Srednja Slatina je namjerno izbrisana sa zemljopisne karte, prvi put 1992. kada je crkva porušena, a Hrvati-katolici protjerani ili pobijeni. Drugo brisanje s karte dogodilo se poslije potpisivanja Daytona kada je teritorij župe sv. Franje Asiškog pripao općini (Bosanski) Šamac i entitetu Republika Srpska te je kao hrvatski kraj namjerno zapostavljen u svim segmentima pa i u prometnoj signalizaciji. Osim toga jedno vrijeme služio je kao odlagalište za paljenje smeća.
Za inat ćemo
naći hrvatsku Slatinu
Općinske vlasti namjerno na središnju prometnicu nisu
stavili adekvatne smjerokaze. Također je napravljen svojevrsni paradoks jer su
gotovo improvizirani mali ćirilično-latinični znakovi, nedostojni čak šumske
staze, stavljeni dvadesetak metara dalje od raskrižja. Tako dolazimo do apsurdne
situacije da ako želite u župu sv. Franje Asiškog, morate znati točno gdje
skrenuti i nakon dvadesetak metara imat ćete potvrdu kako ste na ispravnom putu.
U suprotnom ćete lutati.
Tako je i redakcija Katoličkog
tjednika „kružila“ oko svog cilja ne znajući što činiti. Dvije-tri osobe iz
Donje i Gornje Slatine nam nisu znale ili nisu željele dati upute. Na kraju, ipak
se našla jedna dobra duša koja nas je usmjerila da kod „jezera“ skrenemo desno
i pored groblja nastavimo nekoliko kilometara tako da smo nakon skoro pola sata
nasumične vožnje po ravnici u kojoj se nemoguće orijentirati uskoro bili na
svom odredištu.
Uništene
kuće, neobrađene njive
Srednja Slatina djeluje pusto. Dok se tješimo kako su se
ljudi povukli u domove zbog nemilosrdna sunca, činjenica kako je većina kuća u
vrlo lošem stanju nas vraća u stvarnost. Neobnovljena ognjišta još više propadaju
zbog zuba vremena koje ne prašta. One obnovljene kuće izgledaju tužno kada se u
njima ne živi, a to se vrlo lako da primijetiti. Čak iako je trava u dvorištima
pokošena, spuštene rolete kao da govore: „Ovdje trenutno nema nikoga“ ili „Dođite
za vrijeme godišnjih odmora.“ Čak smo i vidjeli kuće koje služe kao ostava za
sijeno. Zaista tužno. U kraju u kojemu prije 25 godina skoro da nije bilo neobrađene
njive, danas je mnogo drače i trnja. Kao i kuće, zemlja je zapuštena jer oni
koji su je obrađivali, više ne žive tu, a nije bilo doseljavanja pripadnika
drugih naroda. Tužno je o tome razmišljati ako je poznata činjenica da su
Slatinjani uglavnom živjeli od poljodjelstva jer većina zbog političke
nepodobnosti nije mogla dobiti „pravi“ posao.
Suprotna
slika
Po dolasku na naše odredište zatičemo gotovo suprotan prizor. Prelijepa
župna crkva i stan te savršeno pokošena trava kao na kakvu nogometnom stadionu
gdje se odigravaju utakmice Lige prvaka.
Kasnije smo saznali da travu župljani zovu Wimbledon.
Crkva u Srednjoj Slatini ponosito poručuje da Vrhbosanska nadbiskupija
nije zaboravila, niti će ikada napustiti svoje stado malo.
Župnik vlč. Marko Stipić nas
je dočekao ispred crkve, dok su se župljani i sugovornici od vrelog sunca „krili“
u uredu. On je šest i pol godina na pastoralnoj službi u maloj župi što mu
teško pada jer je bio misionar u Africi - u župi u kojoj se godišnje krstilo po
700 djece i odraslih. Kako kaže, još se nije privikao na nedostatak ljudi u
Posavini jer u Africi sve vrvi od života. Iako je tijelom u Posavini, misli su
mu i dalje s afričkim čovjekom.
Kako smo odmah vidjeli, za vrijeme župnikovanja vlč. Ilije Orkića obnovljena je crkva i župski stan. Iz doba rata ostao je samo betonski
križ s Isusovim dlanovima kao podsjetnik na grozna vremena. Danas je tu
prelijepa crkva koja je fascinirala i Vinka
kard. Puljića kad ju je 6. listopada 2012. posvetio.
Vlč. Marku je i danas misterija kako je vlč. Orkić uspio sve obnoviti,
nabaviti kipove, oltar, križni put te opremiti kuću. Napominje i to da po
dolasku u župu nije imao potrebu ništa kupovati, u šali kaže čak ni žlicu. Sve
je omogućio i ostavio vlč. Orkić za vrijeme svoga župnikovanja.
Hod kroz povijest
Stojeći sa župnikom ispred križa koji ima samo Isusove dlanove, na tren
se vraćamo u prošlost. Župa je osnovana 1972. odvajanjem od Gornje Tramošnice,
a crkva i župni stan izgrađeni su iste godine. Naselje
Slatina se inače spominje još godine 1548. kao mjesto u nahiji Nenavište
(današnji Gradačac). Bila je samostalna župa u sastavu modričkog samostana. Budući
da je podneblje iznimno pogodno za stanovanje, tragovi naseljavanja ovih
krajeva puno su stariji. Realno je govoriti o župi u Slatini već u 14. st.
Zagledajući u prošlost, možemo zapaziti kako prostor Slatine nije prvi put
ostao bez svojih stanovnika. S kraja 17. st., u strahu od turske odmazde zbog
pretrpljenih poraza, katolici su se preselili preko rijeke Save u Slavoniju. Slatina
je i tada ostala pusta. Jedan dio puka se vratio nakon 1718. No, kad se ljudi
neće vratiti, njihovo mjesto zauzimaju doseljenici. Tako se u Srednju Slatinu
doseljavaju katolici iz Srednje Bosne te Hercegovine. Otprilike u to vrijeme
Turci naseljavaju i pravoslavne, najvećim dijelom Vlahe i Srbe, kako bi imao
tko obrađivati zemlju, čuvati granicu i plaćati poreze.
Prema statistikama iz 1742., u Slatini je živjelo 108 katolika u sastavu
drevne župe Bijela, a 1813. bilo je 150 katolika ovdašnjega kraja, ali ovoga
puta u sastavu župe Tramošnica. Analizirajući tabelu iz 20. st., može se
zaključiti kako se broj vjernika u Srednjoj Slatini uvijek kretao oko brojke 900.
Poslije osnivanja župe i izgradnje župne crkve pokrenute su mnoge inicijative,
selo se brzo razvijalo i gradile su se kuće.
U to vrijeme jedan broj ljudi otišao je na privremeni rad u zapadne zemlje
Europe što je pospješilo ekonomsku sliku kraja. U kolovozu 1992. u Srednjoj
Slatini sve je stalo. U jesen iste godine minirana je crkva, a u selu više nije
bilo Hrvata. Svi su na vrijeme izbjegli, a desetak je ubijeno od onih koji su
ostali. Dvoje je poginulo na susjednim bojištima, dok se za jednim nestalim još
uvijek traga. Može se reći kako su u Slatini ubijeni samo civili i starci.
Župa je raseljena, ali
živi
Nakon kratkog vremeplova kroz zaista burnu povijest
ovoga kraja, u „hladu“ župnog ureda razgovarali smo s vjernicima i njihovim
župnikom. Jasno je kako se nikada neće naviknuti niti priviknuti na činjenicu
da su sada, nakon rata i protjerivanja, manjina te da su u RS-u. Kažu da žive u
svojim kućama u Posavini. Njihov dom su njihove kuće, nikakva Republika Srpska
koja im je sve godine ugrožavala egzistenciju, a izgrađena je na njihovu
protjerivanju i povratničkoj patnji.
Župnik nam veli kako danas u Srednjoj Slatini živi 41
vjernik. Za vrijeme osnivanja župa je imala 1 060 duša, a neposredno pred rat
1992. taj broj je iznosio 993. Jasno je kako S. Slatina nikada nije bila velika
župa, ali današnje statistike su poražavajuće. Iako nije vjernički uspoređivati
se s lošijima i na tome tražiti „opravdanje“, ipak treba pomisliti i na one
župe koje su potpuno uništene i raseljene... U Slatinu su se ljudi ipak vratili,
nešto se „vrti“ i gradi, postoje projekti i akcije...
Od ljeta 2001. nekoliko Hrvata se nastanilo u Srednju Slatinu, u zaselak
Gornjani gdje su boravili u osam kontejnera čekajući pomoć za gradnju porušenih
kuća. Ne želimo razmišljati kako im je bilo bez struje koju vlast nije htjela
uvesti te bez svoga doma koji je tako blizu, a tako daleko. U kolovozu
2002. u župu je došao svećenik vlč. Orkić koji je također stanovao kao
podstanar. Od 3. kolovoza 2003. uselio se u novoizgrađenu župnu kuću, a broj
povratnika se popeo na 30 i tog nadnevka se slavi sijelo – susret župljana.
Želja je da se ljudi vide, porazgovaraju, da se familije upoznaju. Već deset
godina sijelo se održava pod geslom: „Srednja Slatina – to je moja svetinja.“
Pastoralni
rad je otežan
Vlč. Marko sam pastoralno djeluje u župi i kroz smijeh
kaže da ni on nema što raditi. Poslije je to korigirao i rekao da ipak ima
pastoralnog posla, ali ne toliko kao u drugim župama. No, za jednog 70-godišnjaka
koji je, kako sam kaže, „istrošen“ ili na engleskom „burnout“ (izgorio u radu) mala župa je prikladno mjesto jer je
pastoral zaista ograničen. Postoje samo dvije obitelji s malom djecom od kojih
jedna djevojka ide u srednju školu, a druga obitelj ima dijete od godinu dana.
Jasno je kako nema ni vjeronauka ni kontakta s mladima. Međutim, župa ipak funkcionira.
„Svake nedjelje slave se dvije mise, a radnim danima
jedna. U svibnju smo imali svaki dan molitvu krunice. Dođe dvoje troje
vjernika, ali mi ne propuštamo molitvu kao što ne bi i u velikoj župi. Ja nemam
ministranata, nemam zbora, nemam udruga, Marijinih legija... Sada nema ni vjeronauka:
imali smo tu djevojčicu za krizmu, ja sam je pripremao i odveo u Oštru Luku kad
je bila krizma. Dijete je iz miješanog braka i rijetko dolazi u crkvu. Otac ne
dolazi u crkvu i tako ni supruga ni kćerka“, rekao nam je župnik i naglasio da
na nedjeljnoj misi bude 30-ak ljudi. Također uvijek se netko iz dijaspore „zaleti“
pa navrati na vikend i tako „pojača“ broj vjernika na misi. Inače najviše
Slatinjana je u Njemačkoj i Švicarskoj, dok ih dosta ima i po Slavoniji.
Dok tako pričamo, u razgovor se ubacila i Snježana Baškarić koja je naglasila iznimno
dobru misao da je župa raseljena, ali da živi. Kaže kako voli svoj kraj i da se
među prvima vratila. Na početku je bilo iznimno teško, bilo je provokacija,
razbijanja prozora, ali kada su preživjeli najteže, počeli su normalnije
živjeti. Teško je što su morali dokazivati i pravdati se da su svoji na svome.
Danas ona radi kao frizerka i živi nedaleko od crkve.
Razgovarali smo i s Bonom
Adžamićem čiji je sin Anto
svećenik salezijanac, inače deveto dijete u njegovoj obitelji, te bračnim parom
Miličević Ružom i Ilijom koji su
odlučili mirovinu zarađenu u inozemstvu uživati u rodnom kraju. Prema njihovim
riječima, župa najviše oživi 3. kolovoza kada bude i po 1 500 ljudi jer se tada
održava župsko sijelo. Vjernici iz inozemstva inače dođu i za Uskrs i Božić,
patron te Dušni dan, ali ipak župno sijelo je postalo popularno i
prepoznatljivo te masovno zbog godišnjih odmora. Nakon mise ljudi odu pod
šatore i vesele se. Plodovi sijela su brojne donacije kojima su završeni brojni
projekti za crkvu i oko nje. Inače, župljani najviše žive od svojih mirovina i
pomoći djece iz inozemstva. Oni koji mogu raditi, zasade ponešto oko kuće i u
polju.
Crkva je
uvijek tu
Nakon razgovora u župnom uredu razgledali smo unutrašnjost
lijepe crkve. Skoro čitav posao je završen, možda treba urediti još koji
vitraj. Župljani u crkvi imaju i malu kapelicu koja služi za slavlje sv. mise u
hladnim zimskim danima zbog lakšeg zagrijavanja. Oltar uljepšava veliki drveni
križ te dva kipa, kao i zanimljiv tabernakul...
Očito je kako srednjoslatinska župa nema neku zavidnu
budućnost, barem glede broja župljana, ali dovoljno je pogledati u prošlost i
vidjeti kako je ovaj kraj ostajao bez svojih žitelja te se kao feniks uzdizao
iz pepela... Župljani vide budućnost u Europskoj uniji te promjeni ekonomske
klime, otvaranju radnih mjesta koja će „natjerati“ mnoge da prestanu rentati
kuće po Hrvatskoj i vrate se u svoje obnovljene domove koji sada zjape prazni.
Crkva i svećenik će uvijek biti spremni za njih.
Nema komentara:
Objavi komentar