petak, 24. veljače 2017.

Mijanmar - vojna hunta, državni aparat i budisti protiv kršćana

Nekoć Burma, a danas službeno Republika Unija Mijanmar, država je u jugoistočnoj Aziji na obalama Bengalskog zaljeva i Andamanskog mora. Graniči s Bangladešom, Indijom, Laosom i Tajlandom. S turističkog aspekta, ta je zemlja zbog dugogodišnje politike izolacionizma dragulj koji je desetljećima ostao skriven te se postupno otvara svijetu pokazujući zadivljujuće prirodne ljepote i kulturno nasljeđe civilizacije stare nekoliko tisuća godina. S političkog gledišta, država je to vojne hunte i ugnjetavanja nebudista. Dok se u svjetskim medijima forsiraju stravične patnje pripadnika Rohinga muslimana, o kršćanima, izuzev katoličkih medija, skoro ni riječi.
 

Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnjega Mianmara mogu se zamijetiti od 12. stoljeća prije Krista. Tijekom tisuća godina povijesti na tom prostoru su se smjenjivale različite civilizacije. Kontakt s europskim trgovcima i moreplovcima (Portugalci, Nizozemci, Britanci i Francuzi) počinje tijekom 16. st. Povijest nam govori i o trima britansko-burmanskim (mianmarskih) ratovima (1824. - '26., 1852., 1885. - '86.) nakon kojih se stvara Britanska Burma u sklopu kolonijalne Indije. 
 

Neovisnost vodi u građanske ratove

Zbog čestih pobuna i zahtjeva za neovisnošću, Britanci su 1935. uveli posebnu kolonijalnu upravu za Burmu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Mianmar je bio pod japanskom okupacijom. Nakon rata i određenih tenzija neovisnost je proglašena 1948. Kao što to obično biva u zemljama koje su prekasno upoznale demokraciju ili demokracija nije stvorena iz naroda, nego je kopirana sa zapada, počeli su brojni državni udari. Prvi od njih je onaj iz 1962. kada je vlast preuzeo general Ne Win te uspostavio socijalistički vojni režim i provodio nacionalizaciju i međunarodnu izolaciju Burme. 

Nastavljeno je djelovanje pobunjeničkih skupina koje su 1970-ih nadzirale oko 35% državnoga teritorija. Ne Win postao je predsjednik 1974. i bio na čelu države sve do 1981. Godine 1988. izbili su prosvjedi protiv vojnog režima: vodeću oporbenu stranku, Nacionalnu ligu za demokraciju (NLD), predvodila je svjetski poznata nobelovka Aung San Suu Kyi. Nakon demokratskih izbora, koji su poništeni, od 1992. vojni režim predvodi general Than Shwe. U ožujku 2011. Thein Sein postao je predsjednik, uspostavio civilnu vladu i proveo ograničenu demokratizaciju. Tijekom 2011. - 2012. postignuti su sporazumi o primirju s pobunjenicima iz redova Karena i Shana koji žele neovisnost. Zbog etničkog i drugog nasilja broj raseljenih procjenjuje se do 1.3 do 3 milijuna (Bangladeš, Tajland).

Gdje su u svemu tomu kršćani?

Za sustavne zloporabe protiv, primjerice, plemena Chin, čiji su članovi uglavnom kršćani, žrtve prinudnih radova, tortura i progona zbog svojega vjerskoga uvjerenja, odgovorna je vojna hunta. To stoji u izvješću organizacije za zaštitu ljudskih prava Human Richts Wach. Nisu to puka slova na papiru ili zapažanja turista i diplomatskog osoblja, nego ispovijedi i priče 140 kršćana u izbjeglištvu (a nekih i u njihovim rodnim mjestima) koji su intervjuirani u razdoblju od 2005. do 2008.

Pripadnici plemena Chin su žrtve zloporaba i kršenja najosnovnijih ljudskih prava koje vojnici čine po naređenju hunte. Vojna hunta želi iskorijeniti svaku vrstu oporbe, stoga je pleme Chin stalna meta zastrašivanja i prijetnji. Plemenskim pripadnicima je ograničeno pravo kretanja, oduzima im se zemlja, novac, hrana i vlasništvo, podvrgnuti su prinudnim radovima i progonima iz vjerskih razloga.
„Mi smo poput robova, moramo činiti sve što nam naredi vojska“, jasno je rekao jedan pripadnik plemena Chin žaleći se da su zaboravljeni narod. Čak su i oni koji traže utočiste u inozemstvu, naročito u pograničnom području s Indijom, žrtve diskriminacija i zloporaba iz vjerskih razloga. Mijanmarska vojska često koristi muškarce i žene iz toga plemena kao nosače i izviđače u minskim poljima. 

Kao i u drugim azijskim zemljama, kršćanstvo je samo po sebi problem jer nije „autohtona religija“. Stoga svatko tko je kršćaninom, u Mijanmaru za vojsku i državni aparat te budističke fanatike predstavlja svojevrsno strano tijelo i otpadnika od bogata kulturnog nasljeđa. Kada se izuzme nasilje vojne hunte i državnog aparata, može se reći kako su kršćani žrtve progona i religijskog fanatizma budista.
Prema istraživanju agencija koje se bave dokumentiranjem progona kršćana, Mijanmar se nalazi na 25. mjestu po progonu kršćana, dok je razina progona opisana kao veoma jaka i teška.

Pučanstvo

U Mianmaru živi oko 54 milijuna ljudi. Pučanstvo čine Burmanci (55,9%) i mnogobrojni narodi koji se unatoč mnogim seobama nisu međusobno odviše izmiješali: Kareni (9,5%), Shani (6,5%), Kinezi (Han; 2,5%), Mon (2,3%), Yangbye (2,2%), Kachin (1,5%) i drugi (19,6%). Prema vjeroispovijesti, uglavnom su budisti (89,4%), kršćani (4,9%) i muslimani (3,8%). 

U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo) zaposleno je 65,9% aktivnoga pučanstva, u sekundarnim (industrija, rudarstvo, građevinarstvo) 12,0%, a u uslužnim 22,1% stanovnika. Službeni jezik je burmanski. Glavni je grad Rangoon (Rangôn, Yangôn; 3 361 700 stanovnika, 1993.); ostali značajniji gradovi su Mandalay i Moulmein.

Bl. Klement Vismare - prvi blaženik Burme

Bl. Vismare je rođen u Lombardiji 1897. Kao dijete izgubio je roditelje te su o njemu brigu preuzeli stričevi. Nakon sjemeništa i sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu, 1919. stupio je u Papinski institut za vanjske misije. Za svećenika je zaređen 1923. i odmah otišao u misije u Burmu. Dolaskom u Toungoo najprije započinje učiti engleski i lokalne jezike. U tom kraju bilo je veliko siromaštvo, a mlade misionare su pogađale tropske bolesti. U njihovoj misiji svi su misionari 1931. pomrli, osim njega. Unatoč poteškoćama i skromnim mogućnostima uspijeva osnovati druge misije. Osim siromaštva i bolesti valja dodati da je još jedan problem veoma otežavao evangelizaciju, a to su animisti i domorodci. Još veće poteškoće nastale su u lipnju 1941. kad su Klement i drugi talijanski misionari zatvoreni u engleskom logoru jer su pripadali neprijateljskom narodu, a oslobođeni su tek 1942. nakon što su Japanci zauzeli Burmu.

Svi misionari koji su nakon Drugog svjetskog rata došli u Burmu protjerani su 1966. Naime, te godine vlada generala Ne Wina odlučila je da neće više obnavljati vize. Većina misionara, koji su ostali unatoč nacionalizaciji njihovih škola i bolnica, bila je prisiljena napustiti zemlju. No, o. Klement bio je jedan od 31 svećenika Papinskog instituta za vanjske misije koji su uspjeli ostati. Tijekom svojeg apostolata, koji je trajao 65 godina, u Burmi je utemeljio pet misijskih središta, gradio kapele, crkve, škole, dispanzere, bolnice, prihvatilišta za siromašne, hendikepirane, siročad... Umro je 1988. u 91. godini života. 


Danas na njegov grob, koji je postao mjesto hodočašća, dolaze katolici, budisti, protestanti, animisti i muslimani moleći za njegov zagovor. Proglašen je blaženim 2011. u Milanu i tako postao prvi blaženik iz Burme.

Objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 26 iz 2015.

Nema komentara:

Objavi komentar