Vlč. Siniša Dudašek, predstojnik Ureda za pastoral duhovnih zvanja i ministranata Varaždinske biskupije

Ministranti su tiha i aktivno prisutna vidljiva pomoć svećeniku u njegovoj službi na oltaru

Vjerojatno će većina vjernika potvrditi da je oltar siromašan bez ministranata koji asistiraju i pomažu svećeniku te liturgiji daju živost koju nosi to rano životno doba. Ta činjenica posebno dolazi do izražaja u manjim i raseljenim župama gdje nema mnogo vjernika pa se nedostatak ministranata posebno uočava. Osim što pomažu župniku i animiraju misna slavlja, vrijeme ministriranja je često i prva stepenica k duhovnom zvanju. Mnogi svećenici će reći kako su prvi put ministrirajući osjetili poziv u odabiru svojega životnog puta...

Tragom toga razmišljanja sugovornika smo pronašli u vlč. Siniši Dudašeku, svećeniku Varaždinske biskupije, koji je iznimno aktivan u radu s ministrantima i mladima. Rođen je 1974. u Pitomači. Nakon srednje škole upisao je KBF u Zagrebu gdje je i diplomirao 1998. Za svećenika ga je 1999. u Varaždinu zaredio, sada pokojni, biskup Marko Culej.

Nakon ređenja bio je župni vikar u Đurđevcu i u župi sv. Nikole u Varaždinu te župnik u Ferdinandovcu i povjerenik za ministrante za Podravinu. Danas pastoralno djeluje u župi  sv. Mihaela ark. u Sračincu kod Varaždina koja ima 6 300 vjernika. Uz službu župnika obavlja funkciju predstojnika Ureda za pastoral duhovnih zvanja i ministranata Varaždinske biskupije te je član Vijeća za zvanja pri HBK-u. S njim smo općenito razgovarali o ministrantima, ministriranju, duhovnom pozivu i susretima mladih koji pomažu svećeniku na oltaru...

Poštovani vlč. Dudašek, sliku ministrantske službe možemo naći u Svetom pismu. Primjerice, u Ivanovu evanđelju svjedočimo prizoru u kojem Isusu pomaže i poslužuje ga jedan mladić. Recite nam u čemu je važnost ministranta?

Da, slika mladića koji Isusu daje kruhove i ribe koje, umnožene, Isus po apostolima dijeli mnoštvu, zgodna je slika koja bi mogla opisati naše ministrante. Kao što je on bio nezamjetljiv, ali aktivno prisutan i u pravom trenutku čini pravu stvar, to isto možemo reći i za ministrante. Oni su tiha i aktivno prisutna vidljiva pomoć svećeniku u njegovoj službi. Oni su uvijek tu da svojom prisutnošću budu pomoć, utjeha, ali i radost i veselje, ne samo svećeniku, već i cijeloj vjerničkoj zajednici. Oni su i zajednica nade jer djeca su budućnost župe i naroda, ali i nade da će uvijek biti onih koji će se odazvati na poziv Gospodina koji zove u sveta duhovna zvanja. Oni su zajednica nade za buduće svećenike, redovnike, redovnice, vjeroučitelje ili pak zauzete vjernike laike u Kristovoj Crkvi.

Kada biste morali objasniti nekome tko nije katolik tko je ministrant, što biste kazali?

Možda se najbolji opis što je ministrant nekome tko nije vjernik nalazi u samom imenu „ministrant“. Ime je to koje proizlazi iz latinske riječi koja znači služiti. To su dječaci, mladići, djevojčice ili djevojke koji žele svoje mladenačke snage staviti u službu Bogu pomažući svećeniku u bogoslužju. To su mlade duše koje žele nesebično služiti Bogu, bolje upoznati Boga i ugraditi ga u svoje živote preko pomaganja svećeniku u njegovoj službi, i tako ujedno rasti kao vjernici i ljudi u svim vjerničkim i ljudskim vrlinama. 

Tko danas može biti ministrant i postoje li kriteriji za tu časnu djelatnost pomaganja svećenicima na oltaru?

Oduvijek su ministranti bili „elita“ mladića ili djevojaka neke župe. Jedan dio ministranata se uvijek sam prijavljuje svećeniku jer su oduševljeni tom službom, a jedan dio svećenik sam odabire između onih koji su redoviti na misama i po svojem ponašanju odražavaju živu vjeru koja je prisutna u njihovim srcima. Od njih se traži i očekuje da to budu pošteni, marljivi, iskreni i pobožni dječaci i djevojčice koji svojim ponašanjem neće druge odbiti od Crkve i Boga, već, dapače, koji će svojim ponašanjem biti mali župni misionari.

Svaka (nad)biskupija, prema svojim mogućnostima, barem jednom godišnje organizira susret ministranata. Recite nam koliko su takvi susreti plodonosni u pastoralnom radu?

Susreti ministranata su od neprocjenjive važnosti za jednu vjerničku zajednicu, bilo župnu, dekanatsku ili biskupijsku. Tek u takvu zajedništvu ministranti spoznaju koliko su posebni i potrebni u Crkvi, i da u svojem služenju nisu sami, izolirani u svojim župama. Shvaćaju da Bog poziva u svim vjerničkim zajednicama dječake i djevojčice da mu služe kao ministranti. Ta istina ih čini radosnima i ponosnim. Naša biskupija, uz dekanatske susrete, svake godine održava susret svih ministranata i ministrantica u Ludbregu, i to u četvrtak prije svete nedjelje. To je svojevrsni godišnji Kongres ministranta Varaždinske biskupije. Tu se obrađuje kateheza, radi se po skupinama, klanja se Predragocjenoj Krvi Kristovoj, a vrhunac je euharistijsko slavlje. Ministranti najviše doživljavaju to radosno zajedništvo koje ih nosi u njihovu služenju, pa nakon svakog takvog susreta poraste broj ministranata po našim župama, a i onih koji se odlučuju za sveta duhovna zvanja. Svaki susret uvijek završava brojnim pitanjima: Kada ćemo se opet naći? To dovoljno govori o važnosti takvih susreta.

Neki će reći kako je ministriranje prvi korak, od mnogih, k duhovnom zvanju. Slažete li se s tom tvrdnjom?

Podatci iz sjemeništa i bogoslovija govore da je vrlo visok postotak svećeničkih kandidata došao iz župnih ili redovničkih ministrantskih zajednica. To nam daje za pravo proglasiti te župne zajednice „regrutacijskim mjestima“ za nova duhovna zvanja. I ja sam nekoć bio ministrant u svojoj rodnoj župi dugi niz godina. Veliki broj dječaka je pristupio ministrantskoj zajednici sa željom i ciljem: biti svećenik. 

Zato je potrebno u tim zajednicama posebno njegovati molitvu za duhovna zvanja, i veliki dio katehetske građe posvetiti duhovnim zvanjima, a uz to svaki svećenik, redovnik ili redovnica treba u toj zajednici dati živi primjer radosna služenja Bogu jer njihov primjer najviše vrijedi i ima najviše utjecaja na odluku mladića i djevojaka da učine svoje prve korake prema odluci da svoje živote provedu u svetim duhovnim zvanjima.  

U određenim biskupijama i župama Crkve u Hrvata praksa je da ministranti mogu biti i dječaci i djevojčice, dok kod drugih izričito samo dječaci. Recite nam kakva je situacija u svezi s tim pitanjem u biskupiji u koju ste inkardinirani i kakav je Vaš osobni stav o tome?

Nekoć je bilo nezamislivo da djevojčice ili djevojke budu ministrantice, ali se ta tradicija vremenom promijenila pa većina župa ima i ministrante i ministrantice. U Varaždinskoj biskupiji je dopušteno ministriranje i dječacima i djevojčicama, odnosno djevojkama i mladićima. Svaki župnik sam donosi odluku glede tog pitanja. Uvijek se daje prednost dječacima jer najveći broj sjemeništaraca i bogoslova dolazi iz zajednice ministranata, a nasuprot tomu znam za samo jedan slučaj da je ministrantica postala časna sestra. Razlog je i što su djevojčice odlučnije, postojanije pa vremenom „istisnu“ dječake koji se počinju povlačiti i sve prepuštati djevojčicama. Moj osobni stav je da je dobro da ministriraju i dječaci i djevojčice, iako dajem malu prednost dječacima. Tu treba poštivati i tradiciju župe. U mješovitim ministrantskim zajednicama treba voditi osobitu brigu da u svim obvezama i dječaci i djevojčice sudjeluju ravnopravno i među njima treba gajiti osjećaje ravnopravnosti i zajedništva. Stvarati od njih zajednicu istih, a ne različitih.

Veoma ste aktivni u radu s ministrantima i mladima. Recite nam što biste preporučili onim župnicima koji baš nemaju uspjeha u radu s mladima... Jednostavnim rječnikom, mladi im "pobjegoše"... Kako zapravo aktivirati mlade da budu bliži Crkvi?

Ne postoji čudotvorni „recept“ kojim bi se postiglo da svi mladi ostanu u Crkvi kao aktivni, radosni i praktični vjernici. Često smo mi svećenici nestrpljivi, pa bismo uz sijanje mi odmah i želi, ali to tako ne ide. Ne treba očajavati kad vidimo da mladi „odu“ iz Crkve. U njih je posijano Božje sjeme, a na nama je da budemo ljudi molitve da to sjeme jednom u njima donese obilati rod jer ne ovisi sve o nama. Tu činjenicu trebamo dobro shvatiti. Važno je da u svojem djelovanju sami budemo ljudi molitve, Božji ljudi, i da mlade naučimo moliti. U cjelokupnom radu se treba osloniti na Boga i mlade vezati uz Boga, a ne uz čovjeka. Mladima trebamo dati Boga, a ne prvenstveno sebe ili najmodernija tehnička dostignuća. Važno je mlade i slušati. Važno ih je čuti da bi se s njima moglo dobro surađivati. Treba se ponekad prepustiti vodstvu Duha Svetoga koji preko njih zbori. Nemaju svi karizmu za rad s mladima, ali to ne treba biti nedostatak, dovoljno je samo da se bude uz mlade, da ih se uvažava, poštuje i najvažnije, da ih se voli. To oni dobro osjećaju i to je jedini provjereni recept da ih se zadrži u Crkvi.

Prema Vašem dosadašnjem pastoralnom iskustvu, možete li nam reći kako sami ministranti gledaju na svoju ministrantsku službu?

Samim ministrantima biti ministrant znači najprije jedna ozbiljna odgovornost koja proizlazi iz osjećaja časti i ponosa jer nisu svi pozvani u tu službu. Nemaju svi čast biti na oltaru ili biti uz svećenika u njegovoj službi. Na svoju službu gledaju s ponosom i radošću jer se osjećaju izabranima, pozvanima i posebnima. Vidim da kada im se dadnu službe i obveze, oni ih radosno i odgovorno prihvaćaju, i mogu slobodno reći da u njihovu ponosu, radosti i zauzetosti oko izvršavanja svojih ministrantskih obveza vidim onu istu radost, ponos i odgovornost koja je prisutna i u nas svećenika. Kao da su male kopije svećenika, a veliki dio ministranata se tako i osjeća i tako prihvaća svoju ministrantsku službu. 

Objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 16 iz 2015.