srijeda, 5. listopada 2016.

Barokni grad Vinkovci - vrata Hrvatske


Vinkovci se nalaze na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske između Dunava i Save pored rijeke Bosut 22 km jugozapadno od Vukovara, 30 km sjeverno od Županje i 40 km južno od Osijeka. Grad se prostire na oko 90 metara nadmorske visine uz Bosutsku nizinu, autoput i željezničku prugu koji spajaju zapad s istokom te Srednju Europu s Jadranskim morem. Čitavo područje ima znatne i kvalitetne prirodne resurse i vrlo razvijenu infrastrukturu te predstavlja gospodarski i strateški značajno područje. Stoga nije ni čudo što se često kaže: Vinkovci su vrata Hrvatske.


Kada novinari redakcije Katoličkog tjednika dolaze u podneblja o kojima ne znaju mnogo obično se „spas“ traži u povijesnim knjigama i na službenim stranicama gradova i mjesta koja su odredište. Ni sada nije napravljena iznimka. Prema onomu što smo vidjeli pripremajući se za dolazak u taj kraj Vinkovci su zaista posebno i poviješću bogato mjesto.

Zemlja doslovce vrvi od arheoloških iskopina, a skoro svaki građevinski element u Gradu na Bosutu ima svoju priču. Možda je pretjerivanje, ali nešto slično smo osjetili samo u Svetoj zemlji. Sve odiše poviješću koja je prožeta sadašnjošću.

Najstariji europski grad

Pišući ili govoreći o Vinkovcima neki će reći kako spada među najstarije europske gradove s ljudskim nastambama u kontinuitetu; drugi će misliti o srednjem vijeku, baroku i predivnim arheološkim iskopinama, a treći će spominjati široke ulice prelijepe crkve te bogat kulturno- umjetnički život kako u prošlosti tako i danas... 

Osim nabrojanog, uvijek se spominju i nadaleko poznate Vinkovačke jeseni, tj. najveća folklorna manifestacija u tom dijelu Europe koja predstavlja popularno-znanstveni skup izvorne narodne kulture koji potiče na očuvanje baštine pjesmom i svirkom te daje veliki doprinos u trganju mnogih običaja od zaborava.

Poznato ime Cibalije

O kojem god aspektu Vinkovaca govorili ili pisali uvijek je važno napomenuti činjenicu kako prostor koji obuhvaća današnji grad i njegova bliže okolice ljudi nastanjuju neprekidno oko 7 000 godina. Arheološka istraživanja su dokazala postojanje starije faze starčevačke kulture neolitika. Mlađa sopotska kultura (od oko 4 250. do 3 350. pr. Kr.) autohtona je kultura nazvana po lokalitetu Sopot nadomak grada.  

I Rimljani su prepoznali vrijednost ovoga podneblja te svojoj naseobini dali ime Cibalae (ilirski: brežuljak). Ono je osnovano kada se sustavno počela osiguravati granica na Dunavu zbog obrane od barbarskih plemena. Naselje se postupno romanizira te za cara Hadrijana (117.-138.), status kolonije grad najvjerojatnije dobiva za cara Karakale (196.-217.). Cibalae ima veliko značenje za rimsku povijest jer se u njegovoj blizini 314. vodila bitka za prevlast između Konstantina Velikog i Licinija. U njemu su rođena dva brata i suvladara, Valentinijan I. (321. - 375.) i Valens (328. - 378.).
Nažalost, Cibalae je stradala zajedno s propašću rimske civilizacije. Godine 378. razrušili su je Zapadni Goti. Slijedila je provala Huna nakon čega su ga poharali Istočni Goti. Posljednji spomen Cibalae nalazi se u darovnici cara Justinijana, koji mjesto daruje benediktincima 527. Ostatke grada ruše Avari 579., a od 582. do 769. godine tu se nastanjuju i plemena Slavena, čime konačno nestaju tragovi antičke civilizacije.

Prvo spominjanje imena grada

Veliki dio povijesti srednjeg vijeka pokriva mrak, ali se sa sigurnošću može tvrditi kako su prvi Hrvati živjeli na području današnjih Vinkovaca 1335. Novo naselje (u mađarskim spomenicima Zenthelye i sl.) uz rub ruševina antičkih Cibala postoji od XI. st. O tome svjedoče razni arheološki ostaci ranoromaničke crkve sv. Ilija, koju je na lokalitetu Meraja otkrio i istražio arheolog Stojan Dimitrijević 1965.
Uz rimske ruševine potkraj XII. st. razvilo se oko crkve sv. Ilije naselje koje je isprva bilo u posjedu mađarskih plemićkih obitelji. Za osmanske vladavine prvi se put spominje pod imenom Vinkovci 1546., kada je bilo sjedište nahije. Ime je dobilo vjerojatno po crkvi Sv. Vinka koja je „nasljednik“ crkve Sv. Ilije. 

Planski razvoj Vinkovaca započeo je nakon povlačenja Osmanlija 1687., osobito nakon osnutka Vojne krajine kada grad postaje sjedištem krajiških ustanova. Vinkovci su za vladavine Marije Terezije dobili status vojnoga komuniteta (1766.), što je podrazumijevalo određene pravne i gospodarske povlastice. Vojne su vlasti izgradile niz upravnih i drugih zgrada, a započela je djelovati i gimnazija. Brži razvoj Vinkovaca započeo je u drugoj polovici XIX. st. izgradnjom željezničkih prugâ i ukidanjem Vojne krajine (1881.). 

Također, važno je napomenuti kako je svo vrijeme poticano useljavanje Hrvata katolika iz Bosne i Like. Tijekom 18. stoljeća ovo se, uglavnom useljeno ratarsko stanovništvo, stopilo u starosjedioce Šokce, bez obzira jesu li došli kao Ličani, Bunjevci ili bosanski Hrvati.
Vinkovci su u 20. st. ušli s 8 500 stanovnika i dijelili su sudbinu čitave Hrvatske „mijenjajući“ države u koje su uključeni, očito ne svojom voljom.
Konačno raspadom Jugoslavije 1992. i dolaskom neovisnosti, grad ulazi u sastav Vukovarsko-srijemske županije. Naknadnim crkvenim preustrojem Vinkovački dekanat je pripao Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.

Grad sa sedam župa

Kao što se može vidjeti iz letimičnog preleta grad i čitavo područje ima bogatu i slavnu povijest. Pročitavši toliko o prošlosti zanimala nas je „živa riječ“ o tome kako je bilo u Domovinskom ratu te kako danas žive tamošnji katolici. Isprva, nismo bili sigurni na koju adresu obratiti se jer Vinkovci imaju sedam župa: Sv. Euzebija i Poliona; Sv. Nikole, biskupa; Prečistog Srca Marijina; Sv. Vinka Palotija; Sv. Ćirila i Metoda; Prečistog Srca Isusova i Bl. Alojzija Stepinca što je ujedno i najmlađa župa.
Kada smo saznali da središnju župu Sv. Euzebija i Polina i tamošnju baroknu crkvu već 30-ak  godina pastoralno opslužuje mons. Tadija Pranjić, inače rodom iz Bosne izbor sugovornika jednostavno se sam nametnuo. Riječ je o osobi koja je zasigurno dobro upoznata s ratnim zbivanjima te „kako narod diše“ danas.

Mons. Pranjića smo susreli u razgovoru s njegovim sugrađanima u velikom parku ispred predivne barokne crkve. Nakon upoznavanja i neobaveznog razgovora „službeni“ dio smo započeli u župnom uredu, nekoliko metara od mjesta gdje su ga 1991., kako nam je rekao, zatekle bombe tzv. JNA. O tragediji grada i barokne crkve svjedoče u župnom uredu brojne uokvirene fotografije iz ratnog vremena. No krenimo redom...

Najkatoličkiji grad u Hrvatskoj

„Grad ima 36 500 stanovnika od kojih su 97% katolici. Ima nešto pravoslavnog stanovništva te ostalih. U jednoj anonimnoj anketi koju je provodila HRT dobili smo zapanjujuće rezultate. Obilazili su nenajavljeni nedjeljom župne crkve i brojali vjernike te su došli do podatka kako su Vinkovci grad s proporcionalno najvećom nazočnosti vjernika na misi u Hrvatskoj. Bio je to i ostao katolički grad“, rekao nam je na početku razgovora mons. Pranjić koji u pastoralnom radu ima pomoć kapelana te dvije časne sestre. 

Nažalost, rat je opet nezaobilazna tema. Budući je župnik Pranjić osobno svjedočio rušenju crkve, njezinu paljenju te urušavanju tornja zasigurno je to priča koja se ne smije izostaviti. Ne možemo se oteti dojmu da koliko god mnogo znali recimo o Vukovaru, toliko malo znamo o ratu u Vinkovcima.

Domovinski rat

Nakon tragedije u Borovu selu, gdje su, 2. svibnja 1991., paravojne srpske formacije uz pomoć tzv. JNA ubile 12 hrvatskih redarstvenika, pripadnika specijalne policije iz Vinkovaca, sjene rata nadvile su se nad istočnom Slavonijom. Mons. Pranjić se prisjetio riječi pokojnog biskupa Ćirila Kosa koji mu je nakon sprovoda redarstvenika rekao: „Počeo je rat“. Nažalost nije bio u krivu.
Tijekom ljeta Vinkovci su granatirani iz pravca Mirkovaca i vojarne Bosut, a započela je evakuacija civila. Iz dana u dan padale su stotine granata na grad. Velika tragedija se dogodila 24. rujna 1991. kada su zrakoplovi tzv. JNA zapaljivim bombama razorili središte Vinkovaca te potpuno spalili stoljetni župni ured. U trenutku raketiranja u njemu je bio mons. Pranjić, koji je uspio izići samo s onim što je imao na sebi. Nakon tog neprijateljskog čina sjedište župe je izmješteno u samostan franjevaca konventualaca koji se nalazi u blizini. Budući skoro da nije bilo vjernika i djece u čitavom gradu, silom prilika naš je sugovornik postao i vojnim kapelanom.

Vodio je brigu o hrvatskoj vojsci i policiji, obilazio je bojovnike na crti bojišta, dijelio sakramente i svakodnevno ukapao ubijene vojnike, redarstvenike i civile... Mons. Tadić ističe kako su tada vijesti iz Vinkovaca slabo odlazile u svijet jer je Vukovar imao prednost te je postojala svojevrsna „medijska blokada“. Također je naglasio kako je zasigurno jedan od onih svećenika u Hrvatskoj koji su za vrijeme rata pokopali najviše poginulih bojovnika i civila.
Nakon pada Vukovara napadi na Vinkovce su pojačani, a steže se obruč oko grada. Iz dana u dan neprijatelj je razarao sve kulturne i civilne objekte, crkve, škole i bolnicu koja je bila potpuno uništena...
Liječničko i medicinsko osoblje radilo je u podrumima, a kroz kirurgiju prošlo je oko 2 500 ranjenika s područja općine Vinkovci. Bilanca je više od 600 ubijenih branitelja i civila. S obzirom da je grad bio skoro pust brojke su zaista velike.

Za vrijeme rata Vinkovce je više puta posjetio pokojni biskup Kos, tadašnji pomoćni biskup Marin Srakić, apostolski nuncij Einaudi i zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić, razni njemački i američki nadbiskupi i biskupi te veleposlanici mnogih zemalja...
Međutim uzalud, došao je i najteži dan u povijesti grada i župe, 20. studenoga 1991. kada cijelo poslijepodne agresorska vojska iz Mirkovaca i Jankovačke Dubrave razarala crkvu  sv. Euzebija i Poliona. U večernjim satima zapaljen je toranj i uništena zvona. Toranj nekoć prekrasne crkve srušio se pred očima vatrogasaca i mons. Tadije, a ta slika izašla u svijet budući da je britanski BBC bio u gradu za to vrijeme.
Vatrogasci su uspjeli spasiti krovište crkve uz velike žrtve i pomoć hrvatske vojske, tako da plamen nije zahvatio cijelu crkvu. Posebno teška borba vodila se za spas orgulja koje su tada bile stare 185 godina. Na svu sreću sve su slike i umjetničke vrijednosti odnesene u Đakovo, a potom u Maribor.
Vinkovci nisu pali kao Vukovar, a potom su uslijedili poznati događaji, potpisivanje primirja, Oluja te poslijeratna reintegracija okupiranih područja.
U razdoblju od 1994. do 1998. obnovljeni su u potpunosti crkva i župni ured. Na crkvi su postavljena i najveća zvona u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.

Bogat vjernički život

Kako smo saznali za vrijeme razgovora, danas ovdašnji vjernici imaju i svoju biblijsku skupinu koja je započela djelovanje 2003. Bibiljske susrete animiraju župni vikari s ciljem bližeg proučavanja Svetoga pisma. Župa se može pohvaliti i zborom Sv. Cecilije. Prvi puta je zbor u mješovitom sastavu nastupio 1926. te od tada do današnjih dana neprekidno djeluje. Osim redovitog pjevanja na sv. misama zbor je nastupio na svim smotrama u nadbiskupiji kojoj pripada. Pored nabrojanoga, postoji i molitvena zajednica koja njeguje pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Nastala je na temeljima zajednice Marijine zvijezde koja je u Vinkovcima nekoć djelovala.

Barokna crkva

Nakon razgovora u župnom uredu obišli smo crkvu koja se užurbano restaurira. Temelji za današnju baroknu bogoslužnu građevinu iskopani su 1772. Priča kaže kako su bila sastavljena dva nacrta za dvije oblikom posve jednake crkve i to za Vinkovce (veća) i za selo Kukujevce u Srijemu (manja). No zabunom su se ovi nacrti zamijenili te je učinjeno suprotno. 

Još jedna zanimljivost i manje poznata činjenica je ta da je župna crkva bila posvećena sv. Ivanu Nepomuku sve do 1972. kada je u znak sjećanja na prvog biskupa Euzebija i mučenika Poliona posvećena ovim kršćanskim mučenicima. Svečanost proglašenja novih zaštitnika župne crkve u Vinkovcima bilo je 29. travnja 1973.

Temelji za crkvu morali su biti kopani duboko, jer su se na mjestu gradnje nalazile ruševine starih Cibala pa je zemlja bila mekana. Iz Beča je brodovima do Dalja prevožen i dio potrebnoga materijala, a kako bi se smanjili troškovi umanjen je toranj te ukrasi. 

Gradnja crkve trebala je trajati tri godine, ali su se radovi produžili sve do 1977. kada su Vinkovčani dobili svoju „splendidam ecclesiam”. Prijevod latinskog natpisa nad ulazom u crkvu glasi: „Milošću Josipa II. i Marije Terezije i pod slavnom vladavinom podignuta je zgrada 1777.“
Iz stare crkve sv. Ilije na Meraji prenijeta su na novi zvonik 3 zvona (od 4 postojeća), zatim vrlo vrijedna i štovana slika Blažene Djevice Marije te slika sv. Ivana Nepomuka...
Barokna vinkovačka crkva, duga 45 m, široka 15 m, visoka 18 m, građena je proporcionalno, a osim sakristijskog ima još dva ulaza.
Unutrašnjost ove arhitekture odlikuje se skladnom visinom i konstrukcijom. Jaki polustupovi nose bogate glavice i spojeni su raščlanjenim lukovima preko svodova. Isti lukovi i ukrašeni stupovi manjih dimenzija ponavljaju se na oltarima što neobično usklađuje utisak. 

Pravoj baroknoj ljepoti obojenog drvenog namještaja doprinijela je i obnovljena pozlata mnogih baroknih ukrasa. Za vrijeme završetka izgradnje glavni oltar bio je posvećen tadašnjem zaštitniku Ivanu Nepomuku, druga dva Srcu Isusovu i Marijinu, zatim (1964.) desni sporedni oltar sv. Polionu i srijemskim mučenicima. Na suprotnoj se strani nalazi oltar sv. Euzebija, biskupa, prvog cibalskog mučenika.
Iako je za vrijeme našeg posjeta crkvenu unutrašnjost „krasila“ građevinska skela ljepota njezina interijera nije bila upitna premda se veliki dio nije jasno mogao vidjeti.

Kultura, povijest, arhitektura...

Razgledajući grad i tamošnje građevine te razmišljajući o poznatim ljudima koji su rođeni u Vinkovcima može se zaključiti kako se tijekom stoljeća kulturno-umjetnički život na području grada obogaćivao osobama od kojih su mnoga imena trajno upisana u hrvatsku povijest: od Satira iliti divji čovik Reljkovića, Mrtvih kapitala Josipa Kozarca, Inoče Joze Ivakića, preko M. S. Mađera, Dionizija Švagelja, Josipa Bognera, Vanje Radauša do Josipa Runjanina i mnogih drugih. Osim po brojnim umjetnicima Vinkovci su poznati i po državnim manifestacijama kao što su već spomenute Vinkovačke jeseni te npr. Festival glumca, Pokladno jahanje, Zimski šokački divani, lutkarsko proljeće, Rimski dani, Šokačka rič. U gradu se na lijep način i dostojanstveno obilježava vrijeme adventa.
U staroj gradskoj jezgri osim barokne župne crkve te niza kasnobaroknih zgrada posebno se ističe Gimnazija (1779), Gradska knjižnica i čitaonica (1875); Gradsko kazalište Joza Ivakić (1917); Gradski muzej (1946.); arheološka, prirodoslovna, povijesna, etnografska zbirka).
Jasno je kako barok obilježava Vinkovce, a posebice njegov središnji trg koji je izraziti je primjer urbanizma i kao što struka kaže predstavlja prostor visoke kulturno-povijesne, arhitektonske, stilske i estetske vrijednosti grada.
Središnji trg nosi ime bana Josipa Šokčeviča, koji je rođen 1811. u Vinkovcima. Imenovan je 1860. za bana na preporuku bosansko-srijemskog biskupa J. J. Strossmayera. Zanimljivo je spomenuti kako su banovi posmrtni ostaci preneseni 2002. iz Beča u Vinkovce te sahranjeni u grobnoj kapelicu sv. Magdalene koju je davno sagradila njegova majka Elizabeta.
Gradski park je nastao 1868. i u njegovom središtu se nalazi spomenik Presv. Trojstva. Park je okružen s jedne strane zgradom Brodske imovne općine izgrađenoj u secesijskom stilu i s dva pročelja. Na kutu zgrade, ispod čelnog tornjića, nalazi se spomen ploča Josipu Runjaninu, skladatelju hrvatske himne.
Nedaleko središta grada, u tzv. Malom parku, nalazi se jedan od najvrednijih spomenika Vinkovaca, gotička crkva sv. Ilije na Meraji, sagrađena početkom 14. st. Sakralnu funkciju je izgubila 1777. U blizini je spomenik sv. Roku koji pokazuje svoje ranjeno koljeno, koje su mu baš na tom mjestu ranile i granate Domovinskog rata.
U Vinkovcima je poznat i pravoslavni hram Silaska Svetog Duha (1793.) koji je bio 1991. za odmazdu zbog raketiranja grada, nažalost, miniran i potpuno srušen. No obnovljen je, a opljačkane umjetnine su većinom vraćene. Prema nabrojanom, može se zaključiti kako je graditeljska baština Vinkovaca bogata kao i povijest grada, a Bosut bi mogao biti europski Tigris i Eufrat.
Danas stanovnici Grada na Bosutu žive normalnim životom, ali ih muči ono što tišti skoro čitavu Hrvatsku: nema posla. Situacija je nešto bolja od okolnih gradova, ali kao što je mons. Pranjić naglasio mladi koji završe fakultete ne mogu čak ni odstažirati. Čini se kako su Vinkovci i čitava istočna Slavonija pred novim izazovom: stvoriti nova radna mjesta kako mladi ne bi odlazili.

Orion-najstariji indoeuropski kalendar

Urezani ukras na posudi (2 600. prije Krista) koja je pronađena u Vinkovcima prikazuje najpotpuniji europski (indo-europski) kalendar koji je zasnovan na astralnom simbolizmu s relevantnim zviježđima za sva četiri godišnja doba. Kalendar je nastao u isto vrijeme kada i sumerski i egipatski kalendari, ali ni u kojem slučaju ne predstavlja njihovu repliku zato što je utemeljen na sjevernijoj, 45. paraleli. Klimatski uvjeti koji odgovaraju toj zemljopisnoj širini imaju za posljedicu četiri godišnja doba.


Reportaža izvorno objavljena u Katoličkom tjedniku broj 4 iz 2015. Tiskano izdanje možete kupiti ili naručiti po potrebi u upravi MCVN-a

Nema komentara:

Objavi komentar