srijeda, 8. srpnja 2015.

Zdrav k'o drijen, lijep k'o Drijenča



Otprilike 25 kilometara sjeveroistočno od Tuzle na bezimenim obroncima planine Majevice smještena je mala i mlada župa Drijenča koja ima tristotinjak katoličkih vjernika. Zasigurno većina ljudi u BiH nikad nisu ni čuli, a kamoli bili u tom mjestu koji okupan sunčevim zrakama odiše veličanstvenom prirodnom ljepotom, zelenilom, životinjskim svijetom, čistoćom, mirom i tišinom... 
 

Kad smo nakon mukotrpne vožnje ugledali lijepu i ponosnu župnu crkvu koja s tornjem od skoro 30 metara dominira čitavim krajem shvatili smo zašto redakcija obnovljenog Katoličkog tjednika u razdoblju od 12 godina nikada nije bila u ovoj župi. Izuzetno je zabačena i nepristupačna, no krenimo redom...

Drijenča na kraju svijeta?

Nakon dva sata vožnje od Sarajeva do tuzlanskog kraja te nekoliko sati truckanja po lokalnim makadamima i „kozjim stazama“ zaključili smo da je do Drijenče doslovce nemoguće doći bez solidnog automobila te dobrog poznavatelja čitavog kraja. Kako smo saznali u razgovoru s mještanima, do nje vode dva podjednako loša puta: jedan preko Brežaka i Obodnice, a drugi preko Doknja. No, čak ni autoput ne bi bio ugodan kad bi se na njemu izmjerilo neugodnih 36° stupnjeva.
Budući smo ka Drijenči išli iz pravca Dragunje mi smo izabrali put preko Doknja, ili je igrom slučaja on izabrao nas. Nisu nas pokolebali savjeti dragunjskog župnika vlč. Perice Majića koji nas je nagovarao da odustanemo zbog nepoznavanja terena te mnogo aktiviranih klizišta kojima vrvi ovaj kraj nakon obilnih svibanjskih kiša. Ipak smo krenuli ka našem odredištu i nismo odgodili put. Znali smo da ako sad ne uspijemo vjerojatno nećemo pokušavati zadugo. Svoju pomoć telefonom nije mogao uputiti ni župnik u Drijenči fra Juro Aščić jer je to jednostavno nemoguće. Tu morate živjeti jedno vrijeme, a teren se mora poznavati i nema druge.

Osim prijetnje klizišta i odrona postojala je mogućnost da mnogo vremena izgubimo u pogrešnim skretanjima te slijepim ulicama koje naravno nisu obilježene... I mjesni žitelji su nas upozoravali kako nećemo uspjeti izaći „gore“ u običnom putničkom automobilu. „Puknut će vam guma, zaglavit ćete se negdje, pokvarit će se kola, pogrešno ćete skrenuti“, govorilo nam je i staro i mlado...
Unatoč tomu, u nama je proradio inat te potreba ispunjenja dogovora kako ćemo dva dana prije proslave sv. Ante Padovanskog konačno doći u župu Drijenča čiji je taj svetac i zaštitnik.
Nakon desetak kilometara muke po strogom makadamu, koji je samo na kratkoj dionici asfaltiran, ali s ožiljcima od klizišta ipak smo ugledali ploču koja nam želi dobrodošlicu u Drijenču.
I imali smo što vidjeti. Baš, kako neki umjetnik reče, kao da je netko zažmirio i nasumice po sjeveroistočnim obroncima Majevice rasuo dvjestotinjak kuća raspoređenih u deset zaselaka koji čine župu. Kao šlag na tortu dolazi činjenica da je crkva skoro u središtu tih kuća.

Došli na odredište jesmo, ali smo župniku zakasnili više od tri sata u odnosu na prvobitni dogovor. Na mapi mjesne crkve župa se nalazi tik uz magistralnu cestu, ali nas nitko nije upozorio na lošu putnu infrastrukturu. Tko zna čeka li nas župnik još? Spomenuo je kako mora ići u nabavku jer se sprema za proslavu patrona...

Veličanstven put križa

Ugledavši toranj crkve koji izbija iz svekolikog zelenila zamijetili smo lijep put križa s
14 postaja-kapelica koje je projektirao arhitekt Juro Pranjić. Postaje su našle svoje mjesto duž asfaltirane prometnice koja gradi sponu između crkve i groblja i tako simbolično povezuju žive i mrtve župljane, ali i simbolizira životni put čovjeka, od krštenja do smrti.
Zahvaljujući postajama križnog puta, kako nam je kasnije rečeno, Drijenča postaje i hodočasničko mjesto za katolike tuzlanskoga kraja.

Spuštajući se bojažljivo niz kalvariju, tražeći pogodnu poziciju za fotografiranje krajolika i crkve ugledali smo nesvakidašnju scenu. Nezainteresirana srna je lagano hodala asfaltom te valjda tražila kakvo busenje na njegovim krajevima. Uplašena radom motora i našim koracima konačno se izgubila u nepreglednom zelenilu koje počinje tamo gdje prestane asfalt. Kasnije smo saznali kako je čitav kraj „lovački nastrojen“ te njeguje tu tradiciju. Srneći fond je skoro bio uništen, ali je višegodišnjim lovostajem broj divljači doveden u normalne okvire.

Nema mnogo mladih

Unatoč našem velikom kašnjenju fra Juro nas je sačekao, lijepo ugostio i odgovarao na naša pitanja o župi. Prema njegovim riječima osim velike zabačenosti Drijenča ne krije neku posebnost, obična je to bosanska župa sa 120 obitelji koja zbog više desetljeća iseljavanja, rata i poraća ima malo vjernika ali jaku dijasporu.
„Imamo 310 vjernika, 7 krizmanika, nekoliko ministranata, ali nažalost ove godine nismo imali prvopričesnika jer nema djece te uzrasti“, rekao nam je fra Juro statističke podatke koji su nam ukratko objasnili kakva je situacija za katolike ove župe. Inače, postoji samo petero djece koja još nisu uzrasta za polazak u školu i to su budući prvopričesnici. Unatoč svemu župa je dala nekoliko duhovnih zvanja, što svećenika, što časnih sestara. Zanimljivo je reći kako je teritorij župe stopostotno katolički, a samo dijelovi graniče s bošnjačkim selima.
Narod je pretežno starački pa ljudi žive od pomoći djece, mirovina te se bave zemljoradnjom koliko im to zdravlje dozvoljava. Zbog obilnih kiša u svibnju aktiviralo se nekoliko klizišta koja su, osim putova, uništila jednu kuću a nekoliko ih oštetila.

A kad je izgrađena crkva?

Nakon razgovora u župnom uredu obišli smo crkvu i „okućnicu“. U dvorištu se nalazi kip sv. Ante urađen u hrastu koji je od vremenskih nepogoda zaštićen staklenom instalacijom. Okrenut je prema igralištu gdje se održavaju, osim sportskih, razne župne aktivnosti...
Na mjestu današnje crkve nekoć se nalazila drvena kapelica sa zvonikom, također na drvenim stupovima. Spominje se kako je ova kapela sagrađena kad je donesen drveni kip sv. Ante, ali su datumi i godine izgubljeni u povijesti. Međutim, pouzdano se zna da je podignuta krajem osmanske vladavine.
Zanimljivo je spomenuti kako se tik uz crkvu nalazila osnovna škola koja datira još od prije Drugog svjetskog rata. Nažalost njezina školska zvona više se ne oglašavaju, a zdanje sada stoji prazno...
Zalaganjem brežačkog župnika izgrađena je 1969. na mjestu stare kapelice zidana crkva također sa zvonikom koja je služila kao filijalna crkva. Budući je ona bila oštećena u posljednjem ratu, zahvaljujući ponajprije nekadašnjem župniku fra Marku Kobašu, koji je bio pokretač gotovo svega pozitivnog što se u Drijenči događalo za vrijeme njegove 12-godišnje pastoralne brige, u rekordnom roku od 1997. do 1999. zablistala je nova župna crkva dimenzija 24x12x8 metara.
Tako je na mjestu gdje je nekoć bila stara, u ratu stradala crkvica, iznikla nova za koju je projekt izradio tuzlanski arhitekt Pranjić, a sredstva za gradnju najvećim dijelom dar su Drijenčana, uglavnom onih zaposlenih u inozemstvu.
Ipak, oni koji su Drijenču napustili nisu je zaboravili, nego čine sve kako bi se popravilo ono što je ratom uništeno i napravilo ono što nikada, stjecajem različitih okolnosti, nije ni bilo napravljeno.

Vrijedna umjetnička kolekcija

Prema riječima našeg sugovornika fra Jure koji u Drijenči pastoralno djeluje nekoliko godina, prijašnji župnik fra Marko je za uređenje unutrašnjosti crkve angažirao eminentne hrvatske umjetnike: Đuru Sedera, Milu Blaževića i Blaženku Salavardu... Tako je čudesni spoj umjetničkog, religioznog i lijepog ostvaren u ovoj crkvi udaljenoj od većine očiju.
Na prozorskim otvorima u apsidi crkve postavljena su dva vitraja akademskog slikara Sedera: sv. Franjo i sv. Anto (300x100 cm). Između njih svoje mjesto nalazi križ (260x210 cm, korpus 215x115 cm) izrađen u drvetu, rad akademskog kipara Blaževića. Zasigurno ovaj križ spada u najbolja umjetnička rješenja sakralne umjetničke tematike na našim prostorima. Sam Raspeti nije prikazan na realističan način, ali ipak njegovo tijelo je u grču i boli, ali svijetu pokazuje poniznost, strpljivost i mirnoću... Sve ono što treba današnjem čovjeku.

Salavarda je na zidnim plohama ispred prezbiterija, lijevo i desno izradila dva mozaika u umjetnom kamenu s motivima Uskrsnuća i Krštenja na Jordanu (300x175 cm). Ista umjetnica je u mozaiku napravila i 14 postaja križnog puta. Premda su postaje svojim formatom „čudno male“ umjetnica ih je ipak svojom izvedbom učinila posebnim.

Tko su „listari“?

Zanimljivo je spomenuti kako se u župi inače njeguju uobičajene pobožnosti kao što su pobožnost križnost puta, pobožnosti sv. Anti, mlade nedjelje, svibanjske pobožnosti... Uz opći blagoslov polja koji se obavlja o blagdanu sv. Marka postoji specifični blagoslov polja, kako to Drijenčani vole nazvati, listari, koji se vrši uz Spasovo, kada počinje listati šuma pa mu je odatle vjerojatno došlo ime. Čini se kako je to jedna od posebnosti ove župe.
Blagoslov započinje na groblju molitvom koju predvodi svećenik, a zatim procesija formirana od muškaraca starije i srednje dobi koji mogu pješačiti, s ukrašenim križem što ga nose neoženjeni, svake godine iz drugog zaseoka, kreće se prema rubnim dijelovima sela. Putem se moli krunica do prve postaje, odnosno kako su je zvali križišta ili križare koja se nalazi na njivi iza sela gdje netko od sudionika čini velikim križem znak križa na sve četiri strane svijeta izgovarajući: „Od kuge, gladi, zla vremena oslobodi nas Gospodine“. Križišta su se obilježavala tako što su u drveće urezivani križevi koji su se ispunjavali voskom kako bi ostali kao znak da su tuda prošli listari...
U ovom pohodu svake godine sudjeluje od 20 do 50 muškaraca, ovisno o njihovu zdravstvenom stanju jer treba prijeći ukupno 42 kilometra. Pouzdano se zna da je 1987. sudjelovalo najviše listara, njih 58. Tradicionalno se križ čuva u obitelji Kešina.

Zapostavljena nekoć i danas

Kako smo saznali kroz razgovor treba naglasiti da je Drijenča za vrijeme bivše Jugoslavije bila zapostavljena što je rezultiralo lošom infrastrukturom i iseljavanjem Hrvata. U sastavu općine Lopare, Drijenča je bila jedino hrvatsko selo. Bilo je nemoguće ostvariti napredak pa je veliki dio radno sposobne populacije odlučio potražiti bolji život izvan granica domovine, najčešće u zemljama zapadne Europe. U ratu je Drijenča bila crta razdvajanja i obrambeni zid iza kojega je stajala Tuzla koju bi bilo gotovo nemoguće obraniti ukoliko bi ta bojišnica bila probijena. Stoga je gotovo svo vrijeme bila na udaru i pretrpjela poprilična razaranja, a sedmorica Drijenčana – vojnika su živote dali za obranu. Civilnih žrtava, nasreću, nije bilo.

Nakon rata Drijenča je pripala općini Čelić, opet kao jedino katoličko i hrvatsko selo, a njezin položaj ni sada nije puno bolji od onog predratnog. To je potaknulo novi val iseljavanja, posebno stanovništva mlađe dobi. Tako je u župi od 1 984 vjernika, koliko ih je bilo prema popisu iz 1991., ostalo manje od šestine, a i taj se broj iz dana u dan smanjuje, kako zbog novih iseljavanja tako i zbog većeg broja umrlih nego rođenih.
Nakon obilaska unutrašnjosti župne crkve i spomenika ubijenim i poginulim Drijenčanima iz dva protekla rata koji se nalaze nedaleko ispred crkve završili smo posjet ovoj jedinstvenoj župi. Nekoć su u Drijenči živjele obitelji i s po 13 djece, dok je sadašnji prosjek 1 ili 2 djece po obitelji. Teški uvjeti na ovim prostorima i višedesetljetno zapostavljanje ovoga kraja, nažalost, rezultiraju ne samo nestajanjem mlađeg naraštaja i slabim natalitetom, nego uvjetuju i gotovo neznatan broj povrataka onih koji su ranije otišli u inozemstvo gdje su stekli mirovine. Uistinu, šteta za župu koju krase brojne prirodne ljepote i pogodnosti.

Mlada župa nastala odvajanjem od Brešaka

Župa Drijenča je osnovana 1986. odjeljenjem pojedinih područja od župe Breške. Kao župna crkva služila je ranija područna crkva u Drijenči, izgrađena 1970. Župnik je stanovao u jednoj obiteljskoj kući koja je 1987. otkupljena. Ta je kuća temeljito obnovljena do 2000.
Župa se sastoji jedino od sela Drijenče, koje je inače razdijeljeno na više zaselaka: Kolice, Martinovići, Dugonje, Brdo, Lučići, Dalgine, Toljaci, Brčine, Perivoj i Bučje.
Godine 1991. imala je 1 984 katolika, ali se njihov broj smanjuje zbog iseljavanja te se ne zna što budućnost nosi.
Inače, Drijenča se spominje u pisanim spisima u 15 st. kada je bila naseljena na današnjem području Šibošnice i Bučja. Kasnije pod pritiscima Osmanlija svi katolici su se povlačili u Bučje i na sadašnji prostor.
Povijesni tijek rađanja ove župe počinje nastankom samostana Gradovrh u 15. stoljeću, kada franjevci iz ovoga samostana služe vjernicima Drijenče. Nakon propasti Gradovrha, odnosno aktiviranjem samostana u Donjim Solima (Tuzla), pastoralnu brigu za Drijenčane preuzimaju franjevci iz ovoga samostana. Vjeruje se kako je ime dobila po drvetu Drijen koje raste podno Majevice.

Nema komentara:

Objavi komentar