Postoji nekoliko razloga zašto su Tjednikovci više nego inače oduševljeni kada idu na teren u Hercegovinu. Jedan od glavnih je srdačnost i gostoljubivost domaćina svećenika i njihovih župljana. Klima u južnim krajevima BiH zimi je iznimno primamljiva, posebice kada nema oborina, a razlika u temperaturi ugodno osjetnija. I na kraju najvažnija stvar, ako izuzmemo zajedničke probleme koji muče čitav hrvatski narod, većina župa koje obiđemo su duhovno i materijalno zdrave, napredne te uglavnom šalju pozitivnu poruku: dok je Crkve i čvrste vjere u Krista, bit će i hrvatskoga puka. Jedna od takvih vjerničkih zajednica je Kruševo kod Mostara...
Župa Kruševo je smještena s desne strane rijeke
Neretve, jugozapadno od Mostara, na južnom dijelu Mostarskog blata.
Administrativno pripada stolnom hrvatskom gradu i tamošnjoj općini te
predstavlja jedinu mjesnu zajednicu koja je stopostotno sastavljena samo od
Hrvata-katolika. Zaravan je to išarana vrtačama i kamenim ogradama s malenim
obradivim površinama. Zemlja je, kažu, plitka, ali može ponuditi dovoljno,
posebice vrijednu čovjeku. Govoreći o Kruševu, mora se biti „oprezan“. Ime mjesta
je često te može stvoriti zabunu. Kako bi se razlikovali, označavaju se
najbližim većim mjestom npr. Kruševo kod Stoca ili Kruševo kod Obrovca...
Smatra se da ovdašnji naziv dolazi od drevnog grada
Kruševca. Gdje se on nalazio, do danas se sa sigurnošću ne zna. Postoje
različita nagađanja i pretpostavke, a za moguću lokaciju spominje se, između
ostalih, prostor u selu Podgorju. Iznad te lokacije i Turci su imali svoju kulu
i naselje sve do dolaska Austro-Ugarske. Vjerojatno je gradnja turske kule i
naselja nasljedno povezana sa srednjovjekovnim Kruševcem. Bila je česta praksa
da osvajači zauzimanjem prostora ruše i pale zatečene gradove i crkve te grade
svoje kule i utvrde.
Kruševo kod
Mostara
Iznimno je važno napomenuti kako danas Kruševo kod
Mostara nije selo niti naselje, nego područje koje sačinjava pet sela: već
spomenuto Podgorje te Sretnice, Selišta, Krivodol i Čula. Tri sela ljube
prostor oko južnog dijela Mostarskog blata, a ostala dva smještena su u
unutrašnjosti.
Kako je riječ o zemljopisnom području s razbacanim
zaseocima, jasno je da na škrtom kamenjaru u prošlosti nije bilo moguće
organizirati život većeg broja ljudi koji bi bio koncentriran na jednom
prostoru. Blizina Mostara je stalno odvlačila ljude. I ne samo Mostar, nego i
drugi hrvatski gradovi, zemlje Europske unije te prekooceanske države uvijek su
vabile sve one koji nisu mogli od svojeg rada živjeti. Tako je najveći broj
žitelja ovog kraja zabilježen 1958. i iznosio je 1 863 osobe u 284 kućanstva.
Kako smo vidjeli, danas u Kruševu ima više kućanstava, ali puno manje osoba: 342
obitelji naspram 1 144 osobe. Brojevi dosta govore, iako šute. To je ono što
smo mogli saznati o Kruševu na internetu. A kakav je vjernički život danas?
Crkva u
središtu
Nakon dolaska ispred crkve sv. Ilije proroka dočekao
nas je don Ljubo Planinić, svećenik,
prijatelj medija. Nije ni čudo jer je dugo godina bio tehnički urednik Crkve na kamenu koju je napustio zbog
problema s očima. Danas svoju nepresušnu želju za pisanom riječju utažuje s pomoću
župnog listića koji se zove Kamenjak.
Osim toga svakodnevno ažurira i web-stranicu o župi u kojoj djeluje više od 25
godina. Svojim sadržajem i izgledom stranica je to kojom se ne bi postidjele ni
veće i moćnije institucije. Sam u župi djeluje pastoralno i smatra kako nema
potrebe za kapelanom. Imao je pomoć časnih sestara milosrdnica koje su 2010.
otišle zbog starosti i manjka kandidatica.
Odmah na početku razgovora nas je zanimalo zašto je crkva
građena u predjelu gdje nema „ni žive duše“, tj. obiteljskih kuća. Kaže nam
kako je to česta pojava u krajevima koji imaju više sela s jednom crkvom. Za
objašnjenje se moramo vratiti skoro 100 godina unatrag.
Župa Kruševo osnovana je 1924. od krajnjih sela župe Mostarsko Blato - Čula,
Podgorje, Krivodol i Selišta, zapravo Ljuti Dolac i od sela Sretnice koje je
odvojeno od župe Gradnići. Prije dolaska svećenika u Kruševo vjernici su, u
dogovoru s Ordinarijatom, odredili da im središte župe s crkvom i župskom kućom
bude na sadašnjoj lokaciji kod groblja Sajmište, tik do nekropole stećaka. Nastojalo
se župsko središte napraviti na mjestu koje je podjednako udaljeno od svih sela.
Stoga ovdje danas nema filijalnih crkava.
Mnoštvo
zborova
Prema riječima don Ljube, vjerski i liturgijski život u župi je „na razini“.
Susreti s mladima su redoviti, kao i roditeljski sastanci. „Godišnje dva puta upriličujemo
razne tečajeve, imamo pučke misije svakih deset godina. Župski vjeronauk se
redovito organizira za svih devet razreda osnovne škole. Ja sam do prije dvije
godine držao vjeronauk u školi, ali su ga sada preuzeli laici. Djeca idu i na
školski i na župni vjeronauk jer smo uskladili termine. Kad završe vjeronauk u
školi, dolaze u župu. Tako je radnim danima, a subota je ostala za druge
sekcije, pjevačke, folklorne... Glazbena škola ima svaki dan vježbe. Ove godine
imamo 14 prvopričesnika i skoro 40 krizmanika“, rekao nam je dugogodišnji kruševski
župnik.
U župi se očito njeguje pjevanje. Prema broju zborova, može se zaključiti
kako je riječ o raspjevanoj župi jer postoje: dječji zbor Ilijini anđeli, zbor mladih koji uvijek muku muči s imenom (na web-stranici piše ime
Blagi lahor), zbor muževa i žena srednje dobi Zbor Gospe Karmelske, zatim zbor starijih muškaraca i žena Zbor sv. Ilije te klapa Studenac, a postoji tamburaški sastav te zbor
glazbene škole.
To su sve aktivne skupine koje često idu na natjecanja
te gostuju po drugim župama i katoličkim institucijama. Sad se pripremaju
krajem travnja ići u Zagreb... Prema riječima našeg sugovornika, obično se
razmjenjuju posjeti i gostovanja... mi kod vas, a za nekoliko mjeseci vi kod
nas.
Jedno od važnijih pitanja je ono o duhovnim zvanjima. U vremenu pred
osnivanje župe i u razdoblju njezina djelovanja do danas zaređeno je sedam svećenika,
a među njima i don Petar Čule,
kasnije biskup. Među časne sestre do vječnih zavjeta pošle su četiri djevojke.
Iz sela Kruševa bilo je svećeničkih i redovničkih zvanja i prije osnutka
župe. Posebno su se isticala prezimena Kordići
i Rozići sa Sretnica od kojih je 11
mladića zaređeno za svećenike u Franjevačkom redu. Među njima se posebno
isticao fra Ivan Rozić koji je tijekom
osmanlijske vladavine mučeničkom smrću završio svoj život u Vrgorcu. Grob mu se
nalazi u Vrgorcu i hodočasničko je mjesto vrgoračkog kraja.
Prošle, 2014., godine za vrijeme listopadskih svečanosti za đakona je zaređen
Kruševljanin
Josip Čule.
Život danas
Obično kada govorimo o Hrvatima Hercegovine u
kontekstu posla, nekako na prvu padaju pojmovi: jake tvrtke, duhan,
zastupništva, privatni biznis te trgovine. Kruševo je i po tome posebno. U
njemu je teže uspjeti jer se nalazi na tranzitu iz Brotnja ili Blatskog kraja
prema Mostaru. Premalo se ljudi u prometu zadržavaju u Kruševu, a kroz to
podneblje mnogi prolaze u Mostar obavljati različite poslove i vraćaju se kući.
Malo tko se zadržava u Kruševu, zbog čega se trgovina uopće nije razvila.
Uz bavljenje poljoprivredom i stočarstvom bilo je
kod kućanstava s manjim imanjima, manjom obradivom zemljom, dodatno zanimanje -
pojarenje. Pojar je bila osoba koja se postavljala u polja da čuva imanja. U
poljoprivredi je glavno zanimanje bilo uzgoj duhana, sve vrste žitarica (za
potrebe kućanstva), uzgoj vinove loze i proizvodnja vina. Rijetki su imali malu
zaradu od prodane stoke. Rat je 1992. načinio promjene glede običaja pučanstva
te je većina ljudi napustila poljoprivredu i stočarstvo, a zadržano je samo vinogradarstvo
i proizvodnja vina. Posljednja sadnja duhana obavljena je 1993., a veći dio
stoke u posljednjih desetak godina je nestao. Nameće se pitanje čime se bave
Kruševljani danas? Starije osobe žive od niske mirovine, a mlađi od zarađene
mjesečne plaće, najčešće u radu na dnevnice, odnosno u radu na crno. Mnogi rade
bez socijalnog i mirovinskog osiguranja. Rekli bismo, uz natalitet, najveća
boljka čitavog hrvatskog naroda.
Ugodna
okućnica i lijepa župna crkva
Nakon razgovora u župskom uredu razgledali smo okućnicu te samu crkvu.
Svima koji dođu pred župski stan za oko zapadne njegova veličina, ljepota i
skladnost s okolicom. Tu je i replika
krstionice kneza Višeslava
postavljena u župnom dvorištu. Lijepo je uređena živa ograda te čitav biljni „arsenal“.
Župni stan služi kao prostor za izvođenje različitih manifestacija te mjesto
gdje se uvježbavaju različite sekcije kojih župa ima zaista mnogo.
Kako smo vidjeli, u dvorištu su se svake godine od završetka posljednjeg
rata izvodili određeni radovi u smislu uređivanja i kultiviranja. U posljednjih
deset godina na prostorijama, dvorištu, pristupu do crkve, parkiralištu u
crkvenom dvorištu i izvan njega učinjeni su veliki građevinski zahvati. Župska
crkva i sve prostorije postale su pristupačnije i za oko i za liturgijska
događanja. Čini se kako je dvorište idealan prostor i za dječju igru. Sva djeca
kao da na različite sekcije dođu ranije kako bi se mogli družiti pod budnim
okom crkve sv. Ilije. Dok čekaju svoje učitelje glazbe, šljunak ispred crkve
idealan je za „loptanje“.
Ne miruju ni župni vrtlari koji pripremaju sadnice za proljeće te
kultiviraju već postojeće.
Bilo kako bilo, uvijek prisutna živost oko crkve govori kako je to omiljen
prostor za druženje.
Crkva se izgledom i materijalom kojim je rađena dobro uklopila u okolicu. Svoju
pozornost plijeni skladnim, niti previsokim niti malim zvonikom te zanimljivim
rješenjem ulaznih vrata.
Akademski kipar Ilija Skočibušić
je njezin idejni tvorac, a na njima su prikazana dva dijela Ilijina života: uznesenje
na nebo i život u Sarfati Sidonskoj. U polukružnom dijelu vrata smješten je
Ilija koji se odvaja od kočije i uzlazi u nebo, a nogama prelazi u vratnice
vrata. Prorok je prikazan zanosno lebdeći u zraku, raširenih ruku usmjerenih
prema nebu. Dolje na zemlji u lijevim vratnicama prikazan je njegov učenik Elizej koji ga je u proročkoj školi
naslijedio. Ispod Elizeja u pustinjskoj zaravni upisane su njegove posljednje
riječi upućene Iliji: „Neka mi u dio padne obilje tvoga duha.“ Umjetničko djelo
je pun pogodak!
Bogoslužni
prostor
Unutrašnjost crkve je ugodnih smirujućih „kamenih“ boja,
prava duhovna oaza. Oltar krasi zanimljivo rješenje propovjedaonice,
tabernakula; Put u Emaus s hrvatskim
tropletom u podnožju oltara.
Na središnjem dijelu oltarišta stoji medaljon Kristova preobraženja.
To je i motiv po kojemu je Ilija ušao u direktorij Crkve, a onda za zaštitnika
katolika zemlje Bosne. Ideja izrade motiva s Kristova preobraženja na Taboru
povjerena je umjetniku Skočibušiću. U motivu s preobraženja nazočni su Isus,
Mojsije i Ilija. Isus je u boji zlata, a Ilija i Mojsije u boji bronce.
Župna crkva u Kruševu ukrašena je s osam vitraja. Dva su u svetištu (na
restauraciji) i šest ih je u lađi crkve. Na njima su pojedinačno prikazani:
Srce Isusovo, Srce Marijino, Sveta Obitelj, Kristovo uskrsnuće, sv. Ilija
prorok, sv. Nikola Tavelić, sv. Leopold Bogdan Mandić i sv. Ivan Krstitelj...
Nekropola stećaka
Na kraju smo se fotografirali u dvorištu zajedno s djecom koja pohađaju
glazbu kod profesora Karla Miličevića, i s „delegacijom“ s arheološkog
fakulteta - vodičima Vedranom i Igorom Tutišem koji su doveli troje japanskih turista kako bi vidjeli
nekropolu stećaka tik iza župne crkve.
Razgledajući stećke, važno je napomenuti kako je Kruševo,
kao i mnogi drugi krajevi po Hercegovini, još uvijek arheološki neistraženo.
Ono što se zna, i može činjenicama pokrijepiti, utemeljeno je na vidljivim
vanjskim pokazateljima: u kamenu, nadgrobnim spomenicima, stećcima,
grudinama... Najvrjednije što Kruševo ima iz povijesnih ostavština je nekropola
stećaka čija se glavnina nalazi u crkvenom dvorištu. Nekropola je djelomično
ispitana i pročitana... Posebno nas se dojmio jedan od stećaka na kojemu se
može pročitati priča o dva prijatelja ili brata koji zajedno na konjima idu u
rat, ali se iz rata vraća samo jedan. Razmijenivši adrese s japanskim turistima
i prozborivši koju s vodičima, krenuli smo dalje...
Očito je kako je Kruševo prostor na kojem život
čovjeka ima budućnosti... Nažalost, dolina Neretve je i dalje prostor s velikim
previranjima i interesnim zonama. Većina tih previranja je u prošlosti, ali i
danas išla preko leđa ovdašnjih Hrvata. Čini se kako se u Kruševu uvijek teško
živjelo. Ne zato što nema uvjeta, nego zato što je tako netko htio...
Rat prije „početka“
Obrambeni rat hrvatskog naroda na prostorima
Hercegovine počeo je više od pola godine prije „službenog“ početka rata u BiH i
odigravao se oko Kruševa. Od ožujka 1992. pa do kraja lipnja iste godine u
Kruševu su bili samo oni koji su bili sposobni braniti rodni kraj. Jedna od
prvih oslobođenih crta bojišta dogodila se upravo na bojišnici u Kruševu 11. lipnja
1992. Tada su brda Kruševa bila oslobođena od neprijateljskih snaga te je izravna
opasnost za prostor župe otklonjena. Crkva je bila pogođena s nekoliko granata
te je oštećen krov koji je pola godine ranije bio temeljito obnovljen.
Kruševačke
tragedije
Nema komentara:
Objavi komentar