srijeda, 28. rujna 2016.

Gradišćanski Hrvati - 500 godina čuvanja svoje vjere, nacije, kulture i običaja


Vjerojatno nema osobe s hrvatskog govornog područja koja nije čula za Gradišćanske Hrvate. Tim pojmom danas oslovljavamo potomke svih onih Hrvata koji su tijekom 16. stoljeća, prvenstveno zbog osmanskih osvajanja, napustili teritorij današnje BiH i Hrvatske te se naselili u zapadnoj Mađarskoj i Slovačkoj, kao i istočnoj Austriji i Moravskoj. Redakcija Katoličkog tjednika iskoristila je prigodu boravka u Austriji te je odlučila posjetiti tamošnje Hrvate i ispitati kako su kroz 20 generacija uspjeli sačuvati svoj identitet...

 Gradišće (njemački: Burgenland) najistočnija je Savezna država Austrije. Za razliku od većine austrijskoga teritorija koji se nalazi u brdsko-planinskom predjelu, Gradišće se skoro cijelo prostire u panonskoj ravnici.

U sklopu Austro-Ugarske pripadalo je mađarskom dijelu i tada se zvalo „Zapadna Mađarska“. Raspadom Monarhije, nakon tri godine dugačkih pregovora, pokrajina je priključena Austriji i od tada je jedna od ukupno devet austrijskih saveznih zemalja. Hrvatima vjerojatno ove činjenice ne bi bile važne da se u toj pokrajini ne nalazi nekoliko desetaka tisuća potomaka, prije 500 godina izbjeglih, Hrvata.

Pojam Gradišćanski Hrvat

Prema popisu stanovništva iz 2001., u Austriji ima približno 27 000 stanovnika koji su se izjasnili kao Gradišćanski Hrvati. Oni su naveli kako je njihov materinji jezik gradišćansko-hrvatski. Unatoč tomu, udruge Gradišćanskih Hrvata smatraju da ih u Republici Austriji ima ukupno oko 50 000. Vjerojatno se određeni broj ne želi izjasniti onako kako se osjeća.

U crkveno-administrativnom pogledu većina Gradišćanskih Hrvata nalazi se u biskupiji Željezno koja ima 172 župe od kojih je 37 hrvatskih ili miješanih – dvojezičnih župa. Treći po redu tamošnji biskup je Hrvat mons. Egidije Živković.
Bez obzira na 500-godišnju tradiciju i 20 generacija Hrvata koji rastu stoljećima okruženi drugim narodima, sam pridjev „gradišćanski“ relativno je novijeg nadnevka. Nastao je tek 1922./'23. kada je veći dio potomaka nekoć izbjeglih Hrvata priključen Austriji. Sve do toga vremena prevladavali su nazivi Ober-Kroaten (Gornji Hrvati) u odnosu prema matičnoj zemlji, te Wasser-Kroaten (Vodeni Hrvati), tj. oni koji su davno naselili južna područja oko rijeka i uz more.
Prema povijesnim istraživanjima, u sjeverozapadnom pravcu, tj. uglavnom u zapadnu Ugarsku iselilo se oko 150 000 Hrvata i naselilo oko 200 sela u tom području koja su ranije opustjela zbog kuge. U svojoj novoj domovini doseljenici su uglavnom bili kmetovi koji su se na dodijeljenoj zemlji bavili obrađivanjem polja, a kasnije i vinogradarstvom, stočarstvom te trgovinom...

Kako su Gradišćanski Hrvati tijekom 16. stoljeća proživljavali prvu etapu svojeg povijesnog konstituiranja na tuđem teritoriju, uspjeli su na njemu organizirati autonomiju u crkvenim pitanjima. Zadržali su svoj identitet, oduprli su se protestantskim nasrtajima, a sredinom 17. st. dobili su i prve škole u hrvatskim župama.
Ključna godina za današnje Gradišćanske Hrvate u Austriji bila je 1921. kada je referendumom dio zapadne Mađarske pripojen Austriji. Razgraničenje je pogodilo hrvatsku manjinu razdvojivši ih na Austriju i Mađarsku. Oko 20 hrvatskih sela ostalo je u okviru Mađarske, a oko 80 sela, u kojima su živjeli Hrvati, pripalo je Austriji. Unatoč podjeli veze su ostale jake, a to je nakratko prekinula željezna zavjesa za vrijeme postojanja Istočnog bloka.

Manjina s velikim pravima

Veći interes za Gradišćanske Hrvate počinje u Hrvatskoj tek poslije Prvog svjetskog rata, točnije 1930-ih. Publikacije i tisak pratili su tamošnja događanja, a već 1932. osnovano je Društvo prijatelja Gradišćanskih Hrvata u Zagrebu. U većim gradovima - Osijeku, Brodu, Splitu i Sarajevu otvorene su podružnice... 

Sredinom 70-ih godina 20. st. počela je rasti i samosvijest među Gradišćanskim Hrvatima koji su zahtijevali svoja prava. Prvi je uspjeh postignut 1979. kad su se počele emitirati radioemisije na hrvatskom jeziku, a 10 godina kasnije i televizijske. Zakon za dječje vrtiće koji je usvojen 1989. uvodi dvojezični odgoj, a novi školski zakon za manjine iz 1994. predviđa dvojezičnu nastavu. Tako danas u Burgenlandu austrijski političari u svojem obraćanju odmah na početku upute ispriku što ne govore hrvatski, a to je učinio za vrijeme svojega posjeta i sam predsjednik Heinz Fischer. Kruna 45-godišnje borbe bila je 2000. godine kada je postavljena prva dvojezična seoska tabla u Velikom Borištofu.
Upravo u tom mjestu dočekao nas je naš stari prijatelj, bosanski fratar, fra Božidar Blažević.

Hrvatski dekanat u srcu Austrije

Nakon pozdrava i kratke okrjepe zanimalo nas je kako se snašao u Austriji budući da je prethodno obnašao službu u Bihaću. „Dobro sam se snašao i narod me lijepo primio. Proputovao sam svijeta od Amerike do Australije i Gradišćanski Hrvati mi nisu strani. Kao što znate, ovdje se govori hrvatskim jezikom tako da mi nije bio problem u 10 mjeseci, koliko sam tu, naučiti njihov dijalekt i propovijedati pomalo na njemačkom“, rekao nam je fra Božidar na početku razgovora i naglasio kako sada pastoralno opslužuje tri župe: Veliki Borištof (Grosswarasdorf), Mali Borištof (Kleinwarasdorf) i Šuševo (Nebersdorf). 

U veljači 2014. preuzeo je dvije župe, a treću je dobio prvo privremeno, a službeno tek u rujnu jer se župnik, dalmatinac don Stipo Mlikotić, razbolio i kasnije preminuo.
Njegova središnja župa je Veliki Borištof i po njoj je cijeli dekanat dobio ime. Kako smo saznali iz razgovora, u Austriji dekanati imaju puno veću važnost u odnosu na BiH. „Oni imaju određenu težinu i predstavljaju središnjice. Naš dekanat ima osam hrvatskih i jednu njemačku župu. Ovdje su dekanati kao u Bosni samostani. Za vrijeme sastanaka organizira se pastoralni život, a dekani su iznimno važni i predstavljaju desnu ruku biskupu. Bilo bi dobro da je tako u Bosni“, rekao je naš sugovornik i istaknuo kako je Velikoborištofski dekanat jedini hrvatski dekanat na području Austrije.

U trima župama u kojima fra Božo djeluje ima pomoć dviju časnih sestara te pastoralnog asistenta. Budući da u Austriji nema blagoslova kuća, župnik se oslanja na općinske statistike koje kažu da u trima župama ima 1 650 vjernika.

Gdje nema grijeha, ne postoji potreba za ispovijedi

U razgovoru s fra Božidarom zaključili smo kako je vjerski život u Gradišću vrlo specifičan i gotovo neusporediv s onim u BiH. Vjernici su tradicionalisti koji se više drže onog izvanjskog u vjeri koja ipak nije istinski življena. Više je formalna, vanjska nego unutarnja. Narod mnogo voli folklor i procesije, dok je nutarnji vjerski život slabiji. U tome duhu nijedan događaj u društvu ne može proći bez nazočnosti svećenika. Crkve se nalaze na svakom koraku, kao i „krajputaši“, male kapelice i zavjetni križevi. Međutim, postavlja se pitanje o praktičnoj vjeri.

Koliko smo primijetili, u Austriji je grijeh samo ubiti i ukrasti. Sve ostalo je, uvjetno rečeno, „dopušteno“: laganje, ulazak u tuđe brakove, krivo svjedočenje, kleveta... Zahvaljujući tom načinu razmišljanja, postoji kriza vrjednota savjesti te vjernici zbog toga ne smatraju da je išta grijeh. Zato se od skoro 1 700 župljana koje fra Božidar ima u trima župama ispovjedilo samo 50...
Budući da su obitelji sve manje i manje, nema duhovnih zvanja. Osim toga ne sklapa se mnogo novih brakova, a mladi i stari parovi žive nevjenčani i često bez djece... pučanstvo je u prosjeku sve starije.
„Ovdje su postojala duhovna zvanja u prošlosti, a sada vrlo malo. Iz ove župe imaju tri živuća svećenika. Da naglasim, u župama koje opslužujem ove se godine nije krstilo nijedno dijete, a umrlih je bilo oko 30. Ima novorođenih, ali se krste u većim župama. Imao sam samo dva vjenčanja za 10 mjeseci. Manje je djece i samim tim manje duhovnih zvanja. Odavde se sele ljudi za Beč i rade tamo. Onda postaju 'vikend-vjernici' u svojim matičnim župama“, komentirao je fra Božo problem smanjenja broja duhovnih zvanja i djece. 

Razlog tomu je zasigurno stupanj razvoja i blagostanje koje je, općenito govoreći, postignuto u Austriji. Ljudi ne žele obveze, hoće uživati, imati nove aute, i to za svakog člana obitelji, putovati i nekoliko puta godišnje na daleke i egzotične destinacije... Ljude ne zanima onozemaljski raj jer već žive u svojevrsnom blagostanju. Ranije smo čuli i o 14. plaći koju uživa većina radnika u Austriji.
Naš sugovornik je naglasio i to kako je u ovoj zemlji život pun termina koji se moraju ispoštovati. Najviše se izgubi vremena na sastanke koji su iznimno dugi, a ponekad neučinkoviti. U toj zemlji nema eskiviranja i nedolazaka na ugovorene termine.

Ne žele ni čuti za Bosnu...

Razgovor nas je vodio dalje. Zanimljivo je spomenuti kako su sada Gradišćanski Hrvati u 20. koljenu u Austriji. Povezani su s domovinom različitim manifestacijama, kulturom, jezikom, folklorima i KUD-ovima, ali nemaju baš previše osjećaja o jedinstvu s maticom. I to je ono što nas je najviše iznenadilo.

Poneki imaju čak i odbojnost, ne vole ni čuti za Hrvatsku i pogotovo za Bosnu. To je za njih Turska, pojam nekulture, zaostalosti... Znaju ponekad reći svećenicima: „Idite odakle ste došli.“
„Mi koji dolazimo iz BiH i Hrvatske može se reći da smo nadišli mentalitet, tradiciju i običaje Gradišćanskih Hrvata. Oni drže neke običaje koji su stari 500 godina, nisu se razvijali, arhaični su. Mi svećenici ovdje donosimo moderne stvari kada je riječ o kulturi, vjeri i jeziku, a oni to ne prihvaćaju. Razumijemo, jer da su oni tako olako prihvaćali drugu kulturu, mentalitet i jezik, davno bi nestali i asimilirali se. Naši svećenici pastoriziraju u Austriji 50 godina i uvijek su lijepo primljeni, ali postoji određena distanca“, rekao je fra Božidar i naglasio kako su Austrijanci inače otvoreni prema strancima. 

Hrvatima pak uopće ne žele da im se posvješćuje kako su došli iz Bosne ili Hrvatske. To ne vole čuti i uvrijede se. Svećenici, međutim, stalno potenciraju tu istinu, a posebno činjenicu kako su 500 godina sačuvali svoje običaje, kulturu jezik. Iako teško priznaju svoje podrijetlo, ponosni su što su Hrvati, ali gradišćanski. Žele se „odvojiti“ od svoje matice, dok svećenstvo uvijek naglašava važnost matice i korijenja.

Svako selo za sebe

Važno je spomenuti fenomen da je uvijek postojala „podijeljenost“ među Gradišćanskim Hrvatima, pa čak i između sela koja su jedna do drugog. Skoro svako selo ima svoju nošnju, običaje tradiciju i narječje. Dokle ide taj lokalpatriotizam, vidi se i u činjenici kako stanovnici određenog sela nikada za života ne prihvate npr. profesora ili udanu ženu koji dođu u njihovo selo živjeti, i to iz sela koje je udaljeno samo nekoliko kilometara. Oni ih doživotno smatraju strancima. Ipak, mora se naglasiti da u Austriji postoji kultura ponašanja, tako te susjed ne mora voljeti i smatra te strancem, ali te poštuje.

Hrvatska i mađarizirana prezimena

U Gradišću ljudi puno više drže do svoje nošnje, običaja i glazbe nego po Bosni. Može se reći kako svi sviraju i pjevaju, a djeca odmalena imaju svoje instrumente. To je i razumljivo jer je u Austriji uvijek postojala borba s protestantizmom te ga je Katolička Crkva nadjačavala i s pomoću pjesme. Zanimljivo je spomenuti kako u crkvi svi vjernici prate molitvenike i pjevaju. Što se narodne nošnje tiče, u svim mogućim događanjima oblače ih uz neizostavne glazbene instrumente. Nošnje su jako slične krajevima odakle su došli i po tome se vidi podneblje iz kojeg vuku korijene... Stanovnici sela u kojima smo boravili, prema istraživanjima, potječu iz Prijedora i Ljubije. 

Najčešća su prezimena: Blazovicz (kao i naš sugovornik), Horvat, Kuzmicz, Berlakovich, Ivanschitz i još mnoga druga... Treba napomenuti da su Hrvati dugo bili pod Mađarskom te su prezimena napisana prema mađarskom pravopisu.

U mom selu širok šor...

Nakon razgovora u župnom uredu obišli smo samostan Školskih sestara franjevki gdje smo razmijenili nekoliko riječi sa sestrom Marinom Radošević. S. Marina je došla u Austriju prije godinu dana. Zajedno sa sestrom Nikolinom Pejić, koja predaje vjeronauk u školi, pomaže župniku u pastoralnom radu. Opslužuje čitav dekanat, nosi pričest i obilazi bolesnike koji su prikovani za krevet.

Poslije samostana obišli smo sela i crkve Gradišćanskih Hrvata oko Velikog Borištofa. Ono što smo mogli vidjeti jest da su građena u sličnom stilu kao i ona slavonska. Ograde su visoke i ušorane, dok su ulice široke. To nije ni čudo jer su izbjegli Hrvati bježali preko Slavonije gdje su vjerojatno jedno vrijeme boravili pa su i taj segment svojeg života donijeli u Austriju.

Budući da je za našeg posjeta bio radni dan, većina ljudi je bila na poslu. Zato su na ulicama i ispred kuća obično bili stariji ljudi ili djeca. Njihovu graju i razgovor starijih prekidaju raznorazni strojevi koji kreću k poljima. Sve je uzorano, a kuće su zbijene na jednom mjestu kako bi bilo više zemlje za obradu oko sela. Ovdje je seljak cjenjeniji od političara pa čak i liječnika. Društvo zna da obitelji seljaka hrane čitavu državu i za to im odaju priznanje kako i dolikuje. Pojam seljak nema negativan prizvuk kao primjerice u Bosni.

Arhaični stil u crkvama

Njihove crkve su izvana slične onima u BiH, međutim unutrašnjost krije jednu dozu arhaičnosti s mnogo kiča. Izgledaju baš onako kakve su bile crkve prije stotinu i više godina. Svatko tko ima imalo umjetničkog osjećaja vrlo brzo zamijeti kako su oltari pretrpani različitim sakralnim objektima u bojama koje se baš i ne slažu. Rekli bismo da su „džidžavi“. Slike i pomoćni oltari opterećeni su potrebom „odjednom sve kazati“ i staviti što više nabožnih predmeta na jedno mjesto. Kipovi i boje kao da blješte i jasno je kako predstavljaju lažnu umjetnost.

Ipak, ne može se reći kako je sve to zajedno loše ili ružno. Jednostavno rečeno, u BiH i Hrvatskoj to je davno nadiđeno i možda se može vidjeti u nekoj seoskoj filijalnoj crkvi koja krije starinske kipove i slike iz prošlosti koje župnici ne žele baciti...

Što reći na kraju? Jezična barijera nas je spriječila da razgovaramo s tamošnjim Hrvatima. Shvatili smo kako se često u razgovoru ključne riječi razlikuju od sela do sela pa se ni oni sami ne mogu sporazumjeti bez pomoći njemačkog. Hrvatima iz BiH gradišćanski hrvatski zvuči kao slovenski jezik, pa stoga nije ni čudno što ih u Dalmaciji za vrijeme odmora često brkaju za Slovence.
Osim toga što ih nismo mogli razumjeti, moramo priznati kako ni sami u lokalnoj kavani nisu bili raspoloženi za razgovor pa ni na engleskom. Ljudi jednostavno žive svoj život i ne zanimaju se za „strance“. Reći će: „Super što ste došli iz Bosne“, i nastaviti kartati i pričati lokalne razgovore. Kako smo čuli, primit će u svoju župu i kuće delegacije s teologije iz Sarajeva i iz bh. župa, doći će u BiH i Hrvatsku, međutim tu sve prestaje...
Sudjelovali su u akcijama prikupljanja pomoći za poplavljena područja u BiH, međutim isto tako bi davali donacije i za poplave u Bangladešu. Izgleda da je teško to shvatiti za samo jedan dan boravka u Gradišću. 

Nakon odlaska iz tog podneblja shvatili smo kako nismo dobili to po što smo došli. Željeli smo promovirati jedinstvo hrvatskog katoličkog naroda, ostvariti određene kontakte za budućnost, međutim ta svijest u Gradišću još nije sazrjela i na tome će se puno morati raditi kako bi došli određeni rezultati. Možda bi češći međusobni posjeti, hodočašća te razni nastupi KUD-ova mogli promijeniti trenutno stanje...
Ipak, prema riječima fra Božidara, Gradišćanski Hrvati su svjesni kako im budućnost leži u suradnji i naslanjanju na maticu. Iz BiH i Hrvatske im dolaze svećenici jer nemaju domaćeg klera; još uvijek ne postoji zajednički rječnik i pravopis, stoga im je pogled u Zagreb i s te strane poželjan.
Oni znaju kako su jedna grana hrvatskog naroda, ali isto tako su svjesni da su autohtona skupina koja je došla davno, prije 500 godina. S druge strane podijeljeni su u tri zemlje: jedan dio je u Austriji (to je najveći dio), jedan manji dio u Mađarskoj, a još manji u Slovačkoj. I zbog toga je teško očuvati dobru vezu sa starom domovinom. Ostaje nam nadati se kako će novi ambijent Europske unije promijeniti te odnose jer ćemo valjda svi u budućnosti, ako ništa drugo, biti pod jednim te istim krovom.


Sačuvati identitet

U jednom intervjuu biskup Željeznog mons. Živković je rekao kako su Gradišćanski Hrvati uspjeli očuvati svoj identitet zahvaljujući Katoličkoj Crkvi jer su samo unutar nje stoljećima mogli iskazivati svoju vjeru, njegovati svoj jezik, tradiciju i kulturu. Tako je i dandanas u mjestima u kojima ima svećenika: očuvala se hrvatska izvorna baština ili, kako gradišćanski Hrvati kažu, hrvatsko jerbinstvo.

 
Stara crkva

Jedna od najstarijih župa u Gradišću je upravo ona iz koje djeluje fra Božidar -Veliki Borištof. Stara je oko 800 godina i u jednom povijesnom trenutku naselili su je Hrvati. Župna crkva je nedavno proslavila 155 godina obnove.
 

Nema komentara:

Objavi komentar