srijeda, 3. prosinca 2014.

Mr. Ivan Del Vechio, veleposlanik Republike Hrvatske u BiH: Ne postoje granice koje mogu podijeliti zajedničku kulturu, identitet i povijesna događanja


Mnogi će reći kako je posao diplomata iznimno lagan, a uz to se i besplatno putuje. Saznaje se mnogo o drugim kulturama te se upoznaje mnoštvo ljudi od kojih su većina poznati, utjecajni i zanimljivi. To su određene prednosti koje obični ljudi na prvi pogled vide, međutim biti veleposlanik je mnogo, mnogo više, a posao i nije toliko lagan kako se ponekad misli. Početkom listopada Republika Hrvatska je poslala novog izvanrednog i opunomoćenog veleposlanika u Bosni i Hercegovini. Riječ je o mr. sc. Ivanu Del Vechiju rođenom 1950. u Požegi. Novi veleposlanik u BiH je otac dvoje djece, koji govori njemački, engleski, poljski i ruski, a bio je veleposlanik u Izraelu i Poljskoj.


Gosp. Del Vechio je diplomirao strojarstvo na Fakultetu tehničkih znanosti u Rijeci te magistrirao management na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, a od 1991. sudjelovao je u Domovinskom ratu u 123. požeškoj brigadi s činom brigadira, te je za svoje zalaganje dobio nekoliko odlikovanja.
Predavač je na Diplomatskoj akademiji MVP-a te Ratnoj školi Ban Josip Jelačić, a potvrda njegova angažmana u diplomatskim misijama došla je u vidu odlikovanja na državnoj i regionalnoj razini za promicanje gospodarske suradnje između Hrvatske i Republike Poljske.
S njim smo razgovarali za Božić 2013 o njegovu doživljaju današnje BiH za koju se često kaže kako ima komplicirano unutarnje uređenje, o vezama Hrvata u BiH i Hrvatskoj, te životu u diplomatskom zvanju.

Vaša ekscelencijo, tek ste stigli u BiH i preuzeli ste diplomatsko predstavništvo Hrvatske u BiH. Kakvi su Vaši prvi dojmovi?

Moj veleposlanički mandat u Sarajevu započeo je vrlo dinamično, posjetom hrvatskog premijera Zorana Milanovića, a zatim i predsjednika Hrvatskoga sabora Josipa Leke, što su bile izvrsne prilike i vrlo korisne za učinkovito obavljanje mojih dužnosti. Osim toga, do sada sam imao prilike susresti se s čelnicima BiH, kako na državnoj, tako i na entitetskim i županijskim razinama, kao i s gospodarstvenicima, a naravno i s mojim kolegama diplomatima. Ovo je vrlo zahtjevna diplomatska destinacija, no to i jest zanimljiva strana ovog posla: suočiti se s izazovima i riješiti ih u korist svih zainteresiranih strana.

Kakvi su danas odnosi između Republike Hrvatske i BiH?

Bilateralni odnosi između naših dviju zemalja su vrlo dobri, bez obzira na činjenicu što imamo i neka otvorena pitanja. Međutim, ta otvorena pitanja nisu prepreka našoj suradnji i rekao bih da su među susjedima i uobičajena. No, važno je da otvoreno razgovaramo, da imamo kontinuirani dijalog i dobru atmosferu, a na taj ćemo način doći i do obostrano prihvatljivih rješenja.

Nije tajna kako BiH ima složeno, a mogli bismo reći i komplicirano unutarnje državno uređenje. U odnosu na poznavanje te činjenice, možete li pretpostaviti kakav Vas posao ovdje očekuje u budućnosti?

Posao stranog veleposlanika nije baviti se unutarnjim državnim uređenjem države primateljice, bez obzira je li ono jednostavno ili komplicirano. Iako je, u pravu ste, struktura komplicirana, onda to utječe i na moj posao, u smislu da, primjerice, dogovaranje tema ili projekata na kojima ćemo surađivati treba obaviti na više razina, što produžava postupak i samim time skraćuje učinkovitost procesa.
Ali s obzirom da smo susjedi, da govorimo istim jezikom, da imamo vrlo sličnu strukturu gospodarstva, da ne nabrajam dalje naše sličnosti, uvjeren sam da me očekuje izazovan posao koji će na kraju donijeti uspjeh i rezultat u korist obiju zemalja.

Po medijima se različito prikazuje položaj Hrvata u BiH, od kukanja do idealiziranja. Kako ste Vi doživjeli položaj Hrvata u BiH?

Ne postoji jednodimenzionalna slika o položaju Hrvata u BiH. Gospodarska situacija, pa onda i standard života Hrvata nije isti u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, i nije ista situacija u Hercegovini i u Središnjoj Bosni ili Posavini.
No, postoji nešto što sam primijetio i što je svugdje u BiH isto, a to je osjećaj neravnopravnosti, odnosno nemogućnost da Hrvati kao jedan od triju konstitutivnih i jednakopravnih naroda sudjeluju u kreiranju i donošenju odluka na svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini.

BiH čine dva entiteta, deset županija i Distrikt Brčko, tri konstitutivna naroda… Ima li ovako uređena država dugoročnu perspektivu, i u kojem bi pravcu mogle ići ustavne promjene o kojima se konstantno govori?

Ukoliko svi politički akteri u BiH žele modernu, demokratsku, prosperitetnu i europsku BiH, onda i ustavna reforma mora biti provedena u skladu s tim načelima. Što znači da političko uređenje mora osigurati institucionalnu jednakopravnost i političku participaciju svih triju konstitutivnih naroda, i u tom smjeru trebaju ići ustavne promjene.
Smatram dobrim što je o tom pitanju postignut konsenzus među najjačim hrvatskim političkim strankama, a vrlo je važno da svi akteri političke scene, i domaće i međunarodne, uvažavaju činjenicu da su Hrvati, kao najmalobrojniji narod, dio rješenja te da je stabilna BiH ključna za stabilnost regije.

U intervjuu za banjolučke Nezavisne novine veleposlanik Ruske Federacije u BiH Aleksandar Bocan Harčenko u samo nekoliko rečenica dijagnosticirao je sadašnje političko stanje u BiH i žarište svih problema: „Najveći dio problema u BiH je odnos u Federaciji BiH između Hrvata i Bošnjaka, a samo rješenje koje uvažava jednakopravnost Hrvata može biti trajno.“ Je li se moglo očekivati da ovakva izjava dođe iz ruskog Veleposlanstva?

Ključnim smatram jasan stav hrvatske državne politike koji kaže da je cjelovitost BiH, s njezinim demokratskim unutarnjim uređenjem, od vitalnog državnog interesa za Republiku Hrvatsku, a toga neće biti bez jednakopravne pozicije svih triju konstitutivnih naroda.

Za vrijeme posjeta pape Benedikta XVI. Zagrebu vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić je stavljen među „strane biskupe“… Još uvijek se mogu čuti glasovi u BiH i Hrvatskoj koji kažu da su Hrvati u ovim dvjema državama zapravo dva različita naroda. Kako Vi komentirate to?

Nije na meni da komentiram protokol i raspored vjerskih velikodostojnika tijekom pastoralnog posjeta. Što se tiče ovih, kako vi kažete, glasova da su Hrvati u Hrvatskoj i Hrvati u BiH dva različita naroda, to naprosto nije istina. Uostalom, i hrvatski Ustav govori o „dijelovima hrvatskoga naroda u drugim državama“ kojima se jamči osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske. Također, Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske utemeljen je da bi pomagao i brinuo se za Hrvate izvan Hrvatske.

Što mislite jesu li dovoljno čvrste veze među Hrvatima u ovim dvjema državama?

Veze između Hrvata u ovim dvjema državama čvrste su i neupitne. Ne postoje granice koje mogu podijeliti zajedničku kulturu, identitet, povijesna događanja pa i gospodarsku povezanost, a Hrvati sada mogu biti i jedna vrsta motora europskih integracija u BiH, čime pridonose i stabilnosti BiH, ali i Hrvatske i cijele regije, pa ako hoćete i EU-a.

Na koji je način ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju utjecao na odnose između Hrvatske i BiH, a posebice na odnose Hrvatske prema Hrvatima u BiH? Ima li Hrvatska snage biti vođom regije?

Ulaskom u EU Hrvatska nije izišla iz regije, niti joj je okrenula leđa, upravo suprotno, postali smo njezin promicatelj i zagovornik unutar institucija EU-a. BiH se, kao naš prvi susjed, našim ulaskom i fizički približila Uniji, i to su potencijali koje zajednički možemo iskoristiti. Hrvatska želi biti partner BiH na njezinu putu u EU i NATO jer imamo iskustvo i znanje koje je primjenjivo i u ovdašnjim uvjetima zbog jezika, naslijeđa, mentaliteta i zajedničkih interesa. Što se tiče Hrvata, kao što sam već rekao, oni imaju ogromnu priliku biti veza između EU-a i BiH, a to će biti na korist i Hrvatske i Hrvata i BiH, a i samog EU-a.

Mnogo je onih koji su tijekom posljednjega rata iz BiH izbjegli i otišli u Hrvatsku. Ima li smisla još uvijek ih pozivati na povratak budući da su tamo osnovali obitelji, zaposlili se i, takoreći, skrasili?

Svi imaju pravo na povratak, a naša je obveza zajedno s vlastima u Bosni i Hercegovini, i uz pomoć međunarodne zajednice, osigurati pretpostavke da se to i dogodi. A osnovne pretpostavke za povratak izbjeglih su, prije svega, sigurnost i gospodarski prosperitet.

Crkva u životu bh. Hrvata i danas, kao i u ratu, ima važno mjesto. Kako gledate na ulogu Crkve u BiH?

Neprocjenjiva je vrijednost i uloga Katoličke crkve koja na ovim prostorima egzistira već 13. stoljeća. Njezinu važnost potvrdio je Vatikan kada je 1992. priznao BiH, kao i imenovanje nadbiskupa Vinka Puljića kardinalom Vrhbosanske nadbiskupije 1994. godine.
Dopustite mi da, kada je riječ o ulozi Katoličke crkve u BiH, citiram bl. papu Ivana Pavla II. za vrijeme njegova posjeta Sarajevu kada je rekao: „Neka ljubav koja vlada među vama bude primjer svećenicima koji vam pomažu, vjernicima koji na vas gledaju kao na prosvijetljene vođe, i svim ljudima dobre volje koji nerijetko u vašim riječima i u vama kao biskupu traže poticaj za izgradnju društva koje će biti uistinu nadahnuto na vrijednostima mira, sloge i pravde.“

Djelovali ste kao veleposlanik u Poljskoj i Izraelu... Što Hrvati u BiH mogu naučiti od tih dviju zemalja?

Poljska je dobar primjer za sve zemlje koje su prošle tešku tranziciju iz komunizma u društvo tržišne ekonomije, ogromnog napretka postignutog na svim područjima života svojih građana u relativno kratku vremenu. Presudnu ulogu na tom putu imao je ulazak te zemlje u NATO i EU. Izrael je zemlja koja je vrlo zanimljiva, ali na drukčiji način. To je mjesto gdje su rođene tri najjače monoteističke religije današnjeg svijeta. To je biblijska Sveta zemlja na koju pravo polažu dva naroda i, nažalost, ni do danas nije nađeno rješenje koje bi donijelo održivi mir i stabilnost.

Diplomatski život je, barem prema onomu što mi izvana možemo vidjeti, težak: morate često biti daleko od rodnoga kraja, u kontaktu s različitim ljudima. Kako proslavljate blagdane s obzirom na Vaš posao, i koliko Vam obitelj pruža potporu u životu?

Posao diplomata je vrlo zahtjevan, ali zanimljiv i izazovan. Upoznajete ljude, običaje, različite filozofije života. Najvažnije je iznalaženje i razvijanje zajedničkih područja suradnje domovine i zemlje primateljice. A za blagdane, ako je to moguće, blagodat je biti u domovini u krugu obitelj, a ako ne, blagdane proslavljamo tamo gdje se trenutačno nalazimo, i to može biti vrlo lijepo. Tako će mi zauvijek ostati u pamćenju polnoćka u Betlehemu.

Nema komentara:

Objavi komentar