike intuicije, ali nismo zajedno „stvorili mehanizam“ za realizaciju. Kako, npr., savršeno usuglasiti „sabornosti“ i „profetizme"?; kako na nekoj regionalnoj razini „usuglasiti“ refleksiju biskupskih konferencija i patrijarhata?

Svakako je u ovoj jubilarnoj godini napravljeno više ekumenskih koraka. Zato se „Niš“ ne smije završiti „Nišem“.

Hodočašće katolika predvodi Papin delegat, nadbiskup Milana kardinal Angelo Scola, pastir izvanredne duhovne kulture i odličan „most“ između krajeva rođenja Konstantina Velikog i mjesta donošenja edikta. Kakav odjek dolazak mons. Scole ima među katoličkim i pravoslavnim vjernicima u Srbiji.

Svi se bez ikakve sumnje jako radujemo dolasku posebnog Papina izaslanika kardinala Angela Scole. Ali treba svakako naglasiti da iz same civilizacijske stvarnosti Srbije „vrije“ čežnja po Papinom dolasku. Kamo god se „okrenem“, čujem taj glas. Ali „proročka“ snaga kršćanstva zbog tolikih „stereotipa“ prošlosti još nije mogla izići na površinu.

Zato je dolazak Papina izaslanika od velikog povijesnog realizma.

Jubilej izaziva najvažnija pitanja za našu civilizaciju. Jedno je pitanje slobode uopće, a drugo pitanje slobode ispovijedanja vjere. Kakva je danas situacija sa slobodama ispovijedanja vjere u svijetu te pomirenja i suradnje među narodima?

Svijet je, kako se često čuje, postao „globalno selo“. Povezanost i međusobna komunikacija su dostigli takvu razinu koja je bila neslućena u povijesti. Skoro da ne postoji više niti jedan kutak svijeta koji je ostao u izolaciji. To čini da se i ideali ljudske slobode šire slobodnije i brže nego ikada u povijesti. Pa ipak, čovjek ostaje čovjek, sa svim svojim manama i dobrim stranama. Borba dobra i zla se i danas nastavlja u svijetu i čini da se ugrožavaju slobode pojedinaca ili čak i cijelih skupina ili naroda, pa tako i Crkava i vjerskih zajednica. No, čini mi se da je upravo ta povezanost cijeloga svijeta u jedno doprinijela da se barem umanji ugrožavanje sloboda jer se oči cijeloga svijeta danas vrlo brzo i lako mogu usmjeriti u točku gdje se ono događa. Ta povezanost, s druge strane, daje snažno svjedočanstvo o tomu da smo jedno i da ne možemo jedni bez drugih. Pogled na planet iz kozmosa, kojeg često možemo promatrati, a koji je i sam znak jedinstva i zajedničkog napora svega čovječanstva oličenog u zajedničkom djelu na polju znanosti i tehnologije, možda je jedan od najsnažnijih podsjetnika na nužnost okrenutosti jednih k drugima. U mjeri u kojoj prihvaćamo druge, na prvom mjestu kao pojedinci pa onda i kao pripadnici cijelih naroda, i mir i pomirenje u svijetu se može širiti.

Gdje je kršćanstvo danas i kakva je njegova budućnost?

Kršćanstvo je tu, jer je Krist među nama, jučer, danas i sutra! Svako vrijeme ima svoje brige, teškoće, zamke, pa tako i kršćanstvo, idući za Isusom u vrjemenu, u svakom vrjemenu nalazi odgovore za pitanja koja se stavljaju pred njega. Budućnost mu je Kraljevstvo nebesko jer je to Očeva volja. Obećanje Kristovo da nas neće nadvladati ni „vrata paklena“, i danas daje Crkvi sigurnost čvrstog stajanja u vjeri, oličenog u pobožnom, a često i herojskom životu i svjedočenju mnogih sinova i kćeri Crkve po svem svijetu. Budućnost kršćanstva je, dakle, u osobama, u kršćanima. Hodočastimo u Niš upravo zato da bismo bili „nosioci nade“ koja, pak, ne posramljuje.

Neki će reći kako su kršćani opet, 1700 godina nakon edikta, diskriminirani u Europi, kolijevci kršćanske civilizacije, zahvaljujući brojnim antikršćanskim zakonima,  galopirajućem relativizmu i vjerskoj indiferentnosti. Možete li komentirati tu tvrdnju, postoje li kršćanofobi?

 To je, svakako, jedno od pitanja koje se postavlja Crkvi u našem vremenu i koje traži hitan odgovor. Ne vjerujem u postojanje kršćanofoba, kako ste rekli, ali ono što je zasigurno problem, jest indiferentnost kršćana. Crkva od II. vatikanskog koncila poziva na novu evangelizaciju, no izgleda da još uvijek ne nalazimo pravi odgovor kako ju provesti na najbolji način. Zapadna društva nisu skoro nimalo promijenila odnos vjernika i nevjernika. I danas broj vjernika daleko nadmašuje broj onih koji u Boga ne vjeruju – to znači da postoji potencijal za promjene, za navještaj evanđelja. S druge strane, u velikom broju zapadnih zemalja, gdje katolici čine većinu, izglasavaju se ipak, ne bih rekao antikršćanski zakoni, nego prije zakoni suprotni kršćanskom učenju, zapravo – zakoni protivni „zdravoj pameti“, protiv logike. Svaki je, naime, grijeh anti-logičan. Za to su krivi  upravo sami kršćani koji su postali podijeljeni na kršćane kada su u crkvi (zgradi) a na poslanike političkih stranki kada su u parlamentima. Potrebno je ponovo integrirati kršćanina današnjice u jednu osobu – kršćanina koji je svuda i uvijek na prvom mjestu samo kršćanin. Svakako, to je i poziv Crkvi da uvijek sve jače i aktivnije naviješta Krista Uskrsloga, svjedočeći vječne vrijednosti koje su uvijek aktualne i mogu donijeti promjene već ovdje i sada. U svijetu današnjice, kojemu je praktičnost jedno od glavnih mjerila vrijednosti, Crkva itekako ima što ponuditi. To mi kršćani moramo ponovno sebi posvjedočiti kako bismo mogli i drugima svjedočiti snagu Kristovu.

Kako živi Katolička crkva u Srbiji u vrijeme priprema za obilježavanja obljetnice Milanskog edikta?

Tu ću biti vrlo kratak. Tako velika različitost među nama i nedostatak jakih povijesnih iskustava kao potrebnih struktura, postavlja nam mnoga pitanja. Ali, žarka molitva i snaga duhovnosti nas čini mirnima u radosnom iščekivanju susreta.

Imate li neku poruku hodočasnicima u Niš...?

Da, imam! Da svestrano osluškuju što Sveti Duh govori svojoj Crkvi sada i ovdje! Da ne zanemare kairos – „vrijeme milosti“! Da nadiđu pesimizam s jakom vjerom u snagu Duha i u snagu Crkve: koja sve okuplja.